Država u srcu: Kako i koga voljeti?

 “Knjiga koja je u Turskoj za 12 godina doživjela, vjerovali ili ne, 30 izdanja”

Pomoći čovjeku da bude čovjek i sačuva svoju čovječnost pitanje je od izuzetne važnosti u svakom vremenu a ova knjiga je svojevrstan priručnik o tome kako da čovjek bude i ostane čovjek, tj. biće kojem su ukazane najveće počasti ili, kazano riječima Islamoglua: čovjek je ešreful-mahlukat (najčasnije stvorenje). Radi njega je sve stvoreno a on je stvoren radi ostvarenja velikog zadatka i časne misije a to je spoznaja Allaha, Stvoritelja svih svjetova i robovanje samo Njemu. (iz recenzije dr. Safveta Halilovića)

Nije dovoljno odgovoriti samo na pitanje: “Koga voljeti?”, nego je potrebno naći ispravan odgovor i na pitanje: “Radi koga, ili radi čega voljeti?” Da je bio dovoljan odgovor na prvo pitanje, šejtan ne bi bio udaljen od Allahove milosti. On nije zanijekao i smatrao da Allah nije Gospodar. Naprotiv, on je prihvatao Allaha za svoga Gospodara, ali nije volio onoga koga Allah voli, nego je prema njemu (Ademu, a.s.) pokazao zavist i ljubomoru.

Šejtanovu ljubomoru ne smijemo miješati sa onom koju smo prethodno objasnili, jer njihovi uzroci nisu isti. Uzrok Allahove ljubomore je ljubav, a uzrok šejtanove ljubomore je nepostojanje ljubavi, koja je prouzrokovala njegovu “zavist” (hased).

Nije dovoljno samo voljeti Allaha, nego i ono što On voli. On nam je u Svojoj Objavi odredio koga, šta i koliko voljeti, i jasno precizirao granice ljubavi. Njegove granice trebaš dobro poznavati i ne prekoračavati ih. Kada je u pitanju ljubav, On ti nije zabranio da od svoje ljubavi udijeliš dio i drugima. Međutim, moraš voditi računa o “dozi” koju udjeljuješ. Kontrolu ljubavi ne prepuštaj nikome, već dobro gledaj koliko i kome ćeš posvetiti svoju ljubav. Božija podjela ljubavi glasi ovako:

Reci: ‘Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – draži od Allaha i Njegova Poslanika i borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah grješnicima neće ukazati na pravi put.’ (9/24)

Ajet počinje riječima: “Ako su očevi vaši”, a onda se nižu vrijednosti koje čovjeku mogu biti draže od Allaha, Njegova Poslanika i džihada na Allahovom putu. Navedene vrijednosti predstavljaju prepreku u ljubavi i mogu poremetiti vagu priroriteta. Kao što vidimo, Kur’an nas obavještava da grješnicima – koji nabrojane stvari više vole od Allaha, Njegova Poslanika i džihada na Allahovom putu – , neće ukazati na pravi put. Odnosno, ukazuje nam da je isključiva ljubav prema spomenutim vrijednostima dovoljna čovjeku da postane “fāsik” (veliki grješnik).

Navedeni ajet nas uči kako da uspostavimo ravnotežu u ljubavi, i prijeti onima koji tu ravnotežu narušavaju. Imena osoba koje su spomenute u ajetu Allah je učinio iskušenjem i za Vjerovjesnike (alejhimu’s-selam). Ibrahima (a.s.) je iskušao i preko oca i preko sina. Nuha (a.s.) iskušao je preko sina i njegove supruge. Luta (a.s.) je iskušao preko njegove supruge. Našeg Resulullaha (s.a.v.s.) je iskušao preko njegovih bližnjih. Ejjuba (a.s.) je iskušao preko imetka.

Svi ovi Vjerovjesnici (neka je Allahov selam na njih!) položili su sa uspjehom svoje ispite. Za neke od njih ispit je bio težak, kao što je Nuhov (a.s.) u pogledu rođenog sina i Resulullahov (s.a.v.s.) u pogledu amidže, Ebu Taliba. Njihovi ispiti bili su teški zbog njihovih osjećanja prema bližnjima; saosjećanja sa njihovom tragedijom. Ali na kraju su položili svoje ispite. Ovan, kojeg je Ibrahim (a.s.) zaklao za kurban, bio je nagrada za ljubav koja nije bila upućena na pogrešnu adresu.

Ovdje ima jedna mala finesa: u navedenom ajetu se spominju otac, brat, žena, rodbina i dr., ali se ne spominje majka. Razlog zbog kojeg se spominje otac, a majka izostavlja, jeste “očeva uvjetna ljubav”.

