Krajnje je vrijeme da i Australija prizna Palestinu

U Parlamentu Australije u Canberri održan je 13. juna 2023. godine važan, iako medijski nedovoljno popraćen, Skup prijatelja Palestine, na kojem je glavni govor održao Gareth Evans, počasni profesor Australskog nacionalnog univerziteta (ANU), koji je u samom vrhu najboljih svjetskih univerziteta. Treba imati na umu činjenicu da je Australija najbliži saveznik Izraela i SAD-a u Azijsko-pacifičkoj regiji i da još nije priznala Palestinu. Australija je, također, članica anglosaksonske grupe zemalja (Five Eyes – pet očiju), država koje međusobno dijele obavještajne podatke. Tu su, osim Australije, Velika Britanija, SAD, Kanada i Novi Zeland. Australija je i članica AUKUS-a, najnovije sigurnosne arhitekture (anglosaksonskog kluba), kojoj je cilj suzbijanja utjecaja Kine u regiji Istočne Azije i Pacifika.

Osim toga, u Australiji djeluje jedan od politički najutjecajnijih i najmoćnijih proizraelskih lobija, koji decenijama uspijeva ostvariti frapantno veliki utjecaj na vanjsku politiku Australije prema Bliskom istoku, posebno prema Izraelu i Palestini. Australija je, bez obzira na to ko je u njoj vladao – da li liberalno-nacionalna koalicija ili Laburistička partija – sve vrijeme bezuvjetno slijedila proameričku politiku, uključujući i učešće i pružanje podrške Americi u svim njenim ratovima, od korejskog, vijetnamskog, zaljevskog te invazija na Afganistan i Irak. Ovakva ovisnost Australije ili, bolje rečeno, lojalnost Americi i Velikoj Britaniji, odnosno kako je bivši predsjednik Vlade Australije Malcolm Fraser kazao, njenim opasnim saveznicima, postala je, prema mišljenju ozbiljnih kritičara, kontraproduktivna i rizična u okolnostima kad Australija ostvaruje više od 40 posto trgovinske razmjene s Kinom, s kojom je od 2017. godine iznenada zaoštrila odnose i pozicionirala se kao udarno koplje Washingtona u diplomatskom obračunu s Pekingom.

U ovakvim političkim okolnostima, koje namjerno ističemo kako bismo apostrofirali značaj govora Garetha Evansa, doajena australske umjerene laburističke politike i jednog od najistaknutijih i najpoznatijih australijskih poznavalaca globalne politike, za kojeg se može kazati da je neka vrsta australskog Kissingera, govoriti tako afirmativno i hrabro o Palestini, pozivajući svoje kolege u aktuelnoj Vladi Australije, kojima je Evans bio neka vrsta mentora i učitelja u politici, itekako je važno za ostatak svijeta, ali i za nekoliko desetaka država koje još nisu našle za shodno, iz ko zna kojih razloga, da priznaju postojanje Palestine kao suverene države. Među državama članicama grupe najbogatijih država svijeta G20, devet zemalja (Argentina, Brazil, Kina, Indija, Indonezija, Rusija, Saudijska Arabija, Južna Afrika i Turska) priznalo je Palestinu, dok deset zemalja (Australija, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Južna Koreja, Meksiko, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD) nisu.

U svom govoru bivši senator Gareth Evans predstavio je tri temeljna razloga zašto bi Vlada Australije morala zvanično priznati Palestinu. Evans je istakao da od glasanja o rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, koje je provedeno 2012. godine, Palestina ima status države u okviru sistema UN-a. Dakako, ona nije punopravna država članica, ali je, kao i Sveta stolica (Vatikan) država-posmatrač. Australija je, nakon žustre debate koja se vodila u kabinetu Australijske vlade u to vrijeme, a na čijem je čelu bila Julia Gillard, izrazito lijevo orijentirana premijerka, bila suzdržana na glasanju o priznanju Palestine.

