Svako treba da brine o nekome
“Je li to uzgajate ptice?”, poče razgovor žena zrele dobi koja je nastojala izgledati kao žena srednje dobi. Već neko vrijeme smo zajedno stajale na tramvajskoj stanici okružene dubokim snijegom, čekajući da se naše jednosmjerno vozilo javnog prijevoza izbori s udruženim pahuljama koje su okupirale šine. Ona je držala kožnu torbu ispod svoje bundom obložene miške, a meni je (ne tako elegantno) o rukama visila omanja vreća prosa. “Ma ne, ne uzgajam ptice, već sam uzela proso da mogu hraniti vrapce oko svoje zgrade”, odgovorih ja. “A je li?”, diže gospođa obrvu, očekujući daljnju elaboraciju. “Znate, kada padne ovako dubok snijeg, on pticama prekrije hranu, tako da je ne mogu naći. Uslijed toga ptice umiru od gladi. Kako vrabaca u mom naselju ima mnogo, više mi se isplati kupiti ovako manju vreću prosa i onda im to stavljati u hranilicu, nego ih hraniti hljebom i drugom hranom”, bila sam sretna što mi se pružila prilika da podižem svijest o zimskim nevoljama naših pernatih komšija. “Eh, bolje bi ti bilo da si od tih para nahranila neko gladno dijete, nego tu ptice što hraniš!”, bahato će gospođa. Dođe mi da joj kažem: “Što niste umjesto svoje bunde tu trocifrenu sumu novca iskoristili da nahranite cijeli dom za nezbrinutu djecu?” Ali, zdrav razum me zaustavi. Uostalom, tuđa bahatost ti škodi samo u jednom slučaju – kada i u tebi isprovocira bahatost. Zato rekoh sebi: “Ko sam ja da njoj određujem da bira između bunde i gladne djece?” I završih taj razgovor dostojanstvenom šutnjom.
Suosjećanje je moćan potencijal ljudskog duha i pečat ljudskog intelekta, koji predstavlja neophodno skretanje na putu ličnog napretka i napretka društva u cjelini. Mogućnost shvatanja tuđe situacije kao da je naša vlastita, potreba da drugima pomognemo te proaktivno djelovanje u cilju te pomoći – to je ono što čini da ne budu zaboravljeni oni koji bi bez tuđeg interesa za njihove okolnosti bili zaboravljeni. Nesebično zalaganje za drugoga, bez lične materijalne koristi, bez emocionalnog ucjenjivanja onoga kome se pomaže, bez očekivanja ili iznuđivanja protuusluge – sve to proširuje kapacitet čovjekovog srca, oplemenjujući različite slojeve ličnosti i praveći od osobe nekoga ko se duhovno hrani tuđom srećom i uspjehom, te teži da i on sam doprinese toj sreći odnosno uspjehu.
Međutim, uzevši u obzir koliko postoji različitih kategorija koje zaslužuju pažnju, postavlja se pitanje: Ko najviše zaslužuje naš emocionalni angažman i aktivizam? Da li su to porodice koje žive na rubu egzistencije u našoj zemlji? Ili su to djeca koja umiru od gladi u Africi? Ili su ipak preče samohrane majke? Ili su to možda ipak ljudi sa posebnim potrebama? Ili su bitne biljne ili životinjske vrste koje je urbanizacija dovela na rub izumiranja? Ili treba ulagati u mentorstvo adolescenata, jer kroz koju godinu oni će biti uspjeh ili propast ovog društva? Ili su prioritet siromašni studenti, jer investiranjem u njihovo obrazovanje investiramo u poboljšanje standarda društva? Pored toliko kategorija koje su potrebne pažnje, koga tu izabrati i u koju kategoriju investirati sebe?
Odgovor je jednostavan: Investirajte u onu kategoriju prema kojoj imate najveći nivo suosjećanja i empatije! Investirajte u ono što vi lično doživljavate bliskim i bitnim. Jedino na taj način ćete doživljavati vlastiti rad kao refleks svog srca i projekciju svojih razmišljanja. Možda ovaj koncept zvuči trivijalno, ali praksa i navike u društvu govore drugačije. Ljudi često zbog nemogućnosti da artikuliraju svoja osjećanja i odrede šta oni lično doživljavaju vrijednim investiranja svog vremena, novca i brige jednostavno propuštaju priliku za prilikom, i na kraju – nikoga ne pomognu! Tu nit razmišljanja ćete kod ljudi (i sebe) prepoznati po rečenici koja nalikuje ovoj: “Bolje je tih deset maraka dati za ovo, nego li za ono!” Tako deset maraka koje nisu htjeli dati u fond za stipendiranje studenata čuvaju za neko hipotetičko dijete koje gladuje – kada ono naiđe. Naravno, ako ga ne tražiš, teško da će samo “naići”, tako da tih deset maraka biva zaboravljeno s vremenom. Čovjek koji zna u šta višak svog novca želi investirati nema ovih nedoumica. On traži i nalazi ljude koji razmišljaju slično, povezuje se s njima i dolazi do onih kojima pomoć treba.
