140 godina od ubistva mostarskog muftije Karabega
Ibrahim Kajan
UMORSTVO MUFTIJE KARABEGA
(Fragment. Posveta rahm. dr. Fatimi Karabeg Mašović)
Hiljadu muškaraca, od dječaka do staraca, poput neobuzdane i pobješnjele rijeke, uspinjala se uz uski, strmi sokak uz suho korito Dronje što se samo s jeseni obrušavala na mostarsku Tepi. Primicali su se drvenom mostu i polukružnoj uzdignutoj Tabiji i zgradama Konaka iza nje.
Ljudi su bili neuredni, neispavani, puni srdžbe, psovali su, mahali zelenim bajracima, podizali u zrak pušketine i zakrivljene sablje, prijetili još nevidljivom dušmaninu koji se, kažu, primiču u desetinama hiljada od Metkovića. Ustali su, od svoje volje, poput Dauda a.s., na silu o kojoj znaju malo, a najčešće nimalo. Već su se tijesno stiskali na mostu i potiskivali željeznu rešetku čvrste kapije, ali i askere koji su je branili, prijeteći im da će pucati bez milosti!
Iz glavne zgrade Konaka, iz palače Suda, Hukumeta, već dugo niko nije izašao. Niko nije donosio vijesti što tamo govore vijećnici Džihadske komisije, što se odlučuje, hoće li brigadir Ali-paša popustiti i podijeliti oružje golorukim mostarskim ustanicima, spremnim – u Allaha se Jedinoga kunu – poginuti za svoj grad i svoje porodice u njemu. Narod ih je nazivao evbašama, lolalma i hrsuzima, ustašama, ali i gazijama i časnim nasljednicima najhrabrih velikana iz prošlosti.
Navala pobješnjelih na kapiji postajala je teška mora golobradim vojnicima koji su je osiguravali. Kapija se ljuljala i svaki je čas mogla prsnuti, ili pasti, pod snažnim pritiskom građana i travničkih rezervista, tabora redife, jedinih koji su se odazvali ustaničkom emiru Alijagi Hamziću.
Dežurni poručnik je procijenio što bi se, svakoga trena, moglo dogoditi na kapiji. Požurio je preko velikog dvorišta visokom stepeništu sudske palače. Ušao je u dvoranu i pogledom tražio mutesarrif-pašu Mustajbega Hulusiju. Čuo je izmiješane glasove, i muftijin, i Hamzićev, i brigadira Ali-paše. Neki su govorili tiho, da se jedva čulo, a nesi su odgovarali resko, iritantno, vičući poput Podveležaca. A kad bi se iznenada razgovor spustio u međusobno nečujno došapatavanja članova vijeća, postajalo je jasno da više niko nikoga ne sluša, da se nema više o čemu dogovarati i da su pregovori izgubili svaki smisao.
Poručnik se, snebivajući, primaknuo iza leđa mutesarrif-paši, saginjao se njegovom uhu da mu prošapće da je opasost od provale ustanika na kapiji dosegnula vrhunac. Da, provalit će rulja svaki čas, pa mu, možda, neće stići ni izgovoriti tih nekoliko riječi upozorenja.
Baš tada je nad njihovim glavama zaurlao srašni glas emira Alijage Hamzića: Dosta! Dosta je vaše priče! Dosta je vašeg zavlačenja!
Stajao je na sredini odaje s podignutim kažiprstom desnice. Bijes mu je izobličio lice spremnog ratnika. Kroz zube je rekao:
Želim samo dva pitanja i dva odgovora, ništa više!
Upro je prstom u brigadira Ali-pašu, komandanta nad pet hiljada vojnika u mostarskoj kasarni: Hoćeš li predati kasarnu ili nećeš!
Ali-paša pogleda prema mutesarrif-paši, ispruži prema njemu otvorenu pesnicu. Mutesarrif u nju spusti telegram koji se, već danima, očekivao.
Brigadir mu smirenim glasom odgovori:
Ne mogu tebi predati ni vojnike, ni oružje, ni zgrade kasarne…, jer rata više neće biti. – Evo, Generalštab ti javlja preko mene:„Avustriya gelecek isade, dostane gelecek. Yusuf Izzedin.“ Biva: „Austrija će doći, ali će doći kao prijatelj. Yusuf Izzedin.