Vrijedi istaknuti da je Palestinu priznalo 138 od 193 članica UN-a, dakle više od 70 posto ukupnog broja članica. Žalosno je, čak sramotno, da Australija i SAD te većinom saveznici i partneri SAD-a ne priznaju Palestinu kao državu. To, ustvari, govori o stvarnoj suštini i demokratskim i humanističkim vrijednostima koje selektivno i parcijalno primjenjuju vodeće zapadne demokratske zemlje. Njihov odnos prema Palestini najbolje oslikava stvarnu suštinu i opredijeljenost ovih država u vođenju međunarodnih odnosa i reflektira njihovo licemjerstvo i neprincipijelnost.

Ovakva dosadašnja politika, tvrdi Evans, morala bi se promijeniti. Laburistička partija Australije, na zasjedanju svog najvišeg organa, koji definira i kreira politiku ove partije, usvojena je odluka u obliku Rezolucije nacionalne konferencije 2018. godine, koja je kasnije formalno inkorporirana u Nacionalnu platformu 2021, i to na prijedlog tadašnje ministrice u sjeni Penny Wong, aktuelne ministrice vanjskih poslova Australije.

Laburistička partija priznala je u svom programu pravo Izraela i Palestine da postoje kao dvije države unutar sigurnih i priznatih granica. Upravo na bazi ovih partijskih odluka Evans poziva Vladu Australije da je došlo vrijeme priznavanja Palestine. Evans očekuje da će ovo pitanje biti prihvaćeno kao prioritet za narednu laburističku vladu. Posebno je kritičan prema Vladi premijera Albanesija, koja uopće ne brine o značaju priznanja Palestine, iako je to davno usvojena politika njegove partije.

Ovaj ugledni državnik i priznati ekspert za međunarodne odnose i posebno krize u svijetu, koji je dao poseban doprinos nekim od najvećih međunarodnih humanitarnih odluka međunarodne zajednice, uključujući i rad na definiranju doktrine odgovornosti zaštite ugroženih naroda (Responsibility to protect – R2P), a koja je motivirana humanitarnom intervencijom u Bosni i Hercegovini, apelirao je da više nema vremena za dvoumljenje niti opravdanja za odgađanje priznanja Palestine. U prilog tome navodi tri ključna argumenta.

MORALNI ARGUMENT ZA PRIZNANJE PALESTINE

Moralni argument, smatra Evans, najlakše je demonstrirati. On tvrdi da se ispravljanje teške nepravde učinjene jevrejskom narodu proteklih stoljeća, koje je kulminiralo nacističkim Holokaustom nad Jevrejima, ne može koristiti kao perpetualno opravdanje za nepravdu nad palestinskim narodom. Evans je u svom govoru podsjetio kako je nekada, kao student, tokom šezdesetih, čitao klasičnu studiju o Izraelu i Arapima francuskog historičara Maximea Rodinsona, čija su oba roditelja ubijena u Auschwitzu. Rodinson je Evansa potaknuo na razmišljanje o palestinskom pitanju, što je ostavilo dubok dojam na ovog australskog državnika.

Nije teško logički prihvatiti potrebu jevrejskog naroda da ima svoju domovinu sa sigurnim i priznatim granicama, posebno nakon zločina Holokausta, navodi Evans. Ali savjest svijeta ne treba biti zadovoljena na štetu naroda koji ne snosi apsolutno nikakvu odgovornosti za jevrejske patnje. Palestinski narod zaslužuju svoju državu.

Generalna skupština UN-a obećala im je 1947. godine pravo na vlastitu državu u rezoluciji u čijem je definiranju i pripremi ključnu ulogu odigrao tadašnji šef australske diplomatije Herbert V. Evatt. Ovaj zvaničnik utjecao je na to da se tadašnji britanski mandat nad Palestinom podijeli na dvije države: jednu arapsku i jednu jevrejsku, s tim da je Jerusalem stavljen pod poseban međunarodni režim. Provedba ovog plana podjele pod patronatom novoformiranog UN-a mogla se moralno opravdati samo pod uvjetom da se postigne Pravda, dakle bez oduzimanja zemlje Palestincima koji su trebali ostati na svojim posjedima, u selima i gradovima u novoj jevrejskoj državi, bez bilo kakve diskriminacije i represalija protiv njih. Isto je važilo i za Jevreje u novoj palestinskoj državi.

