Islamski propis oblačenja i stav o nemoralnom razgolićavanju

Odijevanje, odnosno javno pokrivanje ili otkrivanje onih dijelova tijela koji se u Šerijatu nazivaju avretom, važno je vjersko, društveno i individualno pitanje. Fenomen globalizacije u svim oblastima života, a posebno u sferi komunikacija, učinio je i najintimnije tajne, potpunu razgolićenost, otvorenu pornografiju, kao i prikrivene erotske sadržaje, sveprisutnima, svuda i svima dostupnima, kako punoljetnim tako i maloljetnim osobama, oženjenim i neoženjenim, dakle, planetarnim problemom.

Ova činjenica, čije posljedice svakodnevno uočavamo i osjećamo u domu i na ulici, u porodici i u društvu, čini naznačeno pitanje još važnijim i aktuelnijim. Naravno da u ovom momentu ima egzistencijalno bitnijih pitanja za muslimane u našem društvu i svijetu općenito o kojima se mora pisati i raspravljati, ali i naslovljeno pitanje svakako zaslužuje da se o njemu piše, raspravlja, istražuje i osvjetljava sa različitih aspekata: etičkog, pravnog, socijalnog, psihološkog, zdravstvenog, ekonomskog i drugih aspekata, budući da predstavlja vjeran indikator općeg stanja društva i poziciju morala i vjere u njemu.

Prisutnost fenomena razgolićenosti ženske populacije, oskudne odjevenosti, otkrivanja onih dijelova tijela koji više mogu izazvati odbojnost nego privlačnost, poput trbuha i pupka, ne samo na plažama i televizijskim ekranima već i na gradskim ulicama i seoskim putevima, dodatni je razlog aktueliziranja pitanja odijevanja u islamu i propisa koji se odnose na ovu oblast. Poseban je fenomen to što mnogi mladići i djevojke koji izlaze na javna mjesta u neprikladnoj, kratkoj, prozirnoj, uskoj i izazovnoj odjeći, idu u džamije, klanjaju, poste, tvrde da vjeruju u Allaha i Sudnji dan, da slijede Allahova Poslanika, a.s., ne nalazeći ili ne uočavajući proturječnost i nesklad između potonjih djela i tvrdnje i prethodnog ponašanja u društvu.

Ja ću se u ovom radu ograničiti na vjersko-moralni, odnosno šerijatskopravni aspekt problema javnog raz/odijevanja. Po islamskom shvatanju i gledanju na život i ponašanje glavnog aktera – čovjeka, javno pokrivanje ili otkrivanje ljudskoga tijela ne spada samo u domen privatnog prava svake osobe već je dio javnoga prava, budući da ono ima šire društvenomoralne, pa i pravne implikacije. Sama činjenica da Kur’an, kao posljednja Božija objava i poruka čovječanstvu, koja sadrži uglavnom globalne smjernice i načelne upute ljudima, u više svojih ajeta i sureta govori o pokrivanju i razotkrivanju ljudskoga tijela, jasna je indikacija da spomenuto pitanje, u islamskom konceptu života, nije efemernog, već suštinskog značaja za pravilno razumijevanje i realizaciju misije čovjeka na Zemlji.

Posve je jasno da nije moguće u jednom članku problematizirati i osvijetliti sva pitanja i aspekte rečene teme, ali smatram da će rad ispuniti svoj cilj ako svrati pozornost muslimana na važnost pitanja nošnje, pokrivanja ili otkrivanja tijela i baci svjetlo na najbitnije propise iz ove oblasti.

Kur’an i hadis o odijevanju i pokrivanju stidnih dijelova tijela

Islam nije propisao ljudima posebnu vrstu odjeće koju trebaju ili moraju oblačiti niti specijalni način života koji moraju slijediti, ali je ustanovio određene principe i načela, čisto etičkog i društvenog karaktera, kojih se trebaju pridržavati svi muslimani bez obzira na svoje lokalne tradicije u nošnji i stilu života. Svaki narod i svaka zajednica bi trebala da pristupi usklađivanju svoje nošnje i načina života sa utvrđenim islamskim principima i propisima u toj oblasti.

