Životni oslonac
Život, život je jedna brza, neustrašiva rijeka kojom svi mi moramo ploviti. Svi mi kojima je data. Ukoliko ne budemo poput čvrstih mornara, ugušit ćemo se u sopstvenom životu, izgubit ćemo bitku. Kako bi izgledalo gušenje u sopstvenom životu? Nizajući riječi izgleda i zvuči smiješno. Međutim, razmišljajući o toj rečenici nailazimo na mnogo dublje značenje.
Gušiti se u sopstvenom životu nije izgubiti nešto, izgubiti nekoga, već izgubiti duh, snagu koja nam je potrebna. To je bivanje u vlastitoj koži u kojoj si izgubio sebe. To je mrak, tama u kojoj svijetle tačke ne vidiš. To je kad pustiš život da teče kako želi. To je gubljenje duše prije fiziološke smrti.
Zbog toga, trebali bi osvijestiti sve ljude da ne umiru prije smrti. Da ne dozvole da njihova borba propadne. Prije tog mraka postojalo je svijetlo. Ono svijetlo koje vas je vuklo naprijed, vuklo u život. Zašto to svijetlo ne bi upalili opet? Zašto u vašoj duši ne bi upalili svijeću i nastavili tamo gdje ste stali. Sada još bolji, još jači. Sve ono loše što je bilo treba i ostaviti tamo gdje je i bilo – u prošlosti. Ne trebamo ga dovoditi u sadašnjost.
Tu je nepoželjan gost jer je samo pokvari, oduzme energiju, pomrači nadu. Borimo se za svoj život. Ukoliko smo u mraku izgubili dane, mjesece ili možda godine ne trebamo ih izgubiti još više. Bilo bi nam teže da poslije, za par godina, izgubimo i ovu sadašnjost, i ove godine, pa da se u starosti pitamo zašto smo dozvolili tom mraku da nam uzme život. Uzeo nam je snove, želje i ciljeve. Niko sretan, ni prošlost, ni sadašnjost, a budućnost je upitna. Jedini zadovoljan – mrak, koji ima svojih posjetilaca i stalnih gostiju mnogo više nego što ti misliš.
Cijenjeno vrijeme treba čuvati i poštovati. Skupiti snagu i suprostaviti se svim nedaćama, nevoljama i svemu negativnom. Trebamo zadati sebi ciljeve koji su visoki ali u isto vrijeme i realni. Trebamo biti racionalni i znati da ne možemo iz svih izaći kao pobjednici, dobitnici. Tako da neka gubljenja ne trebaju da nam ubijaju nadu, ubijaju snagu. Možda je taj gubitak, iz nekog razloga, baš dobar za tebe, samo ga ti trenutno nisi svjestan.
Nakon svega, istog momenta duboko udahni život u sebe, punim plućima. Udahni snagu, udahni nadu, udahni hrabrost, udahni ustrajnost, udahni smiraj i radost. Jednostavno, počni da živiš!
A kako ćeš to postići? Tako što ćeš, za svoj život, odabrati najbolji i najjači oslonac. Taj oslonac je Allah dž.š. Jedini, Uzvišeni, Najmilostiviji, naš Gospodar. Onaj Koji druga nema, koji je Živi i Vječni. Koji te u svakom trenutku vidi, čuje tvoje riječi, misli i uzdahe. Onaj Koji te neće napustiti, neće razočarati. On tamu pretvara u svijetlo, insanu podari snagu da ustraje, skine mu mrenu s očiju pa počne stvari gledati razumno, drugim očima, onakvim kakve jesu. Tako svaki pad razumiješ kao novu priliku, svako razočarenje kao lekciju, svako dobro kao Njegovu milost i nagradu.
O čovječe, Allah dž.š., tebe ne treba, već ti Njega trebaš. Ti jedno Njega za Gospodara imaš, a On mnogo robova ima. Pa kako onda možeš da se na njega ne osloniš? Kako onda možeš da pomisliš da će zora doći s druge strane, cvijet procvasti odakle ne bi trebao. Mogao si uvidjeti do sad, da drugog smiraja osim na sedždi i kraj Njega, nema. Onda bi trebao da čuješ i Njegov poziv. Da tijelo tvoje i duša tvoja padnu samo Njemu na sedždu, samo da se Njemu predaju i na Njega oslone. On nas je i stvorio samo da bi se Njemu klanjali i na Njega oslanjali. Vjeruj da će ti On pomoći, da će te Uputiti. Tada ćeš uvidjeti da ti je On podario ono što je najbolje za tebe, onda kada si mislio da to nije, kada si želio drugačije. Pravu i istinsku sreću ćeš osjetiti tek onda kada pri prvoj blagodati pomisliš na Allaha dž.š., pa mu se zahvališ, kada te zadesi nesreća i iskušenje pa smiraj nađeš u Njegovoj blizini, kada želiš da napraviš prvi korak u nečemu pa se prvo na Njega osloniš jer znaš da je samo On uvijek uz tebe. Većina njih će se jednog dana udaljiti od tebe, ne možda jer žele već će ih život na to možda natjerati. Opet ćeš ostati samo ti i Tvoj Gospodar kojem si se obraćao u samoći i kada te niko ne vidi govorio Mu sve što ti je na duši, i samo ćeš se Njemu vratiti.
Pa nemojmo gubiti vrijeme, vratimo se našem Milostivom Gospodaru, oslonimo se na Njega i živimo sretno i zadovoljno, punim plućima.
“Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!”
(Alu – Imran)
Za Akos.ba piše: Adisa Omerbašić