Ipak, danas smo svjesni, navodi Evans, da stvaranje Izraela i čitava njegova kasnija historija nisu bili praćeni takvim ograničenjima i pravilima koja je propisao UN. U prvom arapsko‑izraelskom ratu 1948. godine, koji je izazvan Nakbom, protjerivanjem Palestinaca i njihovim odbijanjem da prihvate predloženu podjelu njihove domovine, karta koju je ponudio UN dramatično je precrtana u korist Izraela, a 750.000 Palestinaca postali su izbjeglice, priznaje Evans. U Šestodnevnom ratu 1967. godine, koji je Izrael inicirao kao tzv. preventivni udar protiv arapskih susjeda, Istočni Jerusalem nezakonito je pripojen Izraelu. Preostalih 22 posto bivše Palestine Izrael je vojno okupirao. Bio je to trenutak kada su, tvrdi Evans, udareni temelji za ono što je danas teško opisati kao bilo šta drugo osim države aparthejda. Ranije je to bilo na okupiranoj Zapadnoj obali, a sada je gotovo identično i u samom Izraelu.

Palestinska deklaracija o nezavisnosti iz novembra 1988. godine, koja se poziva na originalni plan podjele i naknadne rezolucije UN-a, efektivno je priznala Izrael i podržala rješenje o dvije države. Ali svi kasniji pokušaji implementacije takvog rješenja, zasnovanog na povlačenju Izraela na svoje granice od prije 1967. godine, pale se u vodu. Pitanje koje se danas povlači kao kontraargument u korist Izraela, a koje glasi otprilike ovako – da li su Palestinci i arapske države koje ih podržavaju izgubili moralno pravo na vlastitu državu dugo odbijajući prihvatanje plana podjele i inicirajući nasilni otpor stvaranju Izraela, koji se tako katastrofalno završio 1948. godine na štetu Palestinaca, a koji u kolektivnom sjećanju Palestinci označavaju kao katastrofu (Nakba).

Ovaj argument, koji se još čuje s vremena na vrijeme, a za koje pojedini žele kazati da ima neku vrstu prima facie uvjerljivosti, prekriva istinu o zločinima nove države Izrael, čije je samo stvaranje ukaljano nasilnim ekstremizmom koji su počinile oružane bande Irgun i Stern Gang (ili Lehi) u periodu koji je prethodio samoj podjeli Palestine, a da ne govorimo o terorističkom činu bombardiranja Hotela “Kralj David” 1946. godine i masakrom u naselju Deir Yassin počinjenim u aprilu 1948. Historija nas uči, tvrdi Gareth Evans, da su u nastojanju za vlastito nacionalno samoopredjeljenje neki narodi i grupe, oni najostrašteniji, za svoje ciljeve ponekad činili stvari koje su bile ne samo potpuno pogrešno usmjerene i kontraproduktivne već, dakako, i neodbranjive, odvratne i strašne.

PRAVNI ARGUMENT ZA PRIZNANJE PALESTINE

Rezolucijom UN-a o podjeli 181(II) iz 1947. godine utvrđeno je da uz jevrejsku treba postojati i palestinska država. Višestruke rezolucije od tada su potvrđivale stav UN-a. Iako rezolucije Generalne skupštine, za razliku od Vijeća sigurnosti, nisu formalno obavezujuće za države članice, one su i politički i pravno uvjerljive. Granice onoga što bi palestinska država trebala biti ponovo su iscrtane 1948. godine. Te će granice nužno zahtijevati daljnje pregovore nakon novih činjenica na terenu stvorenih ratom 1967. godine ma koliko one bile nezakonite prema međunarodnom pravu i uspostavljane nemilosrdnim naknadnim izraelskim programom izgradnje ilegalnih naselja u istočnom Jerusalemu i na Zapadnoj obali. Rezolucije 242 (nakon rata 1967) i 338 (nakon Arapsko-izraelskog rata 1973), koje su se od tada stalno iznova potvrđivale, jasno pokazuju šta bi trebalo da sadrže parametri tog rješenja, a to je povlačenje Izraela s okupiranih teritorija i “pravedno rješavanje problema izbjeglica”. Po međunarodnom pravu, da bi država bila priznata kao takva, zapravo ne postoji jedinstvena, univerzalno prihvaćena definicija o tome šta čini državu.

