Sve je počelo 1989. godine, kada je Centar za islamske studije u Oxfordu od mene zatražio da održim niz predavanja za britanske studente koji su tragali za boljim razumijevanjem arapskog jezika preko Kur’ana Časnog.
Pokušavajući svojim studentima prevesti značenja Kur’ana na engleski jezik, ostao sam zatečen njihovim zahtjevnim pitanjima što su prelazila granice lingvističkih tradicija i konvencija bliskih prevodiocima i lingvistima. U isto sam vrijeme, zajedno s jednim britanskim orijentalistom i prijateljem s Orijentalnog instituta na Univerzitetu
Oxford, uređivao jednu knjigu napisanu u Andaluziji.
Moj me je prijatelj jednoga dana upitao koja je od dviju konstrukcija na arapskom jeziku ispravna: mā zāla ili lā zāla? Bez dubljeg razmišljanja, odgovorio sam da je ispravno mā zāla. Nakon kratke rasprave, on je i dalje insistirao na tome da je ispravna konstrukcija lā zāla, dok sam ja ostao pri izrazu mā zāla. Naposljetku me je iznenadio kazavši: “Dobro, ako je tako, onda griješiš ti ili griješi Bog! U Kur’anu se upotrebljava jedino lā zāla!”
Na trenutak sam ostao bez riječi, a potom sam se sabrao i postavio mu protivpitanje: “Kako bi preveo glagol kāna na engleski jezik?” On je odgovorio: “Was (bio je)”. “Ako je tako”, nastavio sam, “kako ćeš onda prevesti sljedeću rečenicu iz Kur’ana: Wa kāna Allāhu ġafūran raḥīmā?” On je, uvjeren kao i ranije, odgovorio: “Allah je Svepraštajući i Svemilosni”. Upitao sam ga gdje je glagol kāna u tom prijevodu, ali mi nije mogao odgovoriti, budući da se u prijevodu te rečenice može upotrijebiti jedino glagol je/jeste, što je prijevodni ekvivalent oblika yakūnu ili inna iz arapskog jezika, a ne oblika kāna u prošlom vremenu.
Kur’an krasi jedinstven jezik i upotreba tog jezika različita je od naše ljudske upotrebe, bilo formalne ili neformalne. Niko, pa ni sam poslanik Muhammed, nikada nije upotrijebio glagol kāna u prošlom vremenu sa značenjem sadašnjeg vremena.
Ipak, takva upotreba javlja se u Kur’anu 190 puta. Kad sam se vratio Kur’anu kako bih provjerio ono što me je moj prijatelj orijentalista pitao o izrazu mā zāla, ostao sam iznenađen jer nije bilo precizno ono što je on prethodno kazao; uvidio sam da se u Kur’anu negativna partikula mā upotrebljava jedino uz glagol u prošlom vremenu, to jest mā zāla, dok se negativna partikula lā upotrebljava samo uz glagol u sadašnjem vremenu, kao u sintagmi lā yazālu. Prema tome, u Kur’anu nigdje ne možemo pronaći sintagme lā zāla niti mā yazālu. Međutim, najveće iznenađenje za mene bilo je to što se u Kur’anu ovaj glagol, jednako u prošlom (zāla) i sadašnjem vremenu
(yazālu), upotrebljava drugačije od onoga kako ga mi, govornici arapskog jezika, upotrebljavamo. Kada mi kažemo Mā zāla al-maṭaru yahṭulu, što doslovno znači “Kiša još nije prestala padati”, slušalac će razumjeti da je kiša padala ranije i da pada još uvijek. Tako izraz mā zāla prenosi značenje koje pokriva vremenski period prošlosti i sadašnjosti, ali ne i budućnosti.
Takva je općeprihvaćena ljudska upotreba ovoga glagola. Međutim, sintagma mā zāla u prošlom vremenu u dvama primjerima upotrijebljenim u Kur’anu odnosi se samo na prošlost. Drugim riječima, ona prenosi smisao nečega što je trajalo u prošlosti, ali bez toga da se nastavilo u sadašnjosti. To su sljedeći kur’anski ajeti:
جَعَلنْاَهمُْ حَصِيدًا خَامِدِينَ
ٰ
فمَاَ زَالتَ تلِكَْ دَعْواَهمُْ حَتَّى
“I to zapomaganje njihovo trajalo je sve dok ih ne bismo, kao žito požnjeveno, pokosili.” (Kur’an 15: 21)
وَلقََدْ جَاءكَمُْ يوُسُفُ مِنْ قبَلُْ باِلبْيَّنِاَتِ فمَاَ زِلتْمُ فيِ شَكٍّ ممَِّا جَاءكَمُْ
إذَا هلَكََ قلُتْمُ لنَْ يبَْعَثَ اللَهّ مِنْ بعَْدِهِ رَسُولا
ٰ
بهِ حَتَّى
“Ranije vam je Jusuf donio znamenja, ali ste u ono što vam je donio stalno sumnjali, čak ste, kada je umro, kazali: ‘Nakon njega, Allah neće poslati poslanika’”. (Kur’an 40: 34)
Značenje prvog od dvaju ajeta jeste to da su ljudi zapomagali sve dok nisu bili uništeni, a sve se to desilo u prošlosti, dok se u drugom želi kazati da su ljudi Jusufova vremena stalno sumnjali u njegovu poruku, sve dok on nije umro. To se također desilo i završilo u prošlosti. Tako je u oba ova slučaja radnja glagola počela i završila se u prošlosti, i nije se protegla u sadašnjost.