Prvo i najvažnije pravilo u ovoj oblasti jeste pravilo kojim se definiraju granice avreta kod muškarca i kod žene, odnosno ona stidna mjesta na tijelu koja se moraju pokriti odjećom na javnim mjestima i pred drugim ljudima. Kako se može zaključiti iz kur’anskih ajeta, odijevanje ima dva cilja: pokrivanje avreta i uljepšavanje izgleda.

Uzvišeni Allah kaže: „O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili.” (El-´Araf, 26)

Otkrivanje avreta posiguran je znak skretanja sa puta Istine i slijedenja šejtanova zavođenja: „O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan, kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju.” (El-´Araf, 27)

„O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada hoćete da namaz obavite! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.” (El-´Araf, 31)

Pogled, izazovna kretnja, izazovan nakit i otkriveno tijelo obično izazivaju i bude pobudu, podstiču strasti i potpiruju pobudu. Otuda se sve to mora kontrolirati i zauzdavati. Kur’an upućuje ljude kako da ostvare ovu kontrolu i sačuvaju se izazova i kušnji koje ne mogu podnijeti i u kojima se teško mogu kontrolirati.

„Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dopuste da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, iii sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.” (En-Nur, 30, 31)

Dva navedena ajeta sadrže kodeks ponašanja muslimana, muškaraca i žena, u društvu, uspostavljaju mehanizam zaštite od ne/željenih efekata pojavljivanja osobe pred drugima i propisuju djelotvornu prevenciju od moguće zloupotrebe tijela u nedopuštene svrhe. Obaranje pogleda (čuvanje očiju od grješna gledanja), vođenje brige o stidnim mjestima, propisno odijevanje i izbjegavanje koketiranja, šarmiranja i izazovnih kretnji tijelom, efikasna su sredstva i mehanizam uspostave povjerenja među ljudima i zaštite od sumnjičenja i moralne anarhije u društvu.

Nećemo se upuštati u dublju raspravu o značenju kur’anskih riječi:”…i neka ne dopuste da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje,” ali ćemo samo istaći da je stav većine islamskih pravnika, koji podupiru brojni dokazi, da se izuzimanje odnosi na lice i šake.

Ukras je dopušten ženi. On odgovara njenoj prirodi. Svaka žena je sklona da bude lijepa, da istakne svoju ljepotu i nakit, koji se razlikuje od vremena do vremena, ali mu je svrha ista, a to je želja da se ostvari savršenstvo ljepote i da se ona pokaže ljudima. Islam se ne suprotstavlja ovoj prirodnoj želji nego je uređuje i regulira, traži da se pojavi u punom sjaju i usmjerava je prema jednom čovjeku, suprugu koji može da gleda njene ljepote, i niko drugi do on. Drugima je to zabranjeno osim onima koji su spomenuti u ajetu, a kod kojih pogled neće izazivati strast kad to vide. (Sayyid Qutb)

Kur’an jasno naglašava da je pokazivanje ukrasa i ljepote žene pred strancima (teberrudž) džahilijjetski, paganski običaj, koji je u suprotnosti sa islamskim idealom čednosti, vjernosti i duhovne čistote: „...i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte...” (El-Ahzab, 33) Razgolićavanje muškaraca i žena u društvu i na javnim mjestima označava vraćanje u pagansko, predcivilizacijsko doba, odnosno poistovjećivanje sa životinjama koje nemaju osjećaja stida i koje nisu sposobne za kulturno i civilizacijsko uzdizanje.

