Ima Bošnjaka koji su poslije rata postali ravni Ratku Mladiću
Na mezarju „Ravne Bakije“ u sarajevskom naselju Sedrenik, policijska patrola 24.decembra 2012.godine, uhvatila je na djelu dvojicu kradljivaca koji su s turbeta rahmetli Amine Bojadži, 14-godišnje djevojčice koju je ubila agresorska granata 1992. godine, pokušavali ukrasti bakarne dijelove.
Autor: Avdo Huseinović
Dvojica sarajevskih lopova, Vanja Alić (28) i Zijad Balović (26), pod okriljem noći ušli su na mezarje te su se popeli na turbe, odakle su počeli otkidati bakarne dijelove. Alić i Balović su uspjeli otkinuti pola krova, kada ih je iznenadila policijska patrola.
Policajci policijske stanice Stari Grad su ih uhapsili, te su zadržani 24 sata u prostorijama MUP-a Kantona Sarajevo, gdje su i saslušani.
Aminini roditelji su odselili u Austriju nakon agresije na RBiH. Nikada nisu prežalili gubitak svoje ljubimice, a vijest da je oskrnavljeno njeno turbe ponovo im je otvorila stare rane. – Porodica je u šoku. Pa zar ni naši šehidi ne mogu u mezaru biti mirni.
Ljudi su izgubili i onu malu trunku morala koju su nekada imali. Nemaju poštovanja ni prema mrtvima, kako će ga imati prema živima. Osjećam se kao 1992. godine, kad su mi ubijena djeca i dijete od brata. Ja ovo ne bih uradio ni onim dušmanima što su bacali granate na ovu djecu – kazao je za medije Abdulah Bojadži, amidža rahmetli Amine. Htio sam, ali nisam imao snage kontaktirati porodicu Bojadži, jer nisam bio spreman ponovo preživljavati sve ono što sam preživio dok sam ih usnimavao krajem 2011.godine, za potrebe dokumentarnog filma „A, bili su samo djeca“ o zločinu nad više od 1000 djece tokom opsade Sarajeva, ubijenih od srpsko-crnogorskog agresora i pripadnika Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS.
Dugo ću pamtiti razgovor sa Halidom Bojadži, majkom kojoj je granata na Sedreniku ubila dvojicu sinova. Nazvao sam je iz kancelarije Fikreta Grabovice, predsjednika Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, a ona mi je kazala: “Hvala Vam na pozivu, bolesna sam. Dobro sam bolesna“. Bilo mi je neprijatno što sam je bihuzurio, pa sam kazao: „Izvinite, žao mi je, ali eto ako do kraja snimanja ovog filma, budete smogli snage, ja bih volio da napravimo jedan razovor o vašim sinovima i šćeri od djevera“.
A, onda mi je Halida rekla: „Ja sam rekla da sam bolesna, ali nisam rekla da ne mogu doći na snimanje. Ja ću četveronoške, hodajući na rukama, doći da Vam ispričam istinu o ubistvu svojih sinova i male Amine, djeverove šćeri“. I, došla je Halida sa suprugom na zakazano snimanje.
Na mezarju Ravne Bakije, otvoreno je pričala kako je u dekama nosila dijelove tijela svojih sinova. Njen muž Abdulah nije mogao. Glas ga je pod jakim sedativima izdao.
Pričala mi je tada Halida, kako često snu vidi svoju dvojicu sinova, smještene u prelijepim kadifama. Stariji Fehim joj kaže: „Daj mi majko tu gitaru da pjevam ovdje u ovoj ljepoti, a mlađi Mirza ne kaže ništa, nego brata izaziva tako što ga poljeva vodom“.
Sva ovozemaljska prostranstva bi Halida dala da njen san ne prestane, jer kad se probudi, pred očima je uvijek taj utorak, 09.juni 1992.godine.
Tog dana, u avliji porodične kuće u naselju Sedrenik, granata ispaljena sa srpskih položaja na Gornjem Biosku, ubila je njenu dvojicu sinova, sedamnaestogodišnjeg Fehima i trinaestogodišnjeg Mirzu, te kćerku od djevera, četrnaestogodišnju Aminu Bojadži.
Iako raskomadane, svoje mrtve sinove je u dekama nosila do bolnice Koševo, misleći da još nije sve gotovo.
I tokom dženaze, Fehima, Mirze i Amine, srpske formacije su pucale na ljude i prekidale ukop. Pucajući na dženazu, u zraku su ubijali i ptice iznad mezarja Ravne Bakije. Nekoliko ubijenih ptica, Halida je tada pokupila u jednu kantu i pokopala ih pored sinova.
„I ptice su moja djeca, i njih su ubili Mladićevi četnici“ – govorila je tada Halida.
A onda, 20.godina kasnije, naša kriminalna bagra dođe na to isto mezarje, da krađom bakra sa turbeta ubijenog djeteta ponovo porodici oživi dan i rane velikog zločina, da ponovo ubiju svu ubijenu sarajevsku djecu.
Sav izbezumljen, požalih se svom ahbabu, koji mi često zna biti apaurin u nekim teškim trenucima, da zbog ovog slučaja svunoć oka nisam sklopio, a on mi reče:
„Nemoj se nervirati, jarane. Možda nisi do sada znao, ali evo sada znaš, da nažalost ima Bošnjaka koji su nakon rata postali ravni Ratku Mladiću“.
(akos.ba/bosnjaci.net)
Vezani tekstovi:
Sinoć (27.11.2012.) je u organizaciji AKOS-a i Udruženja „Svitanje“ u sali Općine Stari Grad u Sarajevu održana, narodna govornica, tribina na kojoj se govorilo o, kako s učesnici istakli, izraelskom genocidu…
Bezbroj je primjera svojevrsnog herojstva tokom odbrambenooslobodilačkog rata u BiH. U golgoti i sveopćem stradanju Bosne posebno su se istakli i sportisti koji su herojski pali za domovinu, a mnogi ostali i trajni invalidi. Tokom maja i…
