Lejla Neimarlija Aksalić – žena zvana “Humanost”

Kada sam je upitala kako sve stižeš, odgovorila mi je “Nikada nisam rekla da sve stižem! Ja samo dam prioritetu prednost.”

Lejla Neimarlija Aksalić, rođena 09.02.1974. godine u Kaknju, majka četvero djece i to: Haris 23, Faris 22, Amina 18 i Ajša 14. godina. Aktivistica HU “Trag dobra”, žena zlatnih ruku, veliki patriota, zaljubljenik u prirodu, fotografije i mačke i još mnogo, mnogo toga.

Akos.ba: Kada se spomene ime Lejle, prvo što nas koji te poznajemo asocira, jeste velika humanitarka. Odkud Lejla u ovim vodama?

Neimarlija Aksalić: Ni sama ne znam kada je počelo, a mama kaže oduvijek. Meni je to bilo neprimjetno, sastavni dio života i jednostavno se podrazumijevalo. U toku rata smo pleli čarape za vojnike, dežurali u stacionaru, prikupljali hranu za vojsku i mnoge druge aktivnosti.

Udajom 1996. godine sam doselila u Sarajevo i dobila djecu, tako da sam te prve godine njima pružala ono što bih drugima, jer oni su bili moj emanet i prioritet. 2000-te smo doselili na Dobrinju i tu sam dobila prvu kćerku. Mnogo je bilo obaveza, a stariji sin je krenuo u školu pa smo se angažovali oko toga.

Iako sam imala bebu bila sam u vijeću roditelja, na usluzi učiteljicama, aktivna u džematu. Ali to sve drugi bolje vide, jer je meni to bila svakodnevnica i tek minimum gdje sam mogla davati sebe, a da djeca ne trpe.

Akos.ba: Kao aktivistica HU ‘Trag dobra’, možeš li nam reći nešto o ovom Udruženju? Čime se bavi, koje akcije trenutno vodi I ima li neka posebno srcu draga?

Neimarlija Aksalić: Nakon volontiranja u HU Hedija nas nekoliko smo odlučile da registrujemo udruženje i tako se rađa ‘Trag Dobra’ (simboličan naziv, jer smo željele da ostavimo trag iza sebe) koje je radilo na malo drugačijem principu. Imali smo prostorije, držali radionice raznog tipa. Nažalost nismo bile u mogućnosti više finansirati prostorije, te s radom nastaljamo od kuće koliko koja i u kom domenu može od svojih obaveza, prije svega uloga majke i supruge.

Naše najpoznatije akcije su:
– bunari u Africi,
– jetimi u saradnji sa udruženjem Solidarnost Bihać (njih 80 trenutno)
-zatim stipendija za studente kojih trenutno imamo 30. (ovaj projekat je zanimljiv jer su ovo djeca sa srednjim prosjekom koja su dobila odbijenice u drugim udruženjima pošto nisu super odlikaši. To su djeca iz porodica gdje roditelji ne rade, porodica sa mnogo djece I među njima imamo čak i 3 jetima)

Mogla bih reći da mi je ovo nekako posebna akcija jer većinu sredstava za nju prikupimo na našim aukcijama. Naime, primamo donacije u odjeći, obući i kućanskih potrebština, te iste slikamo i prodajemo i na taj način održavamo naš fond za učenike i studente.

Ima jako puno trenutnih akcija, nabrojati se ne mogu. Možda da istaknem ‘Korpa potrebe’ koja je osmišljenja u Ramazanu. Kupimo namirnice i odnesemo na vrata porodicama u potrebi. Važno je imati ekipu koja je u svako doba dostupna za volontiranje. Ja je imam hvala Allahu, moja Zilha, Selma, Vahida, Sanida su ekipa koja naše Udruženje čini prepoznatljivim u radu.

Akos.ba: Lejla, šta tebe asocira riječ volonterizam? Da li se ‘isplati’ biti volonter jer naši ljudi prosto ne vjeruju da neko nešto radi bez ikakve materijalne naknade?