Očinska ljubav je stečena ljubav. Kada ne ispuni očekivane nade, ona nestaje. Otac od djeteta očekuje da ono ostvari sve što on nije mogao ostvariti i da nastavi čuvati njegove svetinje. Zato što je “otac” djeteta, on ga može odvratiti od svega, pa čak i od Allaha i Njegova puta. Ako Allahov put vidi kao prepreku na putu ostvarenja svojih nadanja, otac će dijete odmah odvratiti od Allahova puta. Štaviše, da bi odbranio svoje i svetinje svojih predaka, on je u stanju da dijete uputi u rat protiv Allaha i Njegova Poslanika (s.a.v.s.). Ukoliko otac ne može iskoristiti ljubav prema djetetu na putu ostvarenja svojih ciljeva, i ako dijete ne ispunjava njegova očekivanja, njegova ljubav prema djetetu biće smanjena, ili će u potpunosti nestati.

Majčina ljubav nije takva. Njena ljubav nije stečena, nego darovana. U njenoj ljubavi nema uvjeta. Majka, za razliku od oca, svoju ljubav prema djetetu ne temelji na očekivanjima. Ako i ima neke uvjete, to nisu uvjeti za njeno dobro, nego za dobro njenog djeteta. Kod oca preovladava “ja!”, a kod majke “on”.

U našem vremenu mnogi roditelji, svjesno ili nesvjesno, postaju ubice rođene djece. Ljubomorni su na njihovu vjeru i njihova Gospodara, i vole ih više nego Allaha! Ili možemo reći: Manje vole Allaha nego njih!

Naravno, Allah je ljubomoran (El-Gajjūr) i nije zadovoljan njihovom ljubavlju. Nije zadovoljan da neko, koga je On stvorio radi Sebe, bude voljen i cijenjen više od Njega, a On je stvorio i njih i njihovo dijete. On ponekad usmrti i iz ruku im uzme dijete Sebi, podsjećajući ih da je u Njegovoj ruci sve.

Kada roditelji ljubomorno čuvaju svoje dijete i vole ga kao što se Allah voli, oni mu, ustvari, pripremaju loš završetak. Ponekad istu grešku prave i supružnici, koji zbog svoje ljubomore postanu prepreka jedni drugome, a trebali bi biti poput takmičara koji se utrkuju na Allahovom putu. U tom slučaju Allah im oduzme ljubav i milost koju im je prethodno darovao, tako da svojim rukama ruše gnijezdo koje su svili i uništavaju sreću koju su imali. Da, uništavaju ljubav i sreću koju im je Allah darovao. Pogledajte ajet koji “ljubav” naziva “ajetom”:

I od dokaza (ajeta) Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju. (30/21)

Kako je velika glupost koristiti ljubav kao oružje protiv Vlasnika ljubavi, a ona je jedan ajet od Allahovih ajeta koji treba koristiti na Njegovom putu. Greška supružnika ogleda se i u tome što oni na početku braka jedni druge smatraju dragim supružnicima, a kasnije slugama. Njihova greška prema djeci ogleda se u tome što ih prvo smatraju djecom, a kasnije robovima. Naravno, takav odnos prema djeci se sviđa očevima, ali time Allah nije zadovoljan. To je odnos koji ne bi smio imati jedan vjernik:

Ima ljudi koji su mjesto Allaha druge bogove prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici najviše vole Allaha! (2/165)

Savremeni čovjek u pogledu vjerovanja u Allaha mnogo liči na mušrike iz predislamskog (džahilijetskog) perioda. Zato što on u odnosu spram svoga Gospodara ne pokazuje ljubav, nego iskazuje svoje potrebe. On kaže: Dragi Allahu, ja te volim, jer Si mi potreban!, umjesto da kaže: Allahu moj, ja sam o Tebi ovisan, jer Te volim!

Mušrici iz džahilijetskog perioda svoje bogove su spominjali samo u slučaju neke velike potrebe: u ratu, za vrijeme suše, epidemije zaraznih bolesti i sl. Kada bi prestala njihova nevolja, svoje bogove, koje su još jučer dozivali do iznemoglosti, odmah bi zaboravili i vratili se svom starom načinu života.

Zar odnos savremenog čovjeka prema Stvoritelju nije isti? Zar se i njegov odnos ne temelji na potrebi, a ne na ljubavi? Pored toga, na kojem mjestu je Stvoritelj u redoslijedu voljenih stvari kod modernog čovjeka? Štaviše, veliko je pitanje da li među gomilama ovosvjetskih stvari koje su smještene u njegovom srcu uopće ima mjesta za Stvoritelja!?

“To je iskra koju Gospodar daruje..”

Da li je ljubav stvar koja se daruje ili koja se postiže?

Na ovo pitanje može se odgovoriti na sljedeći način: ljubav se i daruje i postiže. Tako je i sa ihlasom (iskrenošću), zar ne? U Knjizi je ihlas opisan na dva načina: muhlisīn (oni koji su postali iskreni; postigli iskrenost) i muhlesīn (kojima je iskrenost darovana). Naravno, najsigurnija ljubav je ona koja je darovana od Allaha.

