Zuko Džumhur i priča o jednoj čaršiji
NEKROLOG JEDNOJ ČARŠIJI
Ovdje, sa brijega, vidi se cio Zlatni rog. Desno je Fanar. Voda pod Fanarom bila je bajata i stara – vizantijska. U ovoj vodi više se ne ogledaju stvari sa zemlje. Po Fanarskom brijegu nad Zlatnim rogom čuče crvotočne kuće popularnih mušebaka, rasute po padini iznad Vaseljenske patrijaršije. Izdaleka, ovako razbacane, liče na potučenu vojsku posljednjih otomanskih sultana. Ova propala zdanja grčkih trgovaca vijekovima su odolijevala islamu i zemljopisima. Bogata i moćna do prije stotinjak godina, desna obala zaliva bila je gnijezdo fanariota. Ovdje je bio centar grčke akcije na Balkanu i trgovačke špekulacije na Levantu. Odavde su se 10 generacije bogatih hrišćana lukavstvom, novcem i intrigama nosile s turskom vjerom i policijom. Zlatom se kupovao sultan i iskupljivao Hrist. Trgovci su držali novac, patrijarh carigradski držao je crkvu, car ruski držao je patrijarha. Kada nije bivalo tako – panduri su globili trgovce, a derviši su vješali patrijarha. Srednja vrata Vaseljenske patrijašije i danas su zazidana. Na njima je visio patrijarh Grigorije. Ali, i prije i poslije toga, begovi fanarski bili su i kneževi i guverneri otomanski po Vlaškoj i Rumeliji i savjetnici carski na Saraju i na Porti.
Nema više fanariota… Ni sultana otomanskog… Ni cara pravoslavnog… Sa ovog brežuljka zlato je pobjeglo u banke po Galati ili čak u Urugvaj. Bogati trgovci žive na Džihangiru ili Floridi. Na Fanaru je ostala sirotinja jevrejska i Patrijašija vaseljenska uboga i preuboga. Prije nekoliko godina htjela je Patrijaršiji pomoći i Moskva, ali su je pretekli protestanti i dolari. Na padini što prolazi pored malog prozora ležao je nekad stari Vizant, i možda su janičari u jednom od ovih tijesnih prolaza dotukli osamnaestog i posljednjeg vizantijskog cara, računajući od Konstantina Velikog ili sto dvadesetog, računajući od imperatora Avgusta Oktavijana. Tako piše u svim istorijama… Brod okreće desno, panorama se prekida. Pored prozora teče zelena voda. Sve do Ejuba… Truhle tarabe, drvene kuće, desetak kubeta, stotine automobila i jablanovi. Sakrivena u šiblje, turbeta na gomili dotrajavaju kao neko ogromno, neupotrebljivo i polupano posuđe, bačeno u korov. Na Istoku se spomenik ne može uvijek vidjeti cio. Sve je napuklo i za sve se zalijepio “noviji” svijet dućana i daščara. Vidi se obično kube ili samo vrh munare.
Na dnu dvorišta Ejubove džamije, u zelenilu šedrvana i česama ima stotinjak kvadratnih metara stare turske keramike, ljepše od one u jedrenskoj Selimiji, i svježije od one u Plavoj džamiji. Na ovim pločama sve se veže i prepliće u zelenim čvorovima i opet nadovezuje u vječnom ponavljanju teme koja je bez početka i kraja kao u staroj istočnjačkoj bajci. Ovo je ispjevao pjesnik koji nije znao za granice dozvoljenog i nedozvoljenog, i bježeći jedino od čovjekova lika, iskreno i tiho pjevao je po ovom zidu svoju malu zelenu strofu. Nju može zapamtiti svako ko voli da čita čudna slova kojima je napisana, ali niko je ne može ponavljati i recitovati. Plemenitom površinom sa svih strana tankim plavim venama istočnjačkog ornamenta teče nježni krvotok arabeske. Iz dvorišta Ejubovog turbeta svi putevi vode u stara turska groblja. Da nema dugačkog naselja na drugoj strani, ovo bi bio grad mrtvih. Bez kapija, strogih aleja, bez prodavača cvijeća, bez čuvara, crnine i svijeća, ovo čuveno tursko groblje liči na livadu po kojoj su nakrive izrasle velike bijele pečurke od kamena. Kao da je ovdje smrt bila obična i svakodnevna stvar, a na drugim mjestima u svijetu izuzetna nesreća koja se mora uljepšati.