Hadis o odijevanju i pokrivanju stidnih dijelova tijela

Brojni su Poslanikovi, a.s., hadisi koji govore o odijevanju i pokrivanju avreta. Ovdje ćemo spomenuti samo neke. Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže zabilježili su hadis u kome se navodi da je neki čovjek upitao Allahovog Poslanika: „Božiji Poslaniče, pred kim se može pokazati avret, a pred kim ne?“ – „Pokrij svoj avret (intimne dijelove tijela) pred svakim, osim pred svojom suprugom“ – odgovori on. „A šta ako ljudi žive zajedno, putujući i slično?“ – priupita ponovo čovjek – „Potrudi se maksimalno da ti avret niko ne vidi“ – odgovori Poslanik, a.s. „A ako je čovjek usamljen?“ – nastavi pitati čovjek. „Allah je najpreči da Ga se stidi“ – odgovori Poslanik, a.s.

Zabranjeno je gledati avret sa strašću ili bez strasti, pa makar se radilo o muškarcu u odnosu na muškarca i ženi u odnosu na ženu. Allahov Poslanik je rekao u hadisu koji je zabilježio Muslim sljedeće: „Neka muškarac ne gleda u avret drugoga muškarca niti žena u avret druge žene. Neka se ne priljubljuje muškarac uz muškarca pod jednim pokrivačem, a ni žena uz ženu pod jednim pokrivačem.“ Iz hadisa se razumije da nije dopušteno muškarcu otkrivati avret pred drugim muškarcem niti da gleda u njegov avret, kao ni ženi da otkrije svoj avret pred drugom ženom, ili da gleda u njen avret.

Također, nije dopušteno da dva muškarca ili dvije žene spavaju u istoj posteljini, pod jednim pokrivačem. Čak se i djeca kada napune deset godina moraju razdvojiti u postelji i odvojeno spavati. Kada nije dopušteno muškarcu da gleda u avret drugog muškarca, pogotovo mu nije dopušteno da gleda u avret strane žene. Jasno je na osnovu svega rečenoga da muslimanu koji drži do svoje vjere nije mjesto na plažama, bazenima, terenima i drugim okupljalištima u kojima borave nedolično i oskudno odjevene osobe, upravo onako kako su opisane u Poslanikovom hadisu, ili čak i gore. Nažalost, i neki „ugledni i viđeniji“ muslimani vidaju se na takvim mjestima dajući mladima loš primjer i brišući kod njih osjećaj grijeha i grižnje savjesti.

Granice avreta kod muškarca i kod žene

Avret muškarca, koji nije dopušteno gledati ni muškarcu ni ženi, obuhvata predio od pupka do koljena. Ovo je stav najvećeg dijela islamskih pravnika. Također, većina islamskih učenjaka je na stanovištu da avret žene u odnosu na muškarca koji joj nije mahrem (mahrem je osoba s kojom je ženi trajno zabranjeno stupiti u brak) obuhvata cijelo njeno tijelo osim lica i šaka. Na to izričito ukazuje hadis Esme, kćerke Ebu Bekrove, koji je zabilježio Ebu Davud u svome Sunenu, a u kome se navodi da je Esma izašla pred Poslanika, a.s., u neadekvatnoj odjeći, pa joj je on rekao: „Esmo, kada žena stasa do dobi kada ima menstruaciju, ne valja da joj se vidi išta osim ovoga i ovoga – pokazavši na svoje lice i šake.“ Hadis ima nekih slabosti, ali ga podupiru i osnažuju drugi dokazi, te može poslužiti kao valjan argument. (Sayyid Qutb)

Kada su u pitanju mahremi i ostale osobe navedene u gore citiranom ajetu, ženski avret ne obuhvata uši, vrat, kosu, ruke do lakata i cjevanice do koljena. Dopuštenost gledanja u dijelove tijela koji nisu avret uvjetovana je odsustvom strasti, naslađivanja i zadnjih namjera. U protivnom, ni to gledati nije dopušteno.