Ljubav se manifestuje u više domena. Naprimjer, u domenu imāna:

… ali Allah je vama pravo vjerovanje (iman) omilio i u srcima vašim ga ukrasio, a nevjerstvo (kufr), griješenje i neposlušnost vam omrazio; takvi su na pravom putu.. (49/7)

U ovom ajetu ljubav ima drugo značenje: hidājet (uputa). Nije isto posjedovati nešto i voljeti nešto što se posjeduje. Naprimjer, voljeti iman je jedno, a posjedovati iman je nešto drugo. Naime, onaj ko voli iman, on ga brižljivo čuva, nad njim bdije i žrtvuje se za njega, jer ljubav prema imanu implicira mržnju svih njegovih neprijatelja, kao što su: kufr (nevjerstvo), fisk (veliko griješenje) i isjān (nepokornost). Allah koji je srcu omilio iman, u njemu je zasadio i mržnju prema njegovim neprijateljima. U tom slučaju, mržnja je nezaobilazna posljedica istinske ljubavi.

Sudeći po pravilu: “Sve opstoji sa svojim suprotnostima!”, nije moguće da neko u isto vrijeme i mrzi i voli, ili da voli i mrzi. Međutim, da bi mržnja bila propisna, njen uzrok treba biti “ljubav”. “Ukrašavanje imāna”, koje se navodi u prethodnom ajetu, usko je povezano sa ljubavlju, tj. “iman vam je omilio (učinio da ga volite) i u srcima vašim ga ukrasio”. Međutim, u ajetu se ne ukrašava samo “iman”, nego i “odnos srca” spram nevjerovanja, griješenja i nepokornosti. Eto, zbog toga je Allah, ukrašavajući iman u srcima, odredio i način na koji se treba odnositi prema najgorim i najodvratnijim stvarima.

Kur’an dovodi u vezu ljubav sa imanom, ali isto tako i u vezu sa kufrom. Voljeti kufr…

O vjernici, ne prijateljujte ni sa očevima vašim ni sa braćom vašom ako više vole kufr od imana. Oni od vas koji budu s njima prijateljevali, takvi su doista silnici (zalimi)! (9/23)

Ovaj ajet ukazuje na protivrječnosti savremenog čovjeka koji u svom životu koristi “dupli standard”, veoma rašireni i perfidni oblik dvoličnjaštva. On tvrdi da vjeruje, ali više voli kufr od imana; podržava kufr i brani ga od onih koji vjeruju. Međutim, navedeni ajet zapovijeda onima koji vole iman da takve ne uzimaju za svoje prisne prijatelje, pa makar oni bili njihovi očevi ili braća.

Nije dovoljno samo voljeti iman i mrziti kufr, nego treba voljeti i nosioce imana (mu’mine), a mrziti kjafire i njihove prijatelje. Ma koliko tvrdili da vjeruju, oni za prijatelje ne uzimaju vjernike, nosioce imana. Nije dovoljno samo povjerovati, nego i voljeti iman. No, ni to nije dovoljno. Treba mrziti i neprijatelje imana: poricanje, griješenje i nepokornost. Ne smijemo miješati svjetlo i tamu…

Spomenuli smo ljubav koja je darovana. Još prije toga sam uporedio ljubav sa dušom, koju je Allah udahnuo u čovjeka. U narednom ajetu možete primijetiti da se ljubav spominje kao nešto što je od Allaha:

I na tebe sam spustio ljubav od Sebe i učinio da rasteš pod okom Mojim! (20/39)

Svako nosi dušu koja je od Njega, ali Njegova ljubav je nešto posebno i nose je samo rijetki.

Najveća sreća koju može imati jedan čovjek jeste da nosi Njegovu ljubav. Za posjedovanje i nošenje Njegove ljubavi potrebne su i neke osobine, koje predstavljaju uvjet kako bi čovjek bio dostojan Njegove ljubavi:

One koji budu vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti. (19/96)

Gdjegod se u Kur’anu spominje Allahova ljubav, kao što je u navedenom ajetu, odmah se spominje i Njegova milost, dobrota, darežljivost.. (Vidi: 11/90; 85/14) Ljubav je prvi redak koji ispisuju pera Allahove milosti. Zato se može reći za nekoga ko je lišen ljubavi da je lišen i Božije milosti.

Ljubav je mir. Štaviše, ona je najveća garancija mira. Naravno, i za ljubav je potrebna neka garancija. Evo, tu garanciju daje naš Gospodar:

I On je (s ljubavlju) sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali je Allah sjedinio, – On je zaista silan i mudar. (8/63)

Srce ne sluša logiku. Ljubav se ne može kupiti. Koliko novca trebate dati da bi se voljela dva čovjeka? Ili za koliko novaca možete kupiti ljubav jednog od dvoje koji se vole? Koja je cijena srca i njegova ploda – ljubavi?

Srcima ne mogu upravljati sultani i njihovi fermani, nego samo njihov Gospodar, Allah Uzvišeni. Njegovo svojstvo je “Mukallibu’l-kulūb” (Onaj koji okreće i upravlja srcima). Ako On u jednom srcu zapali iskru ljubavi, kada bi se čitav svijet okupio da je ugasi, ne bi je mogli ugasiti. Zar i pjesnik ne kaže isto:

To je iskra koju Gospodar daruje,

puhanjem se ugasiti ne može..

 Mustafa İslâmoğlu DRŽAVA U SRCU

S turskoga preveli: Abdulaziz i Hülya RIZVIĆ

Izdavačka kuća “Denge” Istanbul, 2009.

Akos.ba