Definicija u Konvenciji o pravima i dužnostima država iz Montevidea iz 1933. godine (ratificirana od 17 američkih država) poznata je polazna, ali ne i završna tačka. Član 1 Montevideo konvencije predviđa da država kao lice međunarodnog prava treba posjedovati sljedeće kvalifikacije: a) stalno stanovništvo; b) definiranu teritoriju; c) vladu i d) sposobnost ulaska u ugovore i odnose s drugim državama. Palestina, dakle, ima prepoznatljivo stanovništvo i vlastitu vladu, iako je ona podijeljena između Palestinske uprave (PO) i Hamasa, s tim da niko od njih nema potpunu efektivnu kontrolu nad teritorijom kojom makar u formalnom smislu upravljaju. Palestina ima teorijski definiranu teritoriju – u granicama prije 1967. godine – priznatu od UN-a, ali te se granice danas teško mogu diferencirati u stvarnosti. Evans tvrdi da će ih biti izuzetno teško ponovo kreirati.

Palestina je pokazala sposobnost da stupa u odnose s drugim državama. To je učinila tako što je prihvaćena (kao Država Palestina, ili Palestinska nacionalna vlast), ili u nekim slučajevima (PLO), kao punopravni član niza međunarodnih organizacija: od Arapske lige i Organizacije islamske saradnje do Međunarodne unije za telekomunikacije i Svjetske zdravstvene organizacije. Prihvaćena je i kao država-posmatrač u drugim organizacijama, uključujući i UN. Palestina je također država potpisnica Rimskog statuta, koji čini Međunarodni krivični sud. Neki će prigovoriti da nisu baš svi kriteriji Montevidea u potpunosti zadovoljeni u slučaju Palestine. To čine organizacije kao što je Cionistička federacija Australije, navodi Evans, koja ovo navodi kao glavni prigovor, tvrdeći da palestinsko polaganje prava na državno priznanje ispunjava tek minimalne kriterije za državnost. Zadovoljavanje spomenutih kriterija da bi se država smatrala legalnom samo je jedna škola mišljenja u međunarodnom pravu. To je tzv. deklaratorna škola. Druga škola, opisana kao (konstitutivna), postulira da je sam čin priznavanja od drugih ono što zapravo vodi stvaranju prave države. Stoga je to priznanje neophodno. Argument da se kriteriji iz Montevidea ne mogu smatrati jedinom determinantom državnosti, bez dodatnog elementa priznanja, potencijalnim državama nedostajao bi međunarodni karakter i ne bi mogle imati koristi od svojih međunarodnih prava.

U slučaju Palestine, iako njeno priznanje kao države od drugih još nije univerzalno, činjenica da 138 država članica UN-a, a Meksiko je navodno 139, eksplicitno priznaje njenu državnost, sama je po sebi uvjerljiva.

POLITIČKI ARGUMENT ZA PRIZNANJE PALESTINE

Ako su moralni argumenti za priznanje Palestine od Australije uvjerljivi, a pravni argumenti protiv toga neoborivi, stoga ne čudi da se suština priče o oklijevanju priznanja Palestine od manjine država, koje su barem do danas bile najutjecajnije u svijetu, zapravo svodi na politiku, kako međunarodnu, tako i domaću.

Postoje tri međunarodna politička argumenta koja se često navode protiv priznanja Palestine a kojima se, smatra Evans, treba suprotstaviti. To su (1) da će priznanje Palestine uništiti mirovni proces, (2) da je priznanje sada beskorisno i (3) da bi za Australiju to bilo štetno u smislu gubljenja međunarodne reputacije. Domaći argument je da bi bila politička glupost da bilo koja stranka krene ovim putem. Argument da bi priznanje uništilo mirovni proces, potkopavajući kapacitete za pregovaranje o nagodbi i da je potpuno preuranjeno čak i razmišljati dok se takvo rješenje ne postigne postoji oduvijek. Ovaj argument, ako je nekad i imao ikakav objektivni kredibilitet kod bilo koga, danas ga sigurno nema, posebno s obzirom na frapantnu nepopustljivost Izraela koju je Netanyahuova vlada dovela na zastrašujuću novu dimenziju, što je dodatno alarmantno.

