Nepostojanje samokritike
A onaj ko nije u stanju potčiniti sebe Gospodaru, a zatim sebe sebi u smislu obuzdavanja svoga nefsa u svemu što je loše i neprihvatljivo, makar ne bilo haram ili mekruh, takav nije dostojan da očekuje promjene drugih niti da pokušava mijenjati druge.
Česta greška koju pravimo u međuljudskim odnosima na svim relacijama jeste nepostojanje samokritike, i isključiva usmjerenost na kritikovanje drugog. Koliko puta pomislimo a nerijetko i izustimo:
“Ja sam najbolji roditelj.”
“Ja sam najbolje dijete.”
“Ja sam najbolji supružnik.”
“Ja sam najbolji prijatelj.”
Ma koliko bili dobri, nije moguće da smo naj bolji. I nije moguće da niti jedna greška ne pripada nama. Možda se uistinu i trudimo biti najbolji, ali to ne znači da i pored toga ne griješimo. Nespremnost da stalno i svakodnevno pogledamo sebe i postavimo sebi pitanje: “Jesam li zaista najbolji/a? Je li kod mene baš sve idealno?”- razlog su da često ne vidimo svoje greške koje uporno i iznova pravimo prema nekome. Dakle, nismo idealni. I nismo najbolji.
Da bismo napredovali na polju ličnog razvoja, neophodno je da budemo spremni ocjenjivati i procjenjivati sebe, svoju ličnost i svoj odnos prema drugima. I to koliko je više moguće objektivno (a teško je moguće). Na putu objektivne samokritike jedino pomaže iskrenost srca u namjeri da se ono trudi biti bolje, i dova Uzvišenom da nam podari moć ispravne samokritike.
Znamo sigurno barem po jedan primjer roditelja koji uvijek krivi djecu za loše postupke. A nemoguće je da i on nema udjela u tome, i jasno je da dijete nije i ne može biti jedini krivac ili jedino odgovorno. Možda, da je roditelj kadar sagledati ono u čemu griješi prema djetetu, možda bi i dijete bilo kadro ispraviti svoju grešku. Isto važi i za ostale međuljudske relacije. Jer, niko nije jedinka koja sama opstaje i određuje svoje ponašanje- svi smo mi i proizvod socijalne interakcije.
Bitno je da znamo da fokus na drugog nikada ne bi smio biti veći od fokusa na samog sebe. I rad na drugom ne bi smio biti veći od rada na samom sebi. Jer, ukoliko nismo spremni mijenjati sebe zarad boljitka sebe i drugih, zašto bi se drugi mijenjali radi nas? I kako uopšte možemo očekivati da se drugi nama prilagode?
Osobina moralno velikih ljudi jeste suočavanje sa samim sobom, spremnost na prihvatanje greške kao greške, i spremnost ispravljanja grešku. Mnogi, s druge strane, žive u ubjeđenju da su nepogrješivi i da su uvijek drugi krivi i odgovorni. Ovakav pristup daje jednu samozaljubljenu ličnost koja nije kadar funkcionisati sa drugima, i nerijetko ta ista ličnost nanosi bol drugima bez spremnosti da to uoči i volje da osluhne i osjeti osjećanja drugih. I ono najgore, uvijek očekuje od drugih da se mijenjaju i prilagođavaju.
A onaj ko nije u stanju potčiniti sebe Gospodaru, a zatim sebe sebi u smislu obuzdavanja svoga nefsa u svemu što je loše i neprihvatljivo, makar ne bilo haram ili mekruh, takav nije dostojan da očekuje promjene drugih niti da pokušava mijenjati druge.
Halima Lj.
