Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Društveni aktivizam

Društveni aktivizam

Svaki put kada se čovjek bori za ideal ili se trudi da poboljša sudbinu drugih, ili se bori protiv nepravde, on šalje mali zračak nade.

Robert F. Kennedy

Svaka čovjekova aktivnost, rad i djelovanje odvija se u okvirima određene grupe, što je samo po sebi prirodno ako znamo da je on ustvari grupocentrično biće koje ostvaruje ciljeve u okviru zajednice. Zavisno od njegove urođene posebnosti i vremena u kojem se nalazi, razvija se različit stepen potrebe za socijalizacijom koja se vremenom reflektuje u punopravno uključivanje u društvene aktivnosti. Iz ove konstatacije izranjaju dva momenta: socijalizacija i uključivanje u društvene aktivnosti. Socijalizacija je, ustvari, nivo do kojeg čovjek ostvaruje interakciju sa okolinom u kojoj ordinira, kroz zadovoljavanje općeprihvaćenih ljudskih potreba (razvijanje sistema komunikacije, društvenog statusa, ostavljanja potomstva i mnogih drugih).

 Uključivanje u društvene aktivnosti je proces koji bi otprilike trebao podrazumijevati čovjekov doprinos zajednici kroz korištenje svih raspoloživih resursa                                               (materijalnih, intelektualnih, fizičkih, čak u krajnjoj instanci, resursa našeg dragocjenog vremena koje neumitno prolazi). Svijet u kojem danas živimo se navikao na zlo, koje smatramo uobičajenom pojavom manjeg ili većeg obima. Otrcana fraza o distorziji (poremećaju) sistema vrijednosti ukazuje nam na bitnost društvenog aktivizma kojeg nam itekako nedostaje.

Stavljajući čovjeka u ich-formu, uviđamo ignorantski odnos prema stvarima koje nas okružuju. Ravnodušnost  je toksična za tretman i ispravan odnos prema pošastima savremenog doba, jer gdje zlo preovladava gubitnik je čovjek. Nemoguće je reći: Mene Se Ne Tiče, naročito ako smo svjesni uzročno-posljedične veze i povezanosti dešavanja oko nas samih. Savremeni mislioci današnjice zaključuju da je čovjek – čovjek onoliko koliko ima osjećaj za druge ljude, a da je svrha postojanja čovjeka humaniji razvoj ljudskog duha. U društvu moralne hipokrizije svjesni smo da je ovo potisnuto i gurnuto u stranu, te da je naše učestvovanje u životu svojevrstan način promicanja vrijednosti Dobra.

Svaka religija današnjice naučava preporučivanju dobra, a odvraćanju od zla koje nam se u celofanski umotanoj poklon-kutijici svakodnevno servira. Stoga, uska povezanost naše ravnodušnosti i ignorantskog odnosa prema zlu, nameće brigu za zajednicom kao obavezu koju svi, shodno našim kapacitetima i mogućnostima, preuzimamo. Moralne i pozitivne vrijednosti su neka vrsta imprintinga (utisnuća) u svakom čovjeku, ali je on taj koji ih kanališe, potiskuje, stimuliše, ali i dozvoljava tim istim vrijednostima da zasjaju i izađu na površinu.

Grupa ovakvih, samosvjesnih pojedinaca pozivajući tim vrijednostima formira sinergijsku cjelinu koja ima (u većini slučajeva) novi, bolji, kvalitetniji, trezveniji pristup našim problemima sadašnjice, a to pojedinačne forme nemaju. Ovdje je riječ o Gestalt efektu koji kaže da doživljaj, opažanje cjeline znači nešto više ili je bar nešto drugo od pukog sabiranja dijelova. Bernard Shaw veli da  „sloboda znači odgovornost, zato je se većina ljudi boji“. U istoj ravni djeluju čovjekova sloboda koja je najvrijedniji dar čovjeku i odgovornost data samim konceptom slobode. Tjera na razmišljanje, zar ne? Vratimo li se na početak razrade ovog diskursa, rekli smo da da je socijalizacija u krajnjoj liniji stepen uključivanja u društvene procese, koji upravo djeluje po sistemu slobodne volje i stepena odgovornosti.

Englezi bi empatiju definirali kao „putting yourself into the other's shoes“, što je pohvalan, dušebrižnički, općekoristan osjećaj prema drugim ljudima, tj. nastojanje zamisliti se u stanju druge osobe. U okvirima toga, treba da konstantno i trajno radimo na izgradnji osjećaja altruizma, empatije, međusobnog razumijevanja kao antipodima (protutežama) ovovremenim bolestima pohlepe, zavisti, egoizma. Nikad ne smijemo dozvoliti da zarad trenutačne koristi izgubimo ljudsko SVE (Solidarnost, Velikodušnost , Empatiju).

Slušajući priče naših starijih, nana i deda, zapamtili smo da se u „onaj vakat“ puno više muhabetilo, pričalo, razumijevalo i brinulo za potrebe drugih,svejedno o kakvoj se prirodi posla radilo.  Nužnost međusobnog dijaloga, brige i  uvažavanja drugog i drugačijeg, nikad kao dosad nije bila veća i značajnija. Zapravo, u našoj zemlji (nacionalne, vjerske, kulturne raznolikosti) ovakav pristup se  podrazumijeva. Treba samo da se hic et nunc (jer smo to već imali kao ranije iskustvo) vratimo izvorima i da se napajamo sa vrela ljudske dobrote.

Svijetli su primjeri ljudi koji ponosno prihvataju logiku razumnog otpora svakom ljudski neprihvatljivom društvenom deformitetu i koji filingrantski precizno znaju odvagati šta je Dobro a šta Zlo. Knjige, objašnjavajuci pojam moći sadašnjeg trenutka, govore  o načinima pravilnog razmišljanja a zatim i djelovanja koje će proizvesti dugoročno blagostanje i mir, a njemački mislilac Goethe kaže da „najbolje što jedan čovjek daje jesu njegove sretne misli, koje jednom rođene i izvršene utiču oplođavajui hiljadama i hiljadama godina od naraštaja do naraštaja“. Oni  koji nas posmatraju pomažu oblikovanju društvenih reakcija, jer je njihova objektivnost direktno proporcionalna našem promovisanju važećih vrijednosti i normi, a naše naslijeđe budućim pokoljenjima trebalo bi da bude, ako nista, onda moralna satisfakcija da im ostavljamo život dostojan i po mjeri Čovjeka!

  Autor: Edin Kadrić Akos.bA

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top