Ako bi se moglo kazati da je rješenje o dvije države zapravo mrtvo, onda je potpuno jasno da ga je takvim učinio izraelski program ilegalnog naseljavanja Zapadne obale, koja se nalazi pod izraelskom okupacijom. Uvijek će biti onih koji svu krivicu za efektivni kolaps mirovnih pregovora oportunistički svaljuju na palestinski režim. Evans je otvoreno kritizirao izjave jednog australskog parlamentarca, bivšeg laburističkog poslanika Michaela Danbyja, koji je prije nekoliko mjeseci palestinsku upravu opisao kao homofobičnu i nedemokratsku, čak kleptokratsku, nipodaštavajući dignitet palestinskog vodstva kako bi se dodvorio Izraelu i njegovom lobiju u Australiji. Niko ne tvrdi da je kvaliteta vodstva Palestinske uprave idealna, niti da je Hamasov formalni (ako ne i praktičan) stav o pravu Izraela na postojanje bio koristan, ali dokazi su ovdje jasni. Evans tvrdi da godine i godine njegovih direktnih razgovora sa svim stranama, posebno kada je više od deceniju bio predsjednik Međunarodne krizne grupe (ICG), to snažno potvrđuju.

Prijetnja i realnost nasilja, bilo od Hamasa ili nekog drugog, brzo su se smanjivale svaki put kada Palestinci prepoznaju istinsku nadu u pravedno i dostojanstveno rješenje njihovih prava, a eskalira jednako brzo kada im se takva prava uskraćuju. Argument da je priznanje beskorisno dobija svoju snagu upravo jer se nada u održivo rješenje s dvije države i dalje ruši, prije svega kao rezultat teritorijalne fragmentacije stvorene izraelskim neodbranjivim programom izgradnje naselja na Zapadnoj obali, insistira Evans. Koja je svrha, tvrde protivnici priznanja, gubiti vrijeme i energiju, a možda čak i politički kapital, na podržavanje potpuno donkihotskog poduhvata koji nikada neće uroditi plodom?

Evans nije nimalo naivan i svjestan je toga da je, kako kaže, važno održati živim san o rješenju s dvije države. Ne samo zato što to u velikoj većini ostaje preferirana politika na međunarodnom planu već zato što je očigledno u dugoročnom interesu Izraela. Kao što su mnogi komentatori decenijama isticali, Izrael može postati jedno od troje, jevrejska država, demokratska država, ili okupatorska država koja će okupirati cijelu historijsku Judeju i Samariju (kako Izrael naziva Zapadnu obalu), ali ne može biti sve troje podjednako. Argument za priznavanje palestinske državnosti u ovom kontekstu jeste to da je potrebno obnoviti ravnotežu koja je posljednjih godina u velikoj mjeri okrenuta u korist Izraela.

Nikakvi mirovni pregovori nemaju mnogo izgleda za uspjeh ako su strane za stolom potpuno neusklađene. A najbolji, možda čak jedini način da se tome suprotstavi u doglednoj budućnosti bit će to da Palestina pokaže kako ima sve veći legitimitet na međunarodnom planu, ne samo u islamskom svijetu i globalnom jugu već među tradicionalnim stupovima globalnog sjevera. Kada bi Australija prestala da oklijeva po ovom pitanju i kada bi pokazala zrelost i moralni čin priznanja Palestine, to bi dalo znatan doprinos promjeni ove neodržive dinamike. To bi Palestini pružilo dodatne poluge i ojačalo njenu pregovaračku moć, a to je itekako važno, bez obzira na to hoće li rješenje s dvije države doživjeti svoj konačni epilog. Ako se to dogodi, čemu se Evans nada, to će biti ključno za stvaranje pravih i održivih rješenja za sva ključna otvorena pitanja, uključujući granice, sigurnosne garancije za obje strane, zaštitu svetih mjesta i formulu koja će konačno početi rješavati i teško pitanje prava izbjeglica. Ako se pokaže da je rješenje o dvije države zaista trajno mrtvo i da je jedino preostalo rješenje pregovori o novoj, demokratskoj, jedinstvenoj državi, koja neće biti država aparthejda – u kojoj će palestinsko stanovništvo Zapadne obale i Gaze biti ujedinjeno i s potpuno jednakim pravima na državljanstvo s izraelskom jevrejskom populacijom, a što Palestincima pruža jednaka prava i uravnoteženiju moć za pregovaračkim stolom, jeste alternativa koja se također priželjkuje.

