Islamski brak – Džennet na zemlji ili noćna mora?

 Ehh, na samu ovu riječ brak, pa i još islamski raspostrane se prsa, rašire zjenice, pokrene niz prijatnih slika u mislima, raduje nas pomisao na sreću i uspjeh, na Njegovo zadovoljstvo.

Ali gorka stvarnost nas budi iz tog sanjarenja i suočava nas s zajedničkim životom dvoje bića koje se često završava razvodima, sukobima, mentalnim i fizičkim poremećajima, istraumiranom djecom i s željom da nikad više u takvo nešto ne ulazimo. Pojedina braća idu toliko daleko izgube svaku nadu u dunjalučke žene, i čekaju džennetske hurije koje nisu kao ove ovdje – ne pričaju puno, ne traže ništa zauzvrat, ne moraju im potrebe nikakve ispunjavati, a i ne sikiraju ih. Dočim pojedine sestre muslimanke ljubavlju spram Allaha nastoje da zamijene nedostatak sretnog braka i razočarenja u ljubavi, odluče da se u potpunosti posvete Ahiretu i čekaju džennetska zadovoljstva. SubhanAllah, zapitajmo se da li nas islam uči tim postupcima i takvom pogledu? Da li je to ono što od nas traži Milostivi ili su to samo šejtanska došaptavanja?

Brak je islamska institucija, temelj društva, Njegov propis i sunnet svih poslanika. I dan-danas je brak prilika za najveću dunjalučku žetvu dobrih djela, brak je i dan-danas smiraj za srca i najkraći put do Allahovog zadovoljstva. No, mi to ne vidimo, jer naš šejtan zavarava i plaši svim i svačim, dunjalukom, fakultetom, poslom, ili nekim drugim prolaznim izazovom. Znajmo da nas šejtan neće nikad na dobro tjerati. Čim nas odbija od braka, znajmo da je baš u braku hajr i uspjeh.

Da li smo se ikad zapitali zašto baš naši, islamski brakovi pucaju tako često, zašto baš vjernice i vjernici nisu nekako u stanju da žive zajedno?

Većina problema tzv. islamskih brakova dolazi iz razloga što to ti brakovi u sebi od islama imaju samo prefiks – islamski. Ne znači automatski da je brak islamski ukoliko supružnici klanjaju i pridržavaju se pojedinih propisa islama. Islamki brak je svaki onaj u kome se islam ŽIVI, gdje se supružnici podstiču na hajr, bježe od zla i daju prednost Allahu nas samima sobom.

Naša stvarnost je nažalost, drukčija. Najmanje se u našim brakovima vodi računa o Njemu i Njegovom zadovoljstvu, a najviše do našeg nefsa. Koliko se nas zapitalo zašto smo s tom osobom s kojom živimo, koliko smo puta preispitali naše nijjete, koliko smo se sebebom te ljubavi približili Uzvišenom, a koliko se samo udaljili?

Dešava se da se pribojavamo i istiharu klanjati, bojeći se da nam On ne oduzme tu osobu. SubhanaAllah, kao da mi znamo šta je za nas hajr, kao da mi bolje znamo od Njega?

Pa čemu prednost dajemo, našim – amman ja Rabbi – osjećajima, šejtanovim došaptavanjima, ili dajemo da nam On izabere? Za ovaj belaj rješenje leži u spoznaji našeg Gospodara, druženju s Njegovim Govorom i činjenju dobrih djela. Kad se u srcu poveća ta spoznaja, nećemo dati nikome prednost nad Njim Jedinim. Tek tad, s jakim imanom, i brak može biti ono bi trebao da bude.

Trebamo znati da je jedan od uzroka današnjeg stanja i okruženje u kojem živimo, i porodice u kojima smo odgojeni. Najmanje je islamskog odgoja u našim porodicama, najmanje. Mi, kao vjernici i vjernice, u većini slučajeva nismo islamski odgojeni. Puno nas se je vratilo islamu u kasnijim dobima životnim, počesto smo jedini mi u našim porodicama koji praktikujemo vjeru. Mi pogrešno mislimo da smo s primanjem islama ostavili naš džahilijet iza sebe – ali stvarnost nam govori drugačije. Možda jesmo ostavili zinaluk, alkohol, i slične poroke, ali nismo sebe izmijenili niti se odgajamo. Zadovoljili smo se samo s onim vanjskim – budimo iskreni i prema sebi i  drugima, ono što je vani puno je lakše mijenjati nego ono što se nakupilo unutra.

Mi niti ne znamo šta je islamski brak. Ono, znamo mi u teoriji puno toga, sve smo mi to čitali, ajete i hadise upamtili, ali ne znamo kako to praktično izgleda. Jedna je stvar memorisati, a druga je stvar praktična primjena. Naši roditelji i porodice su odrasli i živjeli u periodu komunizma koji je ljudima ubijao duše, ljude je zadojio materijalizmom i dunjalučkim varkama, a iz njihovih prsa udaljio sjećanje na Allaha Blagog. Kao djeca, mi pamtimo sve što nam roditelji rade, oponašamo ih, pratimo kako se babo prema mami ophodio, a kako ona prema njemu. Kasnije, u životu mi nesvjesno tražimo takav tip braka i tip čovjeka ili tip žene. I nažalost, nismo ni svjesni toga.

Šta nam preostaje, gdje je izlaz? Mi nemamo prava da druge mijenjamo niti to možemo. Mijenjajmo sebe, čistimo duše naše, odgajajmo se i idimo k boljem sutra, inšaAllah. Ako smo iskreni prema Njemu, On će nam olakšati i trud naš zabilježiti. Tad se možemo nadati i uspjehu, kako u braku, tako i van njega.

Nedim Botić

Akos.ba