Priča o Almiru Mustafiću Arapu: Želim i mogu doprinijeti da se naše društvo razvija!

Piše: Mirsad Čukle

Priča o Almiru Mustafiću Arapu može početi ovako – rođen  je u Konjicu 1964. godine i prvo čega se sjeća je Neretva. Tu je naučio roniti, plivati, loviti ribu, pa je tek onda krenuo u školske klupe. Do tada je upoznao sva okolna brda i zaostale bunkere iz Drugog svjetskog rata. Djetinjstvo i mladost, te generacije konjičkih mladića obilježila je radoznalost, nestašluci, bezbrižnost, igre i druženje.

A ova priča mogla bi početi i ovako – oktobar je 1993., mnogo mina oko Konjica, a jedna od njih bila je kobna za Almira, mladog dobrovoljca Armije RBiH.

Budi se u konjičkoj ratnoj bolnici bez noge, podvlači crtu ispod svojih 27 godina života i pita se kako dalje?

“Bio je jedanaesti dan desetog mjeseca druge ratne godine. Brdo Jošanica, međuzona prema HVO linijama, tiho jutro. Jesen je, šuma još olistala, mina sakrivena pod zemljom eksplodirala je. Ostao sam bez lijeve potkoljenice. Puno krvi i bola, ali nema vriska, zbog blizine “crta obrane HVO”. Nema panike, nema straha, znao sam da moram ostati  pribran, nekom žicom podvezao sam ranu, stisnuo sam zube i dopuzao do drugova. Adem Hadžialić Rus i Naim Džaferagić donijeli su me do sanitetskog vozila i u konjičkoj ratnoj bolnici ostao sam 60 dana.  Vremena za razmišljanje na pretek. Ostao sam psihički stabilan i poslije 73 dana sarajevske bolnice. Ponovo obrada rane, 42 dana vezana noga uz nogu zbog prenošenja tkiva sa zdrave noge i bržeg zarastanja rane, navikavanje na protezu i štake. Nema predaje, život i borba se nastavljaju, kao i uključivanje u društvo. Žena, djeca, porušena kuća, budućnost, posao, hiljadu problema, ali nisam sam”, prisjeća se Almir o svom ranjavanju.

Reintegracija u društvo uz rad

Almir je svjestan da život poslije ranjavanja neće stati, da treba raditi. Sa metalske struke prebacuje se na drvnu, uz majstora Salku Bubala  brzo je savladao tajne drvorezbarenja u radnji “Rukotvorine” koja je u vlasništvu Besima Nikšića. Almir se bavio i krečenjem stanova u jednoj akciji koju su organizovali Volonteri i prijatelji Konjica, a nekim porodicama je to radio besplatno. Prije oko godinu dana, kaže da se “prešaltao”  na obradu plastike kod Ćibo Seje koji ga potpuno razumije. “Radim koliko mogu, ali nekad i po deset sati. Naiđu kratke psihičke krize, ali imao sam viziju života i sabur – tu su porodica, rad, vjera, priroda, Neretva, tavla.”  

Svestrani Almir Mustafić Arap u nastavku priča kako provodi dane: “Neretva je za mene ljepotica, ona je živa, sa njom možeš pričati. Gledam ribe, patke, galebove, ribolovce, šetače, bukove, nekad su bila jata riba, bilo je mnogo kupača, rakova… Obnovljeni Stari most je posebna priča. Most je kruna ljepote, uljepšao je Konjic i širu okolinu, ja mu se divim, drugačiji je ljeti, zimi, po kiši, po snijegu, ujutro i naveče. U svijetu sve brže nestaju čiste vode, a mi ne čuvamo dovoljno našu Neretvu, Neretvicu, Rakitnicu, Ljutu, Bijelu, Bašticu, Kraljušticu, Šišticu…”.