Kvalitet i osobine odjeće koje zahtijeva islam

Imam-i Muslim je zabilježio sljedeći veoma znakovit hadis: „Dvije vrste stanovnika Džehennema još nisam vidio: ljude koji nose u rukama korbače i njima mlate potčinjene i žene koje su odjevene, a djeluju kao obnažene, koje zavode ljude i bivaju zavedene, a na glavama im punđe poput devine grbe; takve neće unići u Džennet niti de osjetiti njegov miris koji se osjeća sa tolike i tolike udaljenosti.“

Hadis nas neodoljivo podsjeća na ovo naše vrijeme u kojemu žene oblače svakojake modele haljina, prozirne i tijesne, tako da više otkrivaju nego što pokrivaju tijelo. Ovo nas dovodi do vrlo važnog pitanja, a to je pitanje kvaliteta odjeće, karakteristika i uvjeta koje mora ispuniti da bi bila prihvatljiva sa islamskog stanovišta. O tome su islamski pravnici iscrpno pisali u svojim djelima, a mi ćemo ovdje rezimirati najvažnija svojstva i uvjete odjeće. Da bi odjeća bila prihvatljiva sa islamskog stanovišta mora ispunjavati sljedeće uvjete:

1. da pokriva cijelo tijelo koje se tretira kao avret,
2. da nije providna i prozirna,
3. da ne bude tako tijesna da ocrtava pojedine dijelove tijela i ističe izazovna mjesta,
4. da žene ne oblače odjeću karakterističnu za muškarce ni muškarci specifično žensku odjeću,
5. da ne bude odjeća koja je karakteristična za pripadnike nekih drugih vjerskih skupina i zajednica i
6. da ne bude odjeća koju obično nose nadmene, uobražene i ohole osobe.

Treba naglasiti da islam ne zabranjuje nošenje lijepe, kvalitetne, skladne, stilski dotjerane i uredne odjeće ni muškarcima ni ženama. Naprotiv, to je poželjno, pohvalno i primjereno ponašanje. Neprihvatljivo je samo pretjerivanje i ekstravagancija.

Islam, s druge strane, osuđuje zapuštenost, neurednost i nebrigu prema izgledu tijela, odjeće, obuće i ukupnog životnog ambijenta. Brojni su hadisi u kojima Poslanik, a.s., osuđuje pojedine ljude koji su se pojavljivali u društvu zapušteni, neuredni, nesređeni i neprikladno odjeveni. Tako je jednom prilikom vidjevši čovjeka kako hoda nepočešljane kose rekao: „Zar on nema baš ništa čime bi se počešljao?“ (Hadis je zabilježio Malik u Muvettau) Za drugoga, koji je nosio prljavu odjeću, rekao je: „Pa zar ne može nabaviti ništa čime bi oprao svoju odjeću?“ (Ebu Davud) Primijetio je na jednom čovjeku pohabanu odjeću, pa ga je upitao: „Imaš li kakva imetka?“ Imam – odgovori mu čovjek. „Kakva imetka?“ – priupita ga Poslanik, a.s. „Svakovrsnog imetka kojeg mi je podario Allah“ – odgovori on. „Pa kad ti je Allah dao imetka, neka se onda vidi trag Allahove milosti i darežljivosti prema tebi“ – reče mu Poslanik, a.s. (En-Nesai)

Realan odnos islama prema čovjeku, njegovim vrijednostima i slabostima

Iz gore rečenoga, možemo zaključiti da islam posve realno posmatra čovjeka, muškarca i ženu, uvažavajući sve njihove kvalitete i vrijednosti, ali uzimajući u obzir i sve njihove porive, slabosti, nedostatke i nepredvidljivosti. Otuda se i propisi koji regulišu pitanje odijevanja, pokrivanja i otkrivanja tijela muškarca i žene općenito, a posebno onih dijelova koji spadaju u avret, karakterišu pojačanim oprezom i restriktivnošću, a sve u cilju očuvanja moralne čistote i čednosti pojedinaca, porodice i društva.

Autor: Enes Ljevaković

(akos.ba/dzemat-oberhausen.de)