Penjući se prema kafanici na brijegu, učini vam se da se grobovi nadovezuju i redaju 11 kao brojanice i, odjednom, požurih, ne zagledajući se i neobazirući se. Pjer Loti volio je Istanbul, Zlatni rog, Ejub i ovu kafanicu na brijegu. Nekada je iz duga vremena proučavao budizam i kao Lamartin putovao u Svetu zemlju na hadžiluk. Ovdje je povjerovao u lijepu Hatidžu i postao turkofil. Jednom je i sam htio da izmisli neku novu vjeru – ovdje je zaboravio i staru. Na dugim plovidbama, od Polinezije do Boke kotorske, nije shvatio narode ni upoznao civilizaciju. Nije razumio ni Indiju, ni Egipat, a još manje Grčku i Italiju. Sve filozofije i religije zamijenili su na kraju stambolska bula i orijentalni život. Kažu da je Loti u ovoj kafanici na Ejubu sjedio mjesecima i pisao “Azijadu”. Dokazi su u svim bedekerima, na svim jezicima, i jedna fotografija na modrom kafanskom zidu. Iznad šarene litografije po kojoj juriša i junački gine konjica neke nepoznate narodnosti i sve se dimi i puši, baš kao na slikama iz srpsko-bugarskog rata u izdanju knjižare Tome Jovanovića i Vujića sa Zelenog venca, uparađen u malom formatu razglednice stoji Loti pun ordenja i brkova. U lijevom uglu preko lampasa nečitka posveta i potpis. Na suprotnom zidu Rita Hejvort reklamira “čuveni mirišljavi PURO toalet sapun”. Pjesnik, moreplovac i turkofil bjesomučno gleda u nju mjesecima… Plovim ispred stare otomanske krstarice “Medžidije”. Starudija hrđa u plićaku ispred nezgrapne žute palate sultanovog admiraliteta. Bespomoćna carska olupina po kojoj se suše ribarske mreže i danas ponosno plovi svojih dvadesetak milja, sijekući modre talase nekog zamišljenog mora na šarenim lajpciškim litografijama zadjenutim u uglove berberskih ogledala u Anadoliji.
Plovimo opet sredinom masne vode i siječemo glavice truhlog kupusa koje bacaju lađari sa prepunih dereglija. Uramljena u malo okno brodarskog prozora odmiče sporo, kao na starinskom filmu, dugačka siva panorama starog Stambola. Ivicom vidika prolaze džamije sultana i velikih vezira. Cio prizor ispuni Sulejmanija, velika bogomolja još većeg osvajača, za koju je neimar godinama odabirao mjesto. Poslije dođoše kvartovi drvenih kuća, isječeni uskim sokacima po kojima od jutra do mraka, kao u crijevima ogromnog džina, jure ljudi i ševroleti. Na ovim ulicama nema nezaposlenog svijeta. Tri pertle i dva češlja, janjeća glava i malo luka, vunene gaće, maramica ili jedna riba, već je trgovina na trotoaru. Trguje se u kući, u radnji, pred radnjom, na ulici, u prolazu, u krevetu. Jak glas ili diskretan šapat su jedina reklama. Galama zamjenjuje velike firme, male oglase, plakate i skupa neonska svjetla. Ovaj svijet po ulicama, kapijama i parkovima koji nikad nije štrajkovao ipak je uvijek u nekakvom štrajku bježeći po cijeli dan od velikog posla i dangubeći na sitno. Da li je duša ovoga grada krštena ili nekrštena? Prepirka traje pet stoljeća… Učestvovali su i očenaši i artiljerija i Kur’an, i motike.
