Značaj Mehmeda Handžića kao učenjaka: U 38 godina života preko 300 naučnih radova

Piše: dr Ahmed Adilović

Iako je živio vrlo kratko (1906-1944.), Mehmed ef. Handžic je učinio izuzetno mnogo: Za trinaest godina intelektualnog rada uspio je objaviti preko tri stotine naslova: knjiga, rasprava, članaka, itd., izrastajući tako u jednog od najvećih alima na našim prostorima, pa i šire. U tim radovima tretirao je tadašnje aktuelne probleme i utjecao na svijest muslimana, pružajući im nadu i vodeći ih ka boljitku u najtežim trenucima o pitanju opstanka Bosne i Bošnjaka. Iako je umro prije sedamdeset godina, njegovi radovi su i danas itekako aktuelni.

Mnogi su govorili i pisali o značaju Handžićeva djela i sve njihove ocjene su pozitivne, sa puno hvale i priznanja. Oni koji su o njemu pisali neposredno nakon njegove smrti kao i oni koji danas pišu o njemu, ističu da je Handžić bio jedan od najvećih alima na našim prostorima u posljednjih pet stoljeća, da spada među obnovitelje islama i da će služiti kao uzor mnogim generacijama nakon njega.
Tako npr. njegov suvremenik Hazim Šabanović, u dvobroju časopisa El-Hidaje, koji je u potpunosti posvećen Handžiću, za njega kaže: ‘Nedavno preminuli hadži Mehmed-ef. Handžić po svojoj učenosti i svojim poznavanjem islamskih nauka spada svakako u najuži krug najvećih islamskih učenjaka, što ih je Bosna imala kroz posljednjih pet stoljeća.’
Nakon što je ustvrdio da je Handžić imao svestrano islamsko obrazovanje, poput najboljih islamskih učenjaka, Kasim Dobrača ističe: ‘U čemu je Handžić bio stručnjak ne bi bilo umjestno pitati, jer je on bio stručnjak za svako pitanje iz područja islama, pošto je temeljito poznavao cjelokupnu njegovu nauku.’
Čuveni Mehmed Mujezinović o njemu, između ostalog, kaže: ‘S punim pravom može se reći za našeg velikog merhuma da uistinu spada među obnovitelje islama.’

Mehmedalija Hadžic za njega kaže: ‘Svojim enciklopedijskim znanjem, on se svrstao u najveće alime koje je dala naša Bosna u posljednjih pet stoljeća.’, a dr. Mustafa-ef. Cerić ističe: ‘Činjenica da su njegovi udžbenici još uvijek glavna literatura za naše učenike u medresama i na Fakultetu govori o ozbiljnosti Handžićevog učinka, te o vještini njegova uma. Stoga smo mu veliki dužnici.’

Dok je radio kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi i VIŠT-u, Handžić je uvodio savremeniji način obrazovanja, između ostalog, pišući skripte za predmete koje je predavao, mnoge su prvi puta pisane na našem jeziku. Koliko su one bile potrebne i kvalitetne, govori i podatak da se mnoge od njih i danas koriste u našim medresama. Pored toga, važan je i podatak da je on bio ‘saradnik kod svih pet štampanih svezaka Hrvatske enciklopedije u kojoj je obradio desetine pojmova iz područja islamistike i književnog rada Bošnjaka.’

Sveukupno sagledavajući Handžićev rad, prof. Enes Karić za njega kaže: ‘U bosanskohercegovackoj povijesti islamskog mišljenja i ulemanskog rada u prvoj polovici XX stoljeca gotovo je nemoguće naći intelektualnu pojavu koja se može talentom, erudicijom, znanjem, brojem i kvalitetom objavljenih radova, te društvenom angažiranošcu i širokim ugledom, mjeriti, makar i približno, sa Mehmedom Handžićem. To tvrdimo imajući u vidu nevjerovatno široke i zapanjujuće razuđene horizonte Handžićeva djela i interesiranja koji se ogledaju u, za njegova života, objavljenim knjigama, zatim raspravama, vazovima i esejima u periodici, te napose uzimajući u obzir grandiozan rukopisni materijal na arapskom i bosanskom.’