Neimarlija Aksalić: Volonterizam je nešto što se s vama rodi, to se ne postaje. Ili jeste, ili niste. Volonter znači ulaganje sebe za druge, bez vremenskog ograničenja, ali i bez ikakve nadoknade. Tu je islam najistaknutiji. Sve što uradite za druge uradili ste za sebe. Sve sto uradite Bismillah vama se vraća višestruko i na ovome i na drugome svijetu inšallah.

Akos.ba: Osim humanitarnih aktivnosti tvoje prijateljice te poznaju i po ‘zlatnim rukama’ i onome što one prave. Možeš li nam reći o čemu se radi?

Neimarlija Aksalić: Kada su djeca su porasla, a time i njihove potrebe nastojala sam popuniti kućni budžet, a i muž je nekako u tom vremenu ostao bez posla. Pokušala sam sa različitim ručnim radovima, ali sam nafaku i ljubav našla u dekupaž tehnikama. Skoro 8 godina uspješno vodim taj posao, a radove možete pogledati na Fb stranici L.N.A.- kreativna sehara.

Akos.ba: Da li je moguće ispreplesti tu ljubav i dar sa humanitarnim radom?

Neimarlija Aksalić: Ja radim samo ono što volim i imam godina iskustva u tome. Sve što radim je sa apsolutnom predanošću tako da su to mnogi prepoznali. Sa svojim timom sam održala na desetine radionica u našim školama, vrtićima, mektebima, srednjim školama, pedijatriji. Uglavnom, gdje god su nas pozvali i otvorili svoja vrata mi smo se odazvale i bilo nam je ugodno. Radionice su bile raznolike: izrada čestitki, dekupaž, crtanje na staklu, na tekstilu i slično.

Akos.ba: Na tvom profile često vidimo zastavu i ljepote naše Bosne, ali i mnoštvo fotografija. O kojoj ljubavi je tu riječ?

Eh.. djeca porastu, odoše sa svojim društvom i obavezama i onda shvatite da imate vremena na svoje potisnute želje i snove. Iskoristiti darove od Allaha za koje prije jednostavno niste imali vremena. Mnogo volim planine i našu prelijepu Bosnu i Hercegovinu.

Zastavu nosim gdje god idem i nastojim fotografisati na najljepsim mjestima. Fotografija je moja velika ljubav, ali još uvijek amaterska, sa mobitelom. Radim mnogo i učim i o tome. Nedavno sam osvojila prvo mjesto na jednom takmičenju. Bila je to posebna radost za mene i motiv da nastavim dalje.

Akos.ba: Lejla, ne mogu, a da ne spomenem mačke. Da li stvarno toliko voliš mačke?

Neimarlija Aksalić: Da, one su moja pomoć u odgoju djece. Svakoj porodici bih preporučila macu. Djeca uspostave posebnu vezu s njima i probude najljepše emocije. U mojoj kući svi mnogo volimo mace.

Akos.ba: Jedna poruka za kraj svima koji ne znaju, a žele da budu na neki način korisni društvu i zajednici?

Neimarlija Aksalić: Svi mi imamo neki dar, samo ga trebamo otkriti. Nekad mogu proći i godine, ali uvijek trebamo imati na umu da je sve što radimo za druge zapravo rad za sebe. Što više damo-više ćemo dobiti. Kad se ovako kaže malo zvući čudno, ali to je jednostavno Božiji zakon.

Najvažnije od svega je, da to bude rad u ime Allaha. Tada je bereket najveći, a uspjeh zagarantovan, ukoliko je hajr, naravno. Ja sam počašćena da imam divnu ekipu žena u Udruženju i van njega, a i podršku porodice jer kao pojedinac svaki posao ide teže, dok je bereket u zajednici I džematu.

Za Akos.ba piše: Zilha Ramić