„Dakle, ne daš, ti ne daš…“
„Ja bih ti dao, ali general turske vojske, a on je ipak i sin sultana, ne daje ti. Meni je naređeno da predam generalu austrijskom… a ti, kako hoćeš.“
Vođi ustaša lice je postalo modro poput ćivita. Plameni bijes mu je siktao iz očiju. Usmjerio je svoj prsti prema muftiji Mustafi Sitki Karabegu, poput džehennemskog tužitelja. Muftija ga je promatrao bez kapi krvi u licu.
O muftija, o Mustafa, o efendijo! Hoćeš li dati fetvu da smo slobodni botiri se pod Allahovom zastavom ili je nećeš dati?
Muftija mu je odgovorio tiho, ali potuno jasno, bez ikakve dvoumice:
Ne mogu ti izdati fetvu za boj pod Allahovim bajrakom. Ne izdajem ih već pola godine. Ne mogu, jer nad ovom se zemljom, u stvarima rata i mira, više ne pita sultan. A fetve se ne izdaju u zemljama gdje nema halife… Ne mogu je izdati i neću je izdati.
Emir mostarskih ustaša reče: Ne možeš izdati fetvu. Ne možeš, ali Bosnu možeš predati din-dušmaninu! Sad si je, kjafire, predao u ruke Austrije!
U tom trenutku iz dvorišta fijukne kuršum, razbi staklo na prozoru i zari se u Fadil-begovo rame, kajmekamovo, Fadila, zeta mutesarrifova koji je do njega sjedio.
Vani se tutnjalo: ljudi su oborili kapiju i nasrnuli, trčeći po velikom dvorištu između Hukumeta, mutesarrifove rezidencije i zgrade vojne komande…
– Fetva! Fetva!
– Puške, noževe, puške, noževe!
U dvorani je nastao muk. Svi su polegli po podu…. a potom puzajući ili potpuno prignuti pokušali naći spasa u susjednim prostorijama hukumeta.
Hamzić je, praćen svojim pomoćnicima, pojurio prema izlaznim vratima, imajući samo jedno na umu: da smiri svoje pristalice nad kojima je on emir, da smiri i usmjeri kako mu se prilike otvore i pokažu. Sa uzdignutog stepeništa vriskale su njegove komande ljudima koji ga nisu čuli, rapomamljenim, što od glasova, što od lomljenja prozora i lupanja kundacima po vratima rezidencija brigadira i mutefasarrifa koje su im bile na putu. Pojurio je prema tabiji, gdje je u pripravnosti čekao trubač da pozove u pomoć travničke rezerviste rasute po mostarskim baščama i kafanama. Naredi trubaču da zatrubi zbor, jer nema druge! Mora obuzdati nezaustavljivo! On je emir! U nestrpljenju, posla i jednog momka da ih traži po čaršiji i požuruje u Hukumet, da im kaže da muftija nije donio fetvu pritiv Austrije, da se pripreme za sve!
Pored njega, vrti se džube hodže Drače. Urla on na sav glas:
O Umet-i-Muhammede, vrata Dženneta se otvoriše, požurite i pobijte kjafire u palači!
A onaj momak što ga posla Hamzić, ode skupljati raštrkane askere i razglasi po Mostaru i ono što nije mogao čuti – da je muftija donio fetvu o predaji!
Potom je nastao lom. Hamzićeve bande su krenule s palicama i dugim noževima, sabljama i kuburama, prema Hukumetu. Uzvikivali su imena gradskih ajana – mutesarrifa, kajmekama, kadije i muftije. Tražili su da izađu iz dvorane i polože svoje vratove, njihovo je vrijeme na kraju – jer oni idu prema njima.
Prijatelji ajana potrčaše u palaču suda da ih pokušaju spasiti od razbojnika, ili bar razdvojiti u presudnom hipu da ih ne smaknu na pravdi Boga jedinoga – a Allah je odredio kako će najposlije biti.