To je vrlo dobra ocjena sveukupnog Handžićevog rada, s tim što se ona sigurno može odnositi i na znatno duži period nego što je prva polovica XX stoljeca. Posebnu pažnju na Handžićev doprinos otporu novim tendencijama sekularizma i moderne civilizacije, od kojih muslimanima ovih prostora prijeti izobličenje i gubitak identiteta, posvećuje prof. Nusret Isanović:

‘Svi vjerodostojni islamski intelektualci s kraja XIX i s početka XX stoljeća reagirali su na tu opasnost postavljanjem zahtjeva za obnovom islama i povratkom muslimana njihovim fundamentalnim vjerskim i kulturno-civilizacijskim vrijednostima. Na ispunjenju ovog zahtjeva bilo je angažirano više suvremenih islamskih umova u različitim dijelovima muslimanskog svijeta. Toj značajnoj zadaći kod nas je kompetentno mogao odgovoriti jedino Mehmed ef. Handžić. Moglo bi se reći da je cjelokupni njegov duhovni i intelektualni angažman bio obilježen naporima:

a) da izvrši obnovu islama u Bosni povratkom njegovim čistim izvorima i univerzalnim vrijednostima,

b) da prosvjetiteljskim radom pokrene vjersku, duhovnu i intelektualnu preobrazbu Bošnjaka.’
Inače, on ga, uz ostale velikane bosanske povijesti, ubraja u ‘najljepši dragulj duha što ga iznjedri genij našega naroda u posljednjih nekoliko stoljeća.’

Na osnovu svih Handžićevih radova može se zaključiti da je on veliki izdanak tradicionalnoga krila ehlisunnetskih učenjaka. Stekao je tradicionalno islamsko obrazovanje i uvijek je u klasičnim islamskim učenjacima gledao uzor. Svjestan vremena i prostora u kojem je živio, tj. teškog položaja muslimana, njihove zaostalosti i učmalosti, te pitanja njihovog opstanka na ovim prostorima, stalno je istupao sa idejom da muslimanima može biti bolje samo ako se vrate izvornim vrijednostima svoje vjere. Ukazujući na povijesnu činjenicu da su muslimani uvijek išli naprijed kada su bili odani principima islama, te da moraju ici putem obnove, on dodaje:

‘Za razliku od ostalih vjera, po mišljenju svih iskrenih prijatelja islama, obnova u islamu ne može biti dopunom i promjenom, jer je islam savršen i potpun. Put obnovi je samo povratiti se čistoći vjere i njenom prvotnom obliku, odstranivši sve što se je privjesilo i krivo shvatilo.’

Po tome citatu moglo bi se zaključiti da je on bio kruti tradicionalista. Međutim, iz više njegovih citata može se zaključiti da to nije tačno, odnosno da je on bio predstavnik umjerene struje i srednjeg pravca među islamskim učenjacima. To se npr. može jasno vidjeti iz njegove i pohvale i kritike, odnosno iz objektivne ocjene, dva u mnogo čemu različita pravca, i to na istom mjestu: ‘Pokret Vehabija u posljednje doba, pored sve okrutnosti koja se kod njih zapaža, mnogo je učinio za širenje poznavanja islama u pustinjskim krajevima Arabije, koji su bili u ovom pogledu do krajnosti zapušteni. Mnogi derviški redovi u ovom pogledu također su učinili važnih zasluga, naročito po zapuštenim krajevima…’ Takve ocjene zasigurno ne bi iznosio neko ko je pristalica krutog tradicionalnog pravca.

Pored toga, on je isticao da su vrata idžtihada uvijek otvorena i da nijedan period ne bi smio biti bez mudžtehida, koji bi iz raspoloživih osnovnih islamskih izvora donosio rješenja za novonastala pitanja. Zatim, ukazujuci na neka djela koja koriste mnogi vaizi a koja su puna izmišljenih predaja i hadisa, on poziva srednjem putu: ‘Ovo je središnji put, put istine i upute. Svaka zastrana, bilo pretjerivanje ili nehajnost, jeste zabluda i pokuđenost…’

Handžic i islamske znanosti

Handžićevi suvremenici jednoglasno svjedoče da je on temeljito poznavao sve islamske znanosti. To se može vidjeti i iz njegovih djela, budući da su ona stručna u svakoj oblasti iz koje je pisao. Karakteristike svih njegovih djela iz oblasti islamskih znanosti jesu: sistematičnost, temeljitost, sveobuhvatnost i navođenje brojnih podataka, odnosno, jednom riječju, enciklopedičnost.