Svađali su se carevi, vladike, prosjaci, bašibozuci i krstaši. Kemal je, na kraju, spasao šarenu dušu ovoga grada. 12 Poslije njega ostale su freske bez tamjana i munare bez mujezina. Ostavio je za sobom čovjeka u plavoj čuvarskoj uniformi da prodaje ulaznice i oduzima fotografske aparate na vratima bogomolja. Brod plovi pored Mahmud-paše, ispod Kapali-čaršije koja je izgorjela. Kapali-čaršiju je progutao plamen. Ovo je posmrtno slovo hiljadama galanterija, parfimerija, konfekcija, manufaktura, kolonija, bakala, aščinica, kafanica, zlatara, krpara, antikvara, staklara, staretinara, svaštara i ostalim stotinama malih dućana u tamnim svodovima nekada čuvene Kapali-čaršije u Istanbulu. Ovo je nekrolog kamenom mravinjaku punom jorgana, fildžana, čipaka, ibrika, fotelja, solitera, frižidera, kombinezona i svih najlona, u kome se više od sto hiljada dana kupovalo i prodavalo, nudilo i tražilo, živjelo i bankrotiralo. Ličila je na mahove na luksuznu pećinu u kojoj se skrivalo od nevremena, reformi, roka i kriza, i trgovalo uporno i strašno u riješenosti da se istraje do naših dana i da se postane jedinstven i nenadmašan. Ogroman prostor između spoljnih zidova u kiselom drvetu i mahovini i beskonačni broj stubova pregrađivao se danima i godinama i kamenom i krpom i daskom, i tako je sazdano čudovišno vašarište čuveno u svakom vijeku od svoga postanka do juče. Svaki esnaf i svaka vrsta trgovine stiskali se pod jedno kube, pod nekoliko svodova, među desetak stubova, u donji rakurs, u prolaz, u gornji rakurs, između dva prilaza, u dno ćorsokaka.
Oni što nisu imali stalnih dućana vrištali su pored svoje robe na ulici, na prilazima, u prolazu… Veliki gradovi se ponose i istorijom i noćnim lokalima i katedralama i lijepim ženama. Istanbul se ponosio i svojom Kapali-čaršijom. U vlažnom lavirintu piske, ljudi i mirisa šiš-kevaba, Rev d’ora, užeglog masla – sijale su grivne, Solomonove zvijezde, minđuše, po kojima se iza čekmedžeta krčmilo zlato kao burek. Do njih su bile katakombe antikvara u čijim su vitrinama buđali žućkasti trbusi indijskih Buda i hrđale sablje dimiskije. Krčmili su se i falsifikati i orginali. Taškent, Buhara, perzeri, Smirna, Samarkand. Samovar ruskog cara, sijamsko ordenje, mamuze kralja Amanulaha, češke ujdurme “a la turka”, činije, nargile, bijeli orlovi, kineske vaze, slike Ane Mej Vong sa autogramom, dušek Pjera Lotija!… U malim izlozima dostojanstveni stari časovnici kao nadgrobni spomenici što stenju i sviraju Lehara i “Nizamski rastanak”. Kilogrami “šafhauzena”, “omega”, “marvina”, “helvecija”, “lonžina”. Opet prolazi, mrak, česme, fluorescentne cijevi… Trgovine u starim sanducima, mangale, čajnici, miris prženog šećera i naftalina – na ulazu najveći istočni arsenal polovnih frakova, redengota, smokinga i štrajfastih pantalona…
Tri puta po hiljadu mladoženja, makroa, konzula i novinara može se vjenčavati, slikati i paradirati pod kiriju od dvadesetak lira! 13 Kuhinjski kredenci, trokrilni ormari, fotelje, bračne sobe, armije stolica. Čaše, bokali, servisi za čaj, karafindli, slanici, servis za dvanaest osoba, šerpe, nokširi, stakleno posuđe.” Vestinghuz”, “Simens”, “Sidol”, “Kerting”, “Orion”. Svilena marama “Suvenir d’Istanbul”. Slika posljednjeg sultana sa leptir-mašnom. Zelena reklama “Devlet hava jolari” i stujardesa nudi sendviče sa sirom. Uzvici, krikovi, čopori… Žućkasti potoci sladunjave kolonjske vode… Nekome je nestao novčanik! Mideri… Kilote… Tobralko… Korzeti… Mlinovi za kafu kao bataljon patuljaka u oklopu. “Soar d’Pari,” “Vakans”, “Amur”, “Šanel”, “Đulijag”. Pod