Oblik sadašnjeg vremena lā yazālu u kur’anskoj upotrebi pokriva prošlost, sadašnjost i budućnost. Svaka radnja na koju se odnosi dešavala se u prošlosti, odvija se u sadašnjosti i desit će se u budućnosti. Taj semantički fenomen vidljiv je u sljedećim kur’anskim ajetima:
وَلا يزَاَلوُنَ يقَُاتلِوُنكَُمْ حَتَّى يرَدُُّوكمُْ عَن دِينكُِمْ
“A oni se neprestano protiv vas bore zato da vas od vjere vaše odvrate.” (Kur’an 2: 217)
لَا يزََالُ بنُيْاَنُهمُُ الَذِّي بنَوَْا رِيبةَ فيِ قلُوُبِهمِْ إلَّا أَن تقََطَّعَ قلُوُبُهمُْ
“Zdanje koje su oni sagradili stalno sumnju u srca njihova unosi – sve dok im srca ne popucaju.” (Kur’an 9: 110)
ولَوَْ شَاء ربَُكَّ لَ جعََلَ النَاّسَ أُمَّة واَحِدَةً ولََا يزَاَلوُنَ مُ ختْلَفِيِنَ
إِلَّ ا مَن رَّحِمَ ربَُكَّ
“Tvoj Gospodar da hoće, sve bi ljude učinio pripadnicima jedne vjerske zajednice, ali – oni stalno razlikuju se, osim onih kojima tvoj Gospodar smiluje se.” (Kur’an 11: 118–119)
Intelektualno sučeljavanje s Drugim u modernom zapadnom svijetu prvo je potaknulo moju odlučnost da preispitam svoje uobičajeno čitanje Kur’ana. Moje ranije čitanje Kur’ana bilo je lišeno promišljanja i izloženo opasnim posljedicama jalovog i svakodnevnog ponavljanja, a to ponavljanje zamagljuje mnogo onoga što su iskusili i razumijevali Arapi iz Poslanikova vremena, kada su primili prve ajete što su se počeli jedan za drugim spuštati Božijem poslaniku. Ti prvi recipijenti kur’anske poruke bili su potreseni i zadivljeni njenom svježinom, budući da su u Kur’anu pronašli stil različit od svega njima dotad poznatog. A potom su se ta potresenost i divljenje pretočili u kritička propitivanja: Šta se to dešava oko mene? Šta god da je bilo, moralo je biti toliko dalekosežno i kritički postavljeno kako bi iznjedrilo nešto poput posve posebnog stila novoga pisca, pjesnika u usponu ili budućeg proroka.
U prvom dijelu ove knjige pokušat ću čitateljima predstaviti te kur’anske tajne, lagahno i oprezno koliko je moguće. Pritom ću istaknuti promjene koje je Kur’an unio u lingvistički okvir arapskog jezika, nudeći unaprijed za svaki novi element objašnjenje njegove prirode i vrsta. Tekstualna argumentacija oslanja se na različite kur’anske ajete, a posebna pažnja posvećena je jednoj od najranije objavljenih sura, suri el-Muddessir, te načinima na koje je ona potresla uobičajeni jezički osjećaj kod Arapa. Većina poglavlja u ovome dijelu tiče se novih lingvističkih, gramatičkih i retoričkih aspekata ove sure.
U drugom dijelu primijenit ću fenomene o kojima raspravljam u prvom dijelu na svaku kur’ansku suru. Počet ću s najkraćom i najčešće citiranom surom, el-Fatihom (al-Fātiḥa), potom ću analizirati dvadeset posljednjih sura, polazeći od sura en-Nas (al-Nās, 114), el-Felek (al-Falaq, 113), el-Ihlas (al-Ihlāṣ, 112) i tako redom do sure et-Tin (al-Tīn, 95).
Uprkos tome što je ovo bez sumnje pionirski rad i sasvim novo područje istraživanja, nesputan dugotrajnom tendencijom da se pomuti istinska priroda jezičke inovativnosti karakteristična za Kur’an, mudar istraživač ne treba nikada izgubiti iz vida činjenicu da, bez obzira na formu i pristup, svaka ljudska interpretacija ili lingvistička analiza Kur’ana, kao i svako razotkrivanje njegove nadnaravnosti, bilo da je u domenu retorike, jezika ili nauke, predstavlja proces mjerenja vjerovatnoće u kojoj uvijek ostaje mogućnost ljudske pogreške. Prema tome, sve što
u vezi s tim ovdje predlažemo predstavlja tek iskren pokušaj pristupa apsolutnoj Istini, za koju znamo da je ne možemo dokučiti jer tragamo za beskonačnim, božanskim i nadnaravnim, pritom naoružani samo svojim slabim i ograničenim sposobnostima.
Iz knjige: NADNARAVNI JEZIK KUR’ANA autora BASSAM SAEH
Naslov izvornika: The Miraculous Language of the Qur’an: Evidence of Divine Origin
Centar za napredne studije, 2018. Sarajevo
Dr. Bassam Saeh (r.1941) diplomirao je arapsku književnost na Univerzitetu u Damasku, a magistrirao je i doktorirao iz oblasti savremene arapske poezije na Kairskom Univerzitetu. Bio je šef Odsjeka za arapski jezik na Univerzitetu u Latakiji, Sirija. Predavao je i na univerzitetima u Alžiru, na Islamskom univerzitetu u Medini i na Oxfordskom univerzitetu. Bio je osnivač i direktor Oxfordske akademije za napredne studije (1990-2005). Autor je nekoliko knjiga, među kojima su: Moderni pravci u sirijskoj poeziji od 1946 do 1972(Damask: 1976), Pjesnička slika između stilistike i književne kritike (Damask: 1984), Muslimani licem u lice s islamom, kršćani licem u lice s kršćanstvom (Bejrut: 2008), Nadnaravni jezik Kurʼana (Herndon, Virginia: 2013). Neke od njegovih knjiga prevedene su na engleski jezik.
Više na cns.ba