Jedan od faktora koji ljudima otežavaju proces postavljanja ličnih prioriteta kada je u pitanju pomaganje drugima je i populariziranje takvog humanitarnog rada u kojem se kod ljudi manjak suosjećanja i osjećaja odgovornosti prema nekoj problematici pokušava kompenzirati utjerivanjem osjećaja krivice. Sigurno ste i sami jednom bili žrtva ovakve vrste marketinga, u kojem je osnovna poruka bila: “Kako tvoj novčanik može mirovati dok gledaš ove slike koje svjedoče o jadu i čemeru? Ti si kriv jer ti je lijep život, a nekome drugom težak!” Te poruke postaju s vremenom sve jasnije i direktnije. Mazohizam u humanitarnom radu je potpuno pogrešan pristup – ljude moramo motivirati da pomažu iz suosjećanja, kao pozitivne emocije, a ne iz osjećaja krivice. Potpuno je pogrešno slati ljudima poruku da su oni na neki način krivi što žive u bogatstvu, a neko drugi u siromaštvu. Ljudi se trebaju (samo)odgajati da drugima pomažu iz osjećaja suosjećanja i odgovornosti za druge, a ne iz krivice koju žele sa sebe “sprati” sa nekoliko novčanica ili jednim telefonskim pozivom na humanitarni telefon.
Također, nametanje rangiranja i postojanja konkurencije između društveno korisnih ciljeva u nehomogenom sistemu obaveza i potreba postaje ozbiljan problem u bilo kakvom humanitarnom djelovanju, odnosno bilo kakvom ljudskom djelovanju koje se oslanja na ljudsko suosjećanje. Čak i sami aktivisti pokušavaju da razviju konkurentnost, tako što će jedan problem prikazati superiornijim u odnosu na druge probleme, i svjesno ljudima nameću ideju da angažman na “manjem” problemu direktno šteti rješavanju “većeg” problema (tj. problema koji oni smatraju bitnim). To je shvatanje imala i gospođa sa početka priče – trošenje novca na hranu za vrapce direktno ugrožava potencijalno pomaganje nekog hipotetičkog gladnog djeteta. Osnovna poruka koju ovakav pristup nosi jeste: pomaganje bilo čega drugog osim “glavnog” problema ugrožava njegovo rješavanje, jer sav novac koji se troši na “sporedne” probleme je novac koji se mogao i trebao uložiti u rješavanje “glavnog” problema. Ne mogu se pomagati ugrožene biljne vrste dok ima djece koja boluju od raka, ne može se investirati u pomaganje ovisnicima dok ima gladnih, ne može se razmišljati o pomaganju studenata dok ima beskućnika. Na taj način se dva cilja prikazuju kao međusobno isključiva.
Predstavljanje problema na binaran način (ili si za ili si protiv) je velika nepravda prema ljudima i oslikava neuvažavanje različitih sklonosti ljudi. Ako se angažiraš na rješavanju nekog problema zarad društvene koristi, to ne znači da su ostali problemi više ili manje bitni, ili da biranje jednog problema znači da ti ne mariš za ostale. Svaki čovjek koji nije bolesno egoističan uvažava činjenicu da su problemi gladi, bolesti, izumiranja biljnih i životinjskih vrsta, itd. problemi koji zaslužuju angažman i kojima se treba pozabaviti neko. Ko će to biti ovisi o ličnom nivou razumijevanja problematike i popratnog nivoa empatije. Kada bi se svi fokusirali na jedan problem – npr. glad – koliko bi kategorija ljudi ostalo zaboravljeno? Zbog toga nama trebaju altruisti koji će se baviti različitim pitanjima i koji će biti cijelim srcem u tome! Trebaju nam oni koji će se brinuti o napuštenim penzionerima u svojoj zajednici. Trebaju nam oni koji će tretirati problem nepismenosti u državi. Trebaju nam oni koji će brinuti o bolesnoj djeci. Trebaju nam oni koji će brinuti o životinjskim i biljnim vrstama. Trebaju nam oni koji će praviti savjetovališta za adolescente. Trebaju nam oni koje će pomagati siromašne studente. Trebaju nam oni koji će hraniti životinje u našim naseljima. Trebaju nam oni koji će čistiti korita naših rijeka. Trebaju nam oni koji se bore za ostvarivanja elementarnih ljudskih prava. Ono što nam ne treba su ljudi koji kritikuju, osuđuju i nipodaštavaju tuđi entuzijastičan angažman u nekom radu od društvene koristi, tvrdeći da je bolje da se angažiraju oko “važnijih pitanja”.
Tek kada svako odluči raditi na društvenom problemu prema kome ima jaka osjećanja, tada ćemo vidjeti oplemenjivanje karaktera kroz svoj rad i formiranje produktivne zajednice. I zaista je divno vidjeti ljude koji pomažu nekome i imaju entuzijazma pri tome. Bilo da je u pitanju organizacija za pomoć socijalno ugroženim porodicama ili udruženje za oboljele od neke bolesti ili ekspedicija sa ciljem zaštite neke biljne vrste ili fond za stipendiranje studenata – sve su to primjeri plemenitih ciljeva koji se ostvaruju ljudskim zalaganjem i organizacijom.
U zaključku, svako ne treba i ne može da brine o svakome, ali svako treba i može da brine o nekome. O kome ti brineš?
(Lejla Pi)
Izvor: islambosna.ba