Dvojica prihvatiše muftiju ispod lakata. pa ga žurno izvedoše i krenuše dvorištem prema Ali-pašinoj palači. Uspjeli su pretrčati- a da ih niko ne susretne. Ali, nevidješe, u zao čas, da je pred vratima jedan bradati Hamzićev pristalica. Čim ih taj evbaša opazi, dreknu koliko je mogao, urličući poput pijane hulje :
O, vas dvojica nevjernika, gdje bježite sa kjafirom?! Danas njemu nema bijega! On ne može pobjeći!
Pijani hamzićevac potrča prema Tabiji da javi ustanicima da je muftija tu, ali da će pobjeći krmak ako se ne požure i zgrabe ga.
Spasioci izvedoše muftiju uz stepenice Ali-pašine rezidencije, prihvatiše kvaku vrata; vrata su bila zaključana!
Pogledaše prema bašči i opaziše grupu pobunjenika kako ih promatraju. Puške su im bile naslonjene na zidić.
Muftijini se spasioci odluče ponovno vratiti u mutesarrifovu palaču, pa joj se počeše, prignuti, primicati. U taj tren, iznenada, cijelim se dvorištem prosu desetine haramija rezervnog sastafa travničkog tabora. Zapucaše sa svih stane i niko nije znao hoće li preživjeti ovaj zlokobni dan na početku vrelog mjeseca augusta 1879. godine.
Utrčali su u palaču. Sjetiše se hamama pa muftiju gotovo odvukoše do vrata, s još trojicom koji im pristadoše, kadijom i jedan od ajana imenom Mustafa hadži Šakir ef. Džabić. Ali, i tu – na vratima – katanac! Kadija ga silom otrže. Uđoše i jedva zatvoriše vrata, a mutesarrif i njegov šura, nisu mogli ući…
Odmetnici navališe na muteserrifa Mustajbega i na ranjenog Fadil-bega, koji im je pod nogama samrtnički hroptao. S Fadil-bega su bijesno trgali dijelove odjeće, pa ga – dok mu je duša bila između neba i zemlje – svukoše, zajedno s mutesarirf-pašom, niz stepenice i zaklaše ih kao dvije ovce. S mejita su skinuli svu odjeću i ostavili ih gole pred samim ulazom u palaču pravde! Allah im se smilovao!
Kad su ih zaklali, obrisaše noževe i ruke vezenim mahramama koje su im djevojke vezale oko vrata, da ih se sjete i ne zaborave ih u boju protiv dušmanina u koji su naumili krenuti. Krvave jagluke baciše pod noge i okrenuše se stepenicama. Ustrčaše uz njih, pa hodnikom do vrata hamama. Nasrnuše na njih poput razjarenih risova.
Uza svu silu, vrata nisu mogli otvoriti. Jedan, zapjenjen, uperi pušku i opali prema vratima. Krik iza vrata jasno je govorio da je u hamamu, kao u klopci, neko žestoko ranjen.
Tada uspiju otvoriti vrata. Ustaše životinjski nasrnuše, zaglavljujući se u usku ramu vrata, posrćući i jašući jedan preko drugog, urlajući.
J…t ćemo vas kjafiri!
Glave ćemo vam oderati!
Muftiju na kolac nabiti!
Gazili su po ranjeniku, skakali mu po trbuhu, tukli ga drškom velikog noža po lubanji, dok nije izdahnuo bljujući slapove potamnjele krvi, očiju koje samo što nisu iskočile iz svojih koštanih čašica. Svukli su nešto odjeće s njega, pa ga odgunuli nogama do zida, podižući svoje plamteće poglede prema obamrlom muftiji i kadiji koji je potpuno zanijemio i krkljao samo neke mukle, zastrašujuće, izgubljene glasove koje niko od ljudi nije čuo.
Jedan je čeličnom šakom, kao maljem, raspalio u sred kadijina lica, da ga je cijelog krv oblila. Kadija se stropoštao na pod, pod noge katila. Drugi ga zgrabi za nogu pa ga odvuče kroz hodnik, preko ulaznog praga i izvuče na terasicu s koje su se spuštale stepenice u dvorište. Na terasi mladi krvolok uze još živa kadiju na svoje ruke, nasmiješi se poput smrtonosnog mladoženje, pa odbaci tijelo uvis, urličući – U džehennem naglavu! – pa tijelo pade na basamke i prelomi se. Čulo se lomljenje kostiju. Košćani patrljci izvirili su iz skršenih noga i polomljenih ruku nesretnika.
