Ispod bijele šljive
– Merhaba Mustaj-beg!
Hrapavim glasom od žeđi i cjelodnevnog rada na hercegovačkom suncu u Navijalima, pozdravi stari Hasan, samo što je par koraka niže, za zerdaliju vezao svoju kobilu Zeku.
– Merhaba, uzvrati Mustafa pa dodade. Ma od bega ovdje ni biljega. Hajde otura! Ustaje sa drvenih basamaka i krenu prema tarabama da otvori vratnicu. Potom se obojica spustiše na travu ispod bijele šljive. Bilo je to mjesto za mrvu predaha i ljudskog razgovora. Iz džepa vadi metalnu kutiju pa je pruži Hasanu. U zraku se sretoše ruke, jer je i Hasan pružao svoju drvenu tabakeru, lijepo ukrašenu ornamentima drvoreza konjičke rezbarije, koju je bilo ljepota samo gledati.
– De i ti probaj ovaj! Jučer ga uzeo na pazaru od one žene što donosi iz Škuturije. Biće da je dobar! Zaključi Hasan, uporan da se iz njegove kutije mota. Imali su oni i gotove cigarete. Mustafa je pušio slovenački “filter 57”. ali taj ritual motanja cigarete, lizanja papira jezikom, pa pljuckanja komada sječenog duhana koji se zalijepi za jezik, bio je nezaobilazan. Onda povlačenje dugih dimova pokrivenih šutnjom, dok se na licu jasno razaznavao kvalitet duhana. Hasanovog, što ga u lulu trpa ali i daje da se mota, i Mustafinog što ga samo u cigaru mota jer se među prstima žutio k’o dukat. Sjeo je i Ibro, pa Šaban Pripo. Dođe i stari Vođo. Nije pušio zbog zaduhe. Tako su u taj vakat zvali oslabljena pluća, ali mu nije smetao dim cigarete i da koju čuje. I stari Salko nije pušio, ali priđe i sjede da popuni halku pored Avde, seoskog muhtara, koji se odmah mašio kutije da zamota škiju. Preko puta, oslanjajući se na štap, dolazio je i Alija. U krošnji bijele šljive lelujao se plavičasti dim duhana, pa se činilo da su se okupili oko Aladinove lampe iz koje će izroniti olakšanje težacima.
– Suša!
-Jahh!
-Izgori sve!
– Jahh!
– Ako za sjemena ostane dobro je…
– Ostat će ako Bog bude htio!
– Hoće!
– Nikada zemlja nije sjeme u njedrima zaboravila, niti je svako zrno tica pojela.
– Nije vala!
– Koliko smo posijali toliko ćemo naći.
– Sijem svaku godinu isto…
– Jahh! Nisi svaku godinu nosio iste opanke.
– More bit!
– Šta si misli posijao sa sjemenom?
– Ehh!
– Dobrih?
– Malo!
– Loših?
– Ne pitaj!
– I to ti je sjeme!
– Zar?
– Kakvo je sjeme takva i ljetina!
– Nit’ u kiši blaga nit’ u suncu jada. Sve bude kako treba biti. Samo se naše šake često više otvore.
– Jahh!
– Hoće još!
– Hoće…
Zastade razgovor u kojem nije bitno ko je govorio, već ko je slušao. Ne mogu se kroz grlo progurati dva zalogaja odjednom. Jok bolan! Čo’jek je ponekad tersli inadžija, pa upire silom. Onda ga i mrva zna udaviti. Nije tovara ispod oraha. Niti je blago u zobnici, već u njedrima, tamo gdje ljudska ruka ne dopire. Ako se utruni puno dunjaluka, to blago i ne diše. Jahh!
Miris duhana u krošnji bijele šljive. Tišina! Čuje se poneko, jahh. Uz jezero, dolje iz Ostrošca kao da dolazi u malom čamcu, začu se ezan. To Semin efendija sa munare poziva na namaz. Akšam! Ljudi se razilaze kućama i bijela šljiva ostaje crna sjenka pokrivena sjajnom mjesečinom. Novi dan je i nova nafaka. Na žuljevite dlanove lijepi se dova poput ilovače. Zemlja!
Od ugruška do kabura, sve je zemlja. I misli to su ponekad…
Autor: Said Šteta, književnik i novinar
akos.ba