Podrška palestinskoj državnosti svrstala bi Australiju u vrlo pozitivno i poželjno društvo s većinom njenih globalnih partnera, grupacija država srednje snage koju čine Meksiko, Indonezija, Koreja i Turska. Što je još važnije, to će ju uskladiti ne samo s Indonezijom već i s gotovo svim njenim susjedima u jugoistočnoj i južnoj Aziji i ključnim pacifičkim partnerima poput Papue Nove Gvineje. Ako budućnost Australije zaista zavisi mnogo više od njene geografije nego od njene anglosferske historije, u što duboko vjerujem, zaključuje Evans, onda je priznanje Palestine šansa za Australiju. Niko od nas u bilo kojoj stranci, ne samo u mojoj vlastitoj, dodaje Evans, nije svjestan ogromne lobističke moći izraelskih organizacija za podršku u ovoj zemlji, niti njihove sposobnosti da čak i najopreznije izražene kritike Izraela okarakteriziraju kao favoriziranje antisemitizma. Ali vremena se mijenjaju. Izraelski brend, koji se dugo postepeno smanjuje, jer su njegove prakse na Zapadnoj obali sve vjerodostojnije etiketirane kao aparthejd od međunarodno vjerodostojnih posmatrača, od Jimmyja Cartera do Human Rights Watcha, u posljednje vrijeme, ovdje kao i drugdje, ekstremno je okaljao, otvoreno rasistički, desničarski ekstremizam Netanyahuove vlade. U Izraelu su održane masovne demonstracije protiv nekih od njegovih predloženih mjera – posebno u vezi s pravosuđem. Ali demokratija za koju se vodi kampanja ne obuhvata Palestince koji žive u Izraelu ili pod njegovom kontrolom. Unutar jevrejske zajednice u Australiji, kao i u SAD-u, pojavljuju se novi i uravnoteženiji glasovi, poput Fonda Novog Izraela. Glasovi u australskoj politici, među kojim su najvidljiviji glas bivšeg premijera Novog Južnog Walesa i ministra vanjskih poslova Boba Carra, teško da su s margina i izvan respektabilnog mejnstrima.

Bob Hawke, strastveni prijatelj Izraela, kao premijer Australije, svojevremeno je jasno stavio do znanja da bi trebao prihvatiti realnost palestinskih težnji ka državnosti. U svojim kasnijim godinama Hawke je jednako jasno iznio svoje gledište da bi Australija trebala priznati Palestinu. I sam sam uvijek podržavao pravo Izraela na postojanje, kaže Evans.

Kao ministar vanjskih poslova, opirao sam se međunarodnim naporima preko UN-a da se svaka podrška cionizmu okarakterizira kao inherentno i nepovratno rasistička. Imam plaketu koju je potpisao Mark Leibler iz Cionističke federacije Australije da to dokažem, tvrdi Evans. Ono, pak, što ujedinjuje mene, Hawkea i Carra, i dakako niz drugih laburističkih ličnosti koje sežu do Evatta, nije vjerovanje da Izrael ne bi trebao postojati, već da treba u potpunosti poštovati prava Palestinaca da žive zajedno s njim u miru i dostojanstvu u vlastitoj državi i uz priznata prava Palestincima.

Možda će priznanje palestinske državnosti ugroziti neke od naših najjačih tradicionalnih izvora stranačkog prikupljanja sredstava. Ali ponekad ta razmatranja jednostavno moraju zauzeti sekundarno mjesto u odnosu na ono što je pravedno. Nije loš princip u politici, kada ste u nedoumici, da učinite pravu stvar baš zato što je to ispravno.(stav.ba)

akos.ba