A onda su se okrenuli vrhu stepenica i vidjeli svog trećeg bradatog druga kako oštricu dugog noža upire u muftijin podbradak, ne dopuštajući mu ni da se milimetar pomakne, ako nije sam odlučio da, bez Božjega halala, otputuje na ahiret.
Svedi nam kjafira… – reče onaj bezdušnik koji je ubio kadiju. Sišavši, počeše ga udarati nogama i rukama, drškama noževa i kratkim lancima.
Ali tada grupa gradske eškije s Tabije vidje kako ona ološ, evbaše, iz zindana pušteni, pripremaju posljednji čas mostarskom muftiji, pa im povikaše:
Mi ćemo ubiti nevjernika! Stanite, mi ćemo to uraditi, nema njemu spasa!
Pritrčavali su im s velikim noževima u rukama.
Muftija, Allah mu se smilovao, smogne još toliko snage za zaviče:
Braćo, ne ubijajte me iz straha od Allaha! Allah uzvišeni kaže da će onom ko ubije vjernika kazna biti Džehennem! U njemu će vječno ostati! Allah će na njega svoj gnjev spustiti! Proklet će ga Allah i patnju mu veliku pripremiti!
Hrsuz mu reče: Ti nisi vjernik, o muftija!
Muftija, gušeći se, na to reče: Vjernik sam, hvala Allahu džellešanuhu!
Hrsuzov mladi drug u zločinu zapara vrhom noža muftijino lice i reče mu: Ti si krmak nad krmcima, o muftija!
Samo što su sišli sa stepenica, svukoše s muftije odjeću, a mladi ga ustaša udari sabljom od vrha glave prema lijevom uhu i ozlijedi mu mozak. I drugi ga je udarao po glavi i mišici! A onda je ponovno zamahnuo – i mišicu mu potpuno odsjekao. I treći ga je posjekao sabljom iza šake i lijevoga zgloba, presjekao mu tetivu, ponovno uzeo isukani mač, gurnuo ga od sebe i odsjekao mu kožu s prstiju i same prste. Jedan od njih udari ga nožem po glavi i rasiječe koliko dva prsta. Drugi ga je odmetnik uzeo za bradu i zareza ga vrškom oštrice od uha do uha kao janje kad se kolje – ali koje se još, šejtanskim naumom, ne usmrćuje. Bradati mladići koji su sve iz blizine promatrali, ustadoše s trave i visokim glasom donesoše tekbie, Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber!
Prema krvavom klupku jurišao je dugokosi, stasiti čovjek s isukanim handžarom, bez košulje, samo u šalvarama. Oko čela je povezapo zelenu traku s vezom u zlatnu koncu: Allah je Velik! Zovu ga Memac. Njega, junaka mostarskih mahala. S lica mu je sijala zla radost Iblisova osvetnika – i on, svom silom zari u muftijina leđa handžar dugački – razorivši mu posljednje tragove života!
Odmetnici ponovno zaurlaše tekbire, grleći onoga što ga je konačno rastavio od ovoga svijeta. Ljubili su ga u čelo, podizali ga na ruke i bacali u velikom veselju uvis, kličući mu: Sretan bio gazija! Blagosloven bio! Iz loze gazija, gazija si od gazija! Memac!
Zaučio je ezan… Pored golog zgrčenog mejita mostarskog muftije Mustafe Sitki Karabega, prolazili su hodža Drače i hafiz Sefić, oni koji su bacali „drva na vatru“ i na koje se emir pobunjenika Alijaga Hamzić potpuno oslanjao. Nisu ni svrnuli pogleda na svoga svirepo likvidiranog muftiju i prijatelja iz djetinjstva i sa slambolskih studija, na kojima je Mustafa bio najsjajnija zvijezda.
U trenu nailaska hodže i hafiza, Memac, iznenada, stade ispred Drače: Oprosti moj dobri hadžija. Daj mi taj Zakonik Mudri… pa ga uze hodži iz ruke i baci na na mrtvo, masakrirano tijelo muftije Mustafe Sidki Karabega.
Evo ti Zakonik! – Sad piši fetve koliko god hoćeš!
To reče Memac.
Ezan je pozivao vjernike koji se Boga boje da ne zakasne na namaz, na ikindiju…