svodom žute, plave, roza, bijele, zelene spavaćice kao zastave na Farukovoj jahti. Miris prženih leblebija i crnih mačora… Prodavač štofa ima tri metalna zuba. Nova ulica… Kravata sa Aja Sofijom i tri munare… Oprema za motocikliste, muštikle, “Kontinental” gume. Šoljice za bijelu kafu sa Ivicom i Maricom. Komplet za dvadeset četiri osobe. Godinu, mjesec i dan više i ne pamtim. Bila je zima… Bilo je to davno… Bila je ona prava, stara sarajevska zima sa mnogo snijega i neke čudesne bijele tišine. I bila je noć. Poodmaklo gluho doba nad smirenom kotlinom oko Miljacke. Ne znam koliko je bilo sati. Ni kad me je majka probudila, ni kad sam bunovan pogledao u prozore, nisam pomislio na vrijeme. U zavijanim oknima našeg prozora gorio je grad. Gorjelo je čitavo Sarajevo. Naši prozori bili su okrenuti prema Imaretu.
Sa naših prozora vidio se veliki dio sarača, šiljati odžaci na medresi Kuršumliji, mali sarajevski dućani sefarda, Pašlihan, tri munare, stara sinagoga i dio zida i česme pred Begovom džamijom. Te noći sve je blistalo u toploj pozlati ognja. Sokaci su bili puni bunovnog svijeta. Svi smo trčali prema buktinji koja nas je mamila i omamljivala. Plamen je nadvisio stare jablanove, munare i smeđu Sahat-kulu. Te tihe zimske noći gorio je Kolobara han. Dim je bio pun mirisa štavljenih bravljih koža. Možda se ništa ne usiječe tako jasno u pamćenje kao neki veliki požar u noći. Dok sam crtao starca u lijevom uglu crteža, sjetio sam se starog hadže koga sam posljednji put vidio te noći. Hadžo je imao smiješan mali dućan u jednom ćošku starog hana. Njegov dućan više je ličio na poveći sanduk za šećer ili neko limeno posuđe nego na radnju u kojoj je romanijskim seljacima hamajlijama i čudotvornim zapisima istjerivao zle duhove, ograme, demone i šejtane. Osim divita i nekoliko požutjelih starih ćitaba, koji su izgledali kao ispucani crepovi 14 sa kakvog zaboravljenog turbeta, više ničega nije ni bilo.
Možda je takav nekada davno bio i dućan onoga Mula Mustafe Bašeskije, mudrog i veselog hroničara starih sarajevskih prilika i ulica. Bašeskije, koji se podjednako molio za spas duša i onih koji gone i onih koji su gonjeni. Hadžo je stajao te noći poguren i nijem. Čitave te noći hadžo je šaputao neku dugu spasonosnu molitvu. Dobrih duhova noćas nije bilo. Vatra je gorjela čitave duge zimske večeri. Vatra je progutala čađave tavane i divanhane, jadna imanja siromaha, čitav jedan inventar fukaramuka i tuge. Lučevi direci pucali su kao ramazanske beščetalame. Ujutro je osvanulo zgarište. Crno i ukočeno kao dugačak leš nekakvog džina koji je čitave noći nosio sa crvenim bičevima ognjene agonije. Stara avlija je bila puna mrtvih ptica. Možda je u jednom njenom ćošku nekada bio dućan onoga dobrog starca koji je toliko volio Veliudin-pašu Čerkeza, seraskera vilajetskog i neprijatelja Fra Grge. Gore na spratu bila je divanhana na kojoj su, možda, nekada davno akšamlučili i šenlučili rovašni Morići i po čitave noći kenčijali sa smiješnim i nesrećnim Đerzelezom. Izgorjela je za jednu zimsku noć crvotočna velika kutija usred čaršije. Izgorjela je kutija koja je vijekovima pod svojim crnim poklopcem okupljala putnike i namjernike. Turke, Grke i Latine. Kiridžije i kavgadžije. Kekeze i nakaze. Čauše i fratre. Hodže i hadžije. Ljude koji su putovali svijetom za bogatstvom i trgovinom, i nesrećnike koje su po svijetu vukli mračni i strašni nagoni. Te tihe zimske noći izgorio je Kolobara han. Ništa se ne usiječe tako jasno u pamćenje kao sjećanje na veliki požar u noći. U nekim novinama odštampana je čirulja jednoj rijetkosti.