Rad na polju tefsira

Kada je riječ o Handžićevim djelima iz oblasti tefsira, može se reći da je veliki broj njegovih djela donekle u vezi s tefsirom, ali izravno iz te oblasti on nema puno djela. Tu bi se svakako trebao ubrojati ‘Uvod u tefsirsku nauku’, tumačenje sura ‘El-Maun’ i ‘El-Gašije’ – objavljeno u sklopu njegovih vazova, te tumačenje ajeta o fikhskim propisima iz sura ‘El-Bekare’ i ‘En-Nisa” – doskora neobjavljeno.

U ‘Uvodu u tefsirsku nauku’ on ukratko obrađuje kur’anske znanosti (definicija Kur’ana, objava Kur’ana, mekkanski i medinski ajeti, kiraeti i imami kiraeta, pisanje i sabiranje Kur’ana, povodi objave, derogacija, Kur’an kao mu’džiza…), kao i tefsirske znanosti (definicija tefsira, uvjeti za mufessira, vrste tefsira, razvoj tefsirske nauke, biografije najpoznatijih mufessira…). Iz samoga ‘Uvoda u tefsirsku nauku’, na osnovu više citata, može se zakljuciti da je on pripadao krugu tradicionalnih islamskih učenjaka ehlisunnetskoga pravca.

Zatim, kada govori o načinu komentarisanja Kur’ana, Handžić ističe da je obaveza Kur’an tumačiti: 1. samim Kur’anom, 2. hadisima Božijeg poslanika, 3. mišljenjem ashaba, te 4. na osnovu pravila arapskog jezika.
I to su riječi pravoga pripadnika tradicionalnog pravca u tefsiru, a racionalista bi, u svakom slučaju, davao veću važnost raciju, a malu ili nikakvu važnost mišljenjima ashaba. Uz to, govoreći o predstavnicima drugih smjerova u tefsiru, pored tradicionalnog, Handžić iznosi prigovore koji su upućivani na njihovu adresu, kao što je npr. slucaj sa Zamahšerijem, koji je u svoj tefsir ‘natrpao mnogo nastranih mu’tezilijskih mišljenja’.

Tumačenje ajeta sa fikhskom tematikom iz sura «El-Bekare» i «En-Nisa’» su djela na arapskome jeziku, u rukopisu, koja su mu služila kao osnov za predavanja iz oblasti tefsira na trećoj i četvrtoj godini VIŠT-a. Sam Handžić ih je većinom preveo. Otkucana su na pisacoj mašini, sa namjerom da budu skripte iz toga predmeta. To govori o njihovoj važnosti, a i u njima se vidi Handžić kao tradicionalist, budući da veliku većinu grade preuzima od klasičnih mufessira. Ipak, on se donekle oslanjao i na tefsire koji su okarakterisani kao racionalni, kao što je npr. slucaj sa Bejdavijevim i Zamahšerijevim tefsirima, što ukazuje na to da je bio umjereni tradicionalista. Prilikom tumačenja ajeta sa fikhskom tematikom, on je vodio racuna da temeljito obrazloži stavove pravnika hanefijskoga mezheba, dok je stavove ostalih pravnika samo donekle navodio.

Pored svega toga, Handžić je bio jedan od onih koji su svoje znanje prenosili na druge ne samo školskom nastavom, nego i javnim vazovima, predavanjima i dersovima. U Begovoj, Carevoj, Hadžijskoj i Čekrekcijinoj džamiji imao je redovni sedmični termin za svoja predavanja, a pored toga držao je i privatne dersove, u svojoj i kućama onih koji su bili zainteresovani za takva predavanja. Ti dersovi bili su iz raznih oblasti: hadisa, fikha, ahlaka i, svakako, tefsira. Na takvim dersovima uzimano je određeno djelo, pa bi se čitalo u originalu, a onda prevodilo i komentarisalo. Takav slučaj bio je sa Bejdavijinim tefsirom, koji zbog kratkoće svoga vijeka nije uspio dovršiti, nego je na taj način prešao prvi kur’anski džuz i sedam stranica drugoga džuza.