“Svi momci iz Prkanja, poznati su ljubitelji planina. Konjic je od davnina imao jako, masovno i dobro organizovano planinarsko društvo. Išli smo na Durmitor, Maglić, Čvrsnicu, Volujak, Triglav, ali Prenj je najljepši. I sada ja ne mogu bez planine, hodam i do pet sati do Prenja preko Ljubine, Vrutka, Rapata.  Pokojni Dragan Pekić Tiće me naučio da ako se zakopaš u snijeg i upališ svijeću nikada se nećeš smrznuti”, priča Almir o planinarenju i važnosti odlaska u prirodu.

Almirova velika ljubav je i tavla, najstarija perzijska drevna igra u Konjicu koja ima dugu tradiciju. “Prvi susret sa tavlom imao sam još kao dječak. Igrao sam za razne ekipe na godišnjim turnirima konjičkih mahala, a posljednjih pet godina, u svojoj avliji organizovao sam turnir avlija”, kazuje nam naš sagovornik.

Za Udruženje ratnih vojnih invalida Almir kaže da bi mogli da rade još bolje. “Dvije – tri godine  u Konjicu je postojao klub u sjedećoj odbojci “Havarija” gdje smo trenirali, igrali, takmičili se, družili se i putovali. Osim toga, nekad smo organizovali državna takmičenja u ribolovu na Jablaničkom jezeru, plus razne sekcije poput ekološke, umjetničke, planinarske, literarne sportske i druge prema sklonostima članova RVI. U Udruženju bi trebali biti aktivniji, inovativniji i još više u službi svojih članova”, smatra naš sagovornik.

Almir je otac, sin, brat, tetak, komšija, humanista, patriota, hodoljubac, planinar, ribolovac, tavlaš, drvorezbar, navijač Veleža i Liverpula. Crta, piše, čita, od kamenčića pravi mozaik, sadi cvijeće, kopa baštu, cijepa drva, šeta, vozi bicikl, pliva, roni, vozi čamac, kampuje na ušću Rakitnice u Neretvu. Kao ratni vojni invalid mnogima je u Konjicu inspiracija i motivacija, a Almir kao većina ratnih vojnih invalida, ima svoje talente, vrijednosti, kvalitete, kapacitete i znanja. Dao je svoj doprinos odbrani, ali može dati veliki doprinos i u izgradnji pravednijeg i boljeg društva.

“Ne družim se sa kritizerima, pesimistima, nezadovoljnicima, nervoznima, ne gledam TV koji širi defetizam, pesimizam, paniku, nemir, nemoral, promoviše nerad, površnost”, kaže Almir, koji se ne odriče ničega u životu, jer život je jedan, jedinstven.

Tako odgaja i svoje dvoje djece. Sin mu je zaposlen, studira i trenira atletiku, a kćerka je ovih dana proslavila i srednjoškolsku maturu. Mladima poručuje da ne odlaze, ne odustaju od svoje zemlje, da svi manje treba da kritikujemo, a više da popravljamo našu državu i praktikujemo inkluziju na svaki mogući način. Mladi treba da je grade i izbore se za svoju budućnost, te daju svoj doprinos u podršci ranjivim kategorijama našeg društva. Almir napominje da su korupcija i organizovani kriminal, problemi koji uništavaju našu državu.

Almir predlaže lokalnoj vlasti Konjica da postave kutije za ideje građana gdje bi svi mogli napisati svoje mišljenje i ideje za unapređenje i uljepšavanje grada, za ljepši, bolji, prosperitetniji grad Konjic, te da poprave ulice i prilagode ih za osobe s invaliditetom.

Almir upozorava građana Bosne i Hercegovine – “Pazite na mine, idite samo sigurnim stazama!” i dodaje da je mina k’o lubenica, da nikad ne znaš kakva je dok je ne otvoriš. Prema procjenama Centra za uklanjanje mina, u BiH ima još oko 79.000 zaostalih mina, zbog čega je ugrožena bezbjednost 13 % bosanskohercegovačkog stanovništva.

Akos.ba