Izgorjela je jedne noći iza dobro osiguranih zamandaljenih kapija… Iz bedekera je istrgnuta stranica o mravinjaku, gdje se godinama i danima zacjenjivalo, ucjenjivalo, procjenjivalo i cjenkalo, dok gust kiseo dim nije odnio sve u bescjenje… Ovo je pomen ogromnoj kamenoj šatri izobilja, šarenila i asortimana, razapetoj od Bajazidovog mejdana do Mahmud-pašinih mahala i Nuri Osmanije. Ovo je pomen tvrđavi jednog mentaliteta, gdje se trgovalo dugo i iz ubjeđenja, novcem, robom, grimasama i zakletvama. Kolika je cijena stvarima koje se više ne mogu napraviti! Dobri, stari teatar, čiji su klovnovi sa istorijskim zakašnjenjem na svojim ubogim trapezima pehlivanili preživjelu levantinsku varijantu prvobitne akumulacije, odolijevajući falangama ljupkih prodavačica i utvrđenih cijena moćnih savremenih robnih kuća, izbjegavao je jednostavnu i tihu smrt u banalnosti regulacionih planova i urbanističkih zahtjeva 15 savremene metropole i nestao u posljednjem uzbudljivom spektaklu zapaljenih kulisa. Požar je uzbudio milion ljudi kao u zlim noćima strašnih zemljotresa, velikih strava, ratova, Konstantinove smrti i Fatihovog trijumfa na bijeloj kobili. Siroti Sulejmani, Avrami i Antigeni koji su još sinoć u pet do sedam trčali do ćoška da vam se još jednom zakunu, doživjeli su reprizu Hjustonovog “Blaga Sijera Madre” i ostali izbezumljeni i blijedi u traganju za požutjelim policama “Uniona”, “Rosije Fonsijer”, “Anadolu Sigorta”, “La Nasionala” i “Asikuracioni đenerali”… Siroti poreski obveznici, što su na domak “atomskog blagostanja” godinama drhtali od “Meseršmita”, “Lankestera”, konkurencije, policija, MIG-ova, nuklearnih bombi, Marsovaca i letećih tanjira, preživjeli su konvencionalno uništenje svojih običnih malih sreća u plamenu jednog klasičnog istanbulskog požara bez nade i hepienda. Šetnja po Zlatnom rogu je završena.
Na izlazu treba predati kartu. Neko će reći da je Zlatni rog lijep samo u proljeće. Drugi, opet, ujesen. Treći zimi. U stvari, on je ružan i ljeti, i zimi, i ujesen, i u proljeće. Ali je u isto vrijeme i uvijek lijep, ali samo predveče. Danju je ovaj zaliv ogroman rov, pun ustajale vode po čijoj se ivici nahvatao život žut kao mahovina. Noću, na mjesečini, ovo je kič, turistička reklama i ono “rado te se sjeća…” na razglednicama. U ponoć, bez mjesečine, ovo je strašilo i cmi bodež u leđima Evrope. Popodne ovo je dugačka Čukarica, puna dokova, lađa i otpadaka. Lijevo – obala prodavača i preprodavača. Desno – mahala puna čučavaca i leblebija po kojoj se suši ovčetina, dime nargile, trešte gramofoni i pljušte šamari. Samo pred sunčev zalazak ovo je zlatan mač na crvenoj vatri. Samo nekoliko trenutaka svakog dana ovo je Zlatni rog.
Za Akos.ba priredio: Admir Lisica