Doprinos hadiskim znanostima

Govoreći o njegovoj učenosti, Handžićevi biografi navode da je bio stručan u svim islamskim znanostima, pogotovo u hadisu. Tako npr. nakon isticanja njegove svestranosti u islamskim znanostima, Kasim Dobrača kaže: ‘Pokraj svega toga mora se posebno istaknuti njegovo dobro poznavanje hadiske nauke. U povjesti ove nauke još davno su rekli, da ovu nauku vole i da se njom bave samo nadareni, istaknuti i posebno inteligentni ljudi (fuhul). Merhum H. Mehmed je bio takav čovjek i on je zaista volio ovu nauku. Nastojao je da u svemu oponaša stare muhadise …’

O Handžiću kao muhaddisu, Mustafa Busuladžić kaže: ‘Handžić je superiorno vladao skoro svim granama vjerske znanosti, ali u hadisu bijaše najjači. Držim da neću pretjerati ako ustvrdim da je Handžić bio najbolji suvremeni poznavalac hadiske nauke bar među muslimanima koji žive u jugoistočnoj Europi. Kada se radilo o hadisu, Handžić je kao niko kod nas posjedovao izoštren duh rasuđivanja i iztančani analizatorski ukus, tako da je iz samog teksta (metna) ili lanca prenosioca (seneda) znao na prvi mah razlučiti vrijednost dotičnog hadisa, zbirke u kojima je zabilježen, njegove variante, ljude koji ga prenose, njihove životopise, djela i rad te na koncu kritiku priznatih prvaka nauke na pojedini hadis i njegove prenosioce.’

Ove Busuladžićeve riječi – kojima treba vjerovati jer je bio jedan od njegovih najboljih učenika – govore da je Handžić zaista bio vrhunski stručnjak u hadiskim znanostima. Hadis kao nauka izuzetno je opširna i rijetki se upuštaju u njene mnogostruke discipline, a vrlo je mali broj onih koji dođu do stepena da većinu hadisa mogu ocijeniti samo na osnovu lanca prenosilaca ili samoga teksta hadisa.

Iz oblasti hadisa i hadiskih znanosti Handžić je napisao više djela i članaka, od kojih izdvajamo slijedeće:
· «Uvod u hadisku nauku»,
· «Zbirka izabranih dova iz Kur’ana i hadisa»,
· «Bilješke na Ibn Tejmijino djelo El-Kelimut-tajjibu min ezkarin-nebijj»,
· «Bilješke na Bejhekijevo djelo Hajatul-enbija’»,
· «Stotina kratkih hadisa»,
· «Pedeset važnih hadisa»,
· «Hadis i njegova važnost»,
· «Obnavljanje islama – komentar jednog hadisa», i
· «Izharul-behadže bi šerh Sunen Ibn Madždže».

U ‘Uvodu u hadisku nauku’ on iznosi sažet prikaz osnovnih hadiskih disciplina, kao što su: stručni termini, podjela hadisa po raznim osnovama, hadis kao vjerski izvor, prenošenje i zapisivanje hadisa, najpoznatije hadiske zbirke, itd. Govoreći o hadisu kao vjerskom izvoru, on, između ostalog, kaže:
‘Alejhisselamov hadis ili sunnet je drugi vjerski izvor u islamu. Na prvom mjestu dolazi Kur’an, a odmah iza njega sunnet Alejhisselamov. Na trećem mjestu dolazi ‘idžma”, a na četvrtom ‘kijas’. Zapravo glavni vjerski izvori su samo Kur’an i hadis, jer posljednja dva izvora nijesu samostalni, nego se temelje i zasnivaju na Kur’anu ili sunnetu.’

Bilješke na Ibn Tejmijino djelo El-Kelimut-tajjibu min ezkarin-nebijj i Bejhekijev Hajatul-enbija’, djela su koja je Handžić napisao još dok je studirao na El-Azharu. On je tu provjerio u kojim se poznatim djelima navode određeni hadisi i koji je stepen njihove vjerodostojnosti, što je bila djelatnost kojom se on posebno volio baviti i koju je rado istraživao.

U radu ‘Stotina kratkih hadisa’ Handžić je izabrao stotinu vjerodostojnih, kratkih ali sadržajnih hadisa, iz kojih se vidi rječitost Muhammeda, s.a.v.s., a koji svojim značenjem ukazuju na mnoga pitanja. U svome djelu ‘Pedeset važnih hadisa’ Handžić je, idući stopama klasičnih učenjaka hadisa, preveo i prokomentarisao pedeset vjerodostojnih hadisa, koji su od izuzetnoga značaja, budući da u sebi sadrže opće šerijatske propise i glavna pitanja vjere.

U svome radu ‘Obnavljanje islama – komentar jednog hadisa’ Handžić, na upite pojedinih ljudi, detaljno komentariše hadis: ‘Bog će slati sljedbenicima islama na koncu svake stotine godina ko će im obnoviti njihovu vjeru.’ On na početku navodi koji hadiski autoriteti ga bilježe, a onda ističe da se hadiski stručnjaci slažu da je on vjerodostojan (sahih). Zatim on navodi i pojedine islamske pokrete, koji su doprinijeli obnovi i širenju islama, među koje ubraja i vehabije i derviške redove. I na kraju, on govori o vrstama ljudi u našim krajevima, kada je u pitanju odnos prema vjeri, zaključujući da ona vrsta koja je svjesna svoje vjere mora što više uraditi na planu osvješćivanja ostalih ljudi, te da se i tako može doprinijeti obnovi islama, makar samo na našim područjima.

Djelo «Izharul-behadže bi šerh Sunen Ibn Madždže” je na arapskom jeziku, u rukopisu, a nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, pod inventarnim brojem 6963. I u tom djelu vidi se njegova sposobnost i stručnost u hadiskoj znanosti, budući da se njime usudio komentarisati hadise navedene u Ibn Madždžeovom Sunenu. Krenuo je redom, komentarišući hadise od pocetka, ali to djelo nije uspio dovršiti zbog kratkog životnog vijeka. Napisao je 118 stranica toga djela u rukopisu, a zadnje poglavlje koje je prokomentarisao nosi naslov: «Babul-vudu’i bi ma’il-bahr.»

Djela iz oblasti akaida

I na polju akaidske znanosti Handžić je dao mnogo, što se može vidjeti iz njegovih objavljenih i radova u rukopisu. U mnogim radovima on je doticao akaidske teme, ali su slijedeća djela, prije svega, u vezi s tom oblasti:
· «El-Hidajin ilmihal»,
· «Ilmul-kelam»,
· «Opći pogled na sekte»,
· «Rajske bašče o temeljima vjerovanja» (prijevod Kafijinog djela: «Revdatul-džennat fi usulil-i’tikada»t)
· «Miradžija» (prijevod djela Sabita Užicanina sa turskoga jezika)
«El-Hidajin ilmihal» je Handžićevo djelo, koje je tako nazvano zato što ga je izdala El-Hidaja, 1942. godine. Materija koja je izložena u njemu pisana je jednostavno i sažeto, kako bi bila od koristi što većem broju običnih muslimana.

«Ilmul-kelam» je djelo koje je Handžić napisao da bi bilo, kako stoji u podnaslovu, udžbenik islamske vjeronauke za VIII razred srednjih škola. Štampano je 1934. godine, u Sarajevu. U uvodnom dijelu Handžić definiše ilmul-kelam, te navodi njegov razvoj i različite pravce. U prvom dijelu on govori o dokazima Božijega opstojanja, Njegovim svojstvima, sudbini, imanu, islamu i kufru. U drugom dijelu govori se o Božijim poslanicima, te o objavama koje su im slate, sa posebnim akcentom na Muhammeda, s.a.v.s., i Kur’an. U trećem dijelu govori se o: melekima, džinima, životu u kaburu, smaku svijeta i njegovim predznacima, ponovnom proživljenju, polaganju računa, Džennetu i Džehennemu. U dodatku djela govori se o potrebi i definiciji vjere, islamu kao jedinoj ispravnoj vjeri i ukratko o najraširenijim vjerama u svijetu.

Djelo «Rajske bašče o temeljima vjerovanja» Handžić je preveo, napisao predgovor i brojne bilješke u podnožnim napomenama, gdje je pojasnio stručne akaidske termine i ukratko naveo osnovne podatke o imenima koja se spominju u Kafijinom tekstu. Time je dao poseban kvalitet prijevodu toga djela.

Osnov za djelo «Miradžijja” Sabita Užičanina jeste Sabitov spjev o mi’radžu Muhammeda, s.a.v.s., na turskom jeziku. Handžić, kao temeljiti učenjak i pisac, nije se zadovoljio samo prijevodom Miradžijje, nego je tome pridodao još nekoliko poglavlja koja je smatrao važnim, proširivši to djelo u značajnoj mjeri. To djelo, kao i još neka, jasno pokazuju da je Handžić izvrsno vladao ne samo arapskim, nego i turskim jezikom, jer prevoditi poeziju sa nekog jezika usuđuju se samo izuzetno dobri poznavaoci dotičnoga jezika.

Doprinos šerijatsko-pravnim znanostima

U oblasti fikha i šerijatskoga prava Handžić je napisao veliki broj članaka i radova, iz kojih se može vidjeti da je bio stručan i u toj oblasti. I tu se iskazao kao tradicionalni učenjak, zalažući se za izvornost islamskoga učenja i odstranjivanje svega što nije u skladu sa Kur’anom i sunnetom. To se naročito vidi iz njegova pristupa određenim pitanjima koja su tada bila aktuelna, kao što su: mješoviti brakovi, kamata, šerijatski sudovi, pitanje muftija, kalendar, itd. Braneći izvorne islamske principe, bio je spreman ući u polemiku sa bilo kime. Tako je npr. postupio prema tadašnjem reisu-l-ulemi Fehimu Spahi, koji je napisao članak: Tumačenje šerijatskopravnih pitanja kod nas i objavio ga u kalendaru Narodne uzdanice za 1939. godinu. U tome članku on je kritikovao Handžićeve stavove o pojedinim pitanjima, prije svega o kamati, mješovitim brakovima i određivanju početka hidžretskoga mjeseca.

Kao odgovor na taj članak, Handžić je napisao kraći rad sa istim nazivom, u čijem uvodu je naveo da je taj rad, prije objavljivanja, dao na uvid deseterici učenih članova Ilmijje, medu kojima i bivšim muftijama, te da su se svi složili da su stavovi izneseni u njemu u skladu sa šerijatskim propisima.

U odgovoru na stavove tadašnjeg reisu-l-uleme, on ukazuje na to da se ne smiju miješati stalni i nepromjenljivi propisi sa onima koji se vremenom mogu mijenjati. Objašnjavajući dilemu koji se propisi promjenom vremena donekle mogu mijenjati, on kaže da su to samo oni detaljni i sporedni propisi koji se baziraju na ustaljenom običaju, te ističe: ‘Iz navedenog se vidi da se ni u kom slučaju nikad ne mogu mijenjati oni vjerski propisi koji se temelje na jasnom citatu (nass) iz Kur’ana ili iz hadisa, jer je takav citat jači od ustaljenog običaja.’

Koliko je tim pitanjima posvećivao pažnju vidi se i iz podatka da je slao upite šejhul-Azharu da mu odgovori na ta pitanja, te da je i dobijao odgovore na njih. On je bio protiv svih vidova kamate, protiv mješovitih brakova kada to vodi odrođavanju i gubitku određenog procenta muslimana i protiv određivanja početka hidžretskih mjeseci putem astronomskih proračuna.

Donekle je slična situacija i sa Handžićevim radom Pitanje muftija, objavljenim u broju 2-3 Glasnika IVZ 1936. godine. Naime, kada se počela zagovarati drugačija organizacija i ustrojstvo Islamske zajednice, po kojem treba ukinuti instituciju muftija, on je napisao taj članak u kojem je šerijatskim argumentima dokazao da je ta institucija neophodna i da je, ni po koju cijenu, ne bi trebalo ukidati. Nakon iznošenja argumenata, on kaže: ‘Na temelju ovih argumenata i drugih, kojima broja nema, zaključujemo da je nužno da svaka muslimanska zajednica mora imati muftije koji će im rješavati i objasniti što god im u vjeri bude nejasno i nerazumljivo.’ Međutim, ubrzo su tadašnje vlasti nametnule novo ustrojstvo Islamske zajednice i institucija muftijstva je ukinuta, što je bio razlog da Handžić prestane sarađivati sa Glasnikom IVZ.

Slijedeći značajan Handžićev rad iz oblasti šerijatskoga prava je Kodificiranje šerijatskog prava kod raznih pravnih škola, napisan kao predgovor knjizi H. Muradbegovića: Tumač šerijatskih propisa, koja je objavljena 1944. godine. U početku toga rada on objašnjava izvore šerijatskog prava. Nakon toga on koncizno, ali sa puno značajnih informacija, navodi osnovne podatke o osnivačima mezheba, njihovim glavnim nosiocima, najznačajnijim djelima i historijatu mezheba. Pored četiri dobro poznata mezheba, on, ukratko, navodi podatke i o: zahirijskom, Evzaijinom i Taberijevom mezhebu, kao mezhebima koji su neko vrijeme egzistirali i imali određeni broj pristalica. Zatim on spominje da ne treba izgubiti iz vida ni šiijske mezhebe i mezheb ehlul-hadisa, navodeći nekoliko podataka i o njima.

Za gotovo sve predmete koje je predavao, bilo u Medresi ili na VIŠT-u, Handžić je pisao skripte. Takav je slučaj bio i sa Usuli-fikhom, koji je predavao na trećoj i četvrtoj godini VIŠT-a. Za taj predmet bila je pripremljena skripta i na pisaćoj mašini skoro u cijelosti otkucana. Ona nosi naziv: Predavanja iz usuli fikha. To je jedno od važnijih Handžićevih stručnih djela, s obzirom i na sadržaj i na obim. Interesantno je navesti da, govoreći o svrsi usuli-fikha, Handžic zagovara stav da vrata idžtihada nisu i ne smiju nikada biti zatvorena.
Zatim on ukratko govori o izvorima šerijata: Kur’anu, hadisu, kijasu i idžma‘u, navodeći da su svi ti izvori ustanovljeni još za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., te spominje poznati slučaj slanja Muaza ibn Džebela u Jemen. U svakom slučaju, u ovom radu on najviše obrađuje hanefijski mezheb i stavove hanefijskih učenjaka, a stavove učenjaka iz drugih mezheba navodi rijetko, samo kada se za to ukaže naročita potreba.
Pored tih radova, navest ćemo još samo neke naslove njegovih radova i članaka iz oblasti fikha i šerijatskog prava:

· Odgovor o kamati
· Ružni običaji u vezi sa ženidbom
· Musliman je dužan čuvati muslimanske običaje i osobine, a kloniti se nemuslimanskih
· O namazu
· Ramazanski post kao vjerska dužnost
· Kurban i njegov smisao u islamu
· O trgovini, radu i međusobnom pomaganju
· Povodom nekih ružnih običaja u pogledu nadgrobnih nišana
· O šehidu i postupku oko njega
· Ropstvo i islam
· Problem prosjaćenja kod nas, itd.

Iz samih naslova može se zaključiti da se Handžić interesovao za razne teme, te da je pokušavao utjecati na stanje i sredinu u kojoj je živio, nastojeci usmjeriti postupke čitalaca u skladu sa islamskim pravilima i upozoriti ih na sve ono što se kosi sa vjerom i što bi moglo biti štetno po njih.

Handžićev prevodilački rad

Pored Rajskih bašči i Miradžijje, Handžić je preveo više dužih i kraćih radova sa arapskoga i turskoga jezika. Mi ćemo ovdje spomenuti dva koja zaslužuju posebnu pažnju. Prvo je Niz učenjaka do Božijeg posljednjeg Poslanika, što je prijevod Kafijinog djela na arapskom: Nizam al-‘ulama’ ila ëatam al-anbiya’. Djelo je posebno važno zbog toga što Kafija u njemu navodi neprekinuti niz učenjaka od kojih je preuzimano znanje, počevši od svoga učitelja pa sve do Muhammeda, s.a.v.s. U predgovoru djela Handžić govori o tome kako današnji muslimani nisu svjesni vrijednosti pisane riječi i kako dozvoljavaju da tako vrijedna djela ne budu prevedena, dok sugrađani drugih vjera pišu čitave studije o daleko manje važnim djelima svojih predaka.

Drugo djelo je Život Božijeg poslanika Muhammeda a.s., što je prijevod djela sa turskoga jezika koje se zove Asri seadet. Autor mu je indijski učenjak Nu’man Šibli i u originalu je pisano na urdu jeziku. To je, ustvari, opširno djelo o životu Muhammeda, s.a.v.s., koje je na turskom jeziku štampano u pet tomova. Handžić je preveo kompletan prvi i početak drugoga toma.
Uz to, treba spomenuti i Handžićevo pisanje članaka na arapskom jeziku u našoj periodici. I tu se pokazuju njegova vještina i snalažljivost, budući da je na taj način utjecao samo na određeni sloj društva, tj. na one koji su bili stručni u vjerskim znanostima i koristili se arapskim jezikom.

On je u praksi primijetio da se neki imami i vaizi koriste određenim djelima za koja se zna da u njima preovladuju slabe, pa čak i patvorene predaje i hadisi, pa je htio upozoriti samo one koji se tim djelima koriste – bez obznanjivanja tih ideja običnom svijetu – koji to ne bi razumio. Zato je npr. napisao poduži članak, ili kraće djelo, koje je nazvao: Nakdu ba’dil-kutubi-ddinijjeti ve bejanu ‘ademi dževazil-i’timadi ‘ala ma fiha (Kritika nekih vjerskih knjiga i objašnjenje zašto nije dopušteno na njih se oslanjati) i objavio ga, u nastavcima, u Glasniku IVZ 1934. godine, brojevi 1-4. Time je on mudro i na lijep nacin upozorio samo one do kojih je to upozorenje trebalo doći.

Handžić i ostale znanosti

Iako je bio izvanredan stručnjak u islamskim znanostima, Handžić se pokazao kao vrstan poznavalac i drugih znanosti, naročito u oblasti književnosti i historije Bosne i Hercegovine, gdje je takođe dao doprinos.

Književnost

Na planu proučavanja književnosti Bošnjaka Handžić je uradio izuzetno mnogo, pogotovo ako se uzme u obzir da radova na tu temu i do danas ima veoma malo. On je na tome polju, donekle, nastavio djelo Safvet-bega Bašagića a u nekim momentima učinio je pionirske korake, zbog kojih mu se odaje dužno poštovanje. Prvo značajno djelo iz te oblasti Handžić je napisao još kao student, 1930. godine, u Kairu, pod naslovom: El-Dževherul-esna bi teradžimi ‘ulema’i ve šu’ara’i Bosna (BLISTAVI DRAGULJ – životopisi učenjaka i pjesnika iz Bosne). To je opširno djelo o našim piscima i pjesnicima koji su pisali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Pošto je namijenjeno čitaocima arapskoga jezičkog područja, on je u uvodu toga djela obradio slijedeće teme: o širenju islama u Evropi, o Bosni i Hercegovini, o porijeklu njenoga stanovništva, o prelasku stanovništva na islam i o njihovom odnosu prema vjeri i naciji, tj. o njihovom tadašnjem stanju.

Nakon toga on predstavlja život i rad 216 bošnjačkih pisaca i pjesnika u kraćim crtama, shodno podacima do kojih je mogao doći. O nekim autorima navodi samo osnovne podatke, jer ostali nisu bili dostupni, a o nekima piše opširno. Na kraju toga djela on navodi imena još sedmerice bošnjačkih autora, koja je naknadno utvrdio. U svakom slučaju, taj rad je od izuzetne važnosti za arapsko područje, pa i za orijentalistiku općenito.
O značaju ovoga djela prof. Fehim Nametak, izmedu ostalog, kaže: ‘Autori svjetski poznatih djela iz historije arapske literature svoje informacije o našim piscima na arapskom jeziku crpili su upravo iz ovog Handžićevog djela napisanog na arapskom jeziku.’

Drugo Handžićevo značajno djelo iz te oblasti jeste Rad bosansko-hercegovačkih muslimana na književnom polju, koje je izlazilo u Glasniku IVZ-e 1933-1934. godine u nastavcima, a koje je poslije štampano kao posebna knjiga, pod naslovom: Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana. Ako se ovo djelo uporedi sa ‘Blistavim draguljem’, onda će se vidjeti da su to dva srodna, ali ipak i metodološki i sadržajno različita djela, budući da je uvodni dio ‘Blistavog dragulja’, napisan da arapskom, čitaocu predstavili Bosnu i njene muslimane, a u ‘Književnom radu’ Handžić se obraća čitaocima našeg govornog i kulturnog područja.

O kakvom se djelu radi dovoljno govori podatak da on na jednom mjestu navodi osnovne podatke o 119 bošnjačkih pjesnika na turskom jeziku, a onda tome spisku naknadno dodaje još 39 novih