Gospodaru, povećaj mi znanje!

Naslov ovih redaka, dio ajeta iz kur’anske sure Ta-ha, ujedno je i jedna od najkraćih dova koje možemo naći u Kur’anu. Dova je sredstvo direktne komunikacije sa našim Gospodarom, te je kao takva klasificirana u posebno pohvalan vid ibadeta. S druge strane, znanje je prijeka potreba svakog čovjeka, posebice vjernika. Znanje nam olakšava život i, jamačno, podiže deredže.

Sve je jasnije kako je broj onih koji tragaju za znanjem putem interneta i internetskih društvenih mreža sve veći. Provjera ponuđenih informacija, nažalost, nerijetko je sporedno pitanje. Tako sam se nedavno imao priliku susresti sa pitanjem s kojim sam se i u prošlosti povremeno susretao. Naime, upitan sam od strane evidentno zbunjene osobe da li ”Aršu-r-rahman dova” i ”Nur-dova” imaju zaista tako moćno djejstvo kao što mu je pripisano. Uslijedio je podugačak opis prema kome ove dvije ”moćne dove” mogu sve pa skoro i da mrtva insana ožive. Dove je osoba koja pita, uz najtoplije preporuke dobila od poznanika kome titula ”hadžija” valjda daje neki poseban tretman i legalitet.
Iz razgovora sam saznao da osoba koja pita nominalno jeste vjernik, ali je u praktičnom smislu te riječi podaleko od vjere. Živi poprilično nesređenim životom u kome iza svakog ćoška iskaču problemi i nedoumice.
Međutim, kada sam pokušao da zajednički detektiramo stvarni problem i iznađemo rješenje, na čistinu je izišlo nešto sasvim drugo. Dakle, rekao sam kako su i Aršu-r-rahman i Nur-dova (nekada sam ih imao priliku negdje pročitati) zapravo dvije lijepo sročene dove koje je sročio neko od ljudi i koje, u principu, imaju lijepo značenje. Dova jeste oružje vjernika, približavanje Bogu i vrlo lijep vid ibadeta. Ipak, da li neko ko faktički ne zna za Boga, odnosno, ne klanja, ne posti, ne uči Kur’an… dakle, da li takva osoba može, u momentu kada joj kola krenu nizbrdo i kada životne lađe pođu tonuti, očekivati da je dovoljno da prouči jednu dovu, koja god da je i koliko god ”moćna” da je, pa da se uslijed toga sve izokrene i posloži na svoje mjesto?
Složismo se da su takva očekivanja suluda i ja se ponadah kako sam na pravom putu da sugovorniku riješim nedoumicu. Pitao me je da li to znači da mu je zabranjeno učiti te dvije dove. Rekao sam da nije, ali da jednostavno ne smije tim niti bilo kojim drugim dovama davati neki nadnaravni karakter i djejstvo, a da pri tome praktično nije u vjeri.

Šta, onda, da uči, koju dovu? – bilo je slijedeće pitanje. Rekao sam da nema potrebe da se lomi mišlju da dova mora biti na arapskom jeziku – iako je to najbolje – te da mora znati da Uzvišeni Gospodar jednako razumije sve jezike te da, uslijed toga, dove jednako dospijevaju do Njega. Ali, šta da uči?
Trudio sam se objasniti kako je, ustvari, najbolja i najljepša ona dova koja poteče iz dubine naše duše i srca, na našem jeziku, okupana iskrenošću i nadom. Naravno, upozorio sam i na to da čovjek, sam sebi, svojom dovom može natovariti brigu za vrat. Kako? Allah zna u čemu je dobro – mi ne znamo. Mi, našom dovom, sebi želimo prizvati dobro. Zato, budimo precizni u formulacijama i riječima. Naprimjer: mladić se zaljubi u djevojku (ili obrnuto) i ne vidi ništa osim nje/ga, a on/a ne želi ni da čuje za tu varijentu. Hudi ašik, na kraju, poseže za dovom i moli Gospodara da mu dodijeli tu osobu, po svaku cijenu. Velim, nemoj nikada tako. Ako već činiš dovu za ljubav, zdravlje, posao, nafaku i sl., a lijepo je da činiš, onda reci: ”Gospodaru moj, ako je u toj djevojci/momku, poslu, zaradi… dobro za mene, Ti mi to i podari. Ako je u tome zlo za mene, Ti me toga sačuvaj i podari mi ono čime si Ti zadovoljan!”

Sugovornik sluša i potvrđuje, a ja slavodobitno kontam – to je to. I, šta, onda, predlažeš da učim – upita me. Velim, pa evo sam ti objasnio; ti znaš svoje probleme i svoje potrebe, poslušaj svoje srce, razveži dušu i eto dove, ne može na svijetu ljepša.Šuti, razmišlja, vaga… Na koncu odlučno odape: De ti meni, ipak, nađi i pošalji kakvu lijepu dovu, Allah ti dao svako dobro, da ja mogu fino učiti! Obećah da hoću. Napomenuh i to da joj, toj osobi, vjera ubuduće ne smije biti isključivo misaona imenica i to isključivo kad ”zaškripi”, te da se i u praktičnom smislu mora potruditi da bude više u vjeri.

Obeća da hoće. E, sad, mnogo je lijepih kur’anskih dova. Mnogo je i onih koje je Resul, a.s., učio i preporučio nama da ih učimo. Tu su brojne dove protiv briga, tuge, lijenosti, vatre… Jedna mi nekako posebno blinka. Gospodaru, povećaj mi znanje! Vrijedi primijetiti, kad već spominjem Kur’an, da se iz njegovih časnih ajeta može iščitati da se samo dvije stvari mogu povećati ili tražiti da se povećaju: vjera (iman) i znanje.
Bez vjere i znanja, Bog zna, ali i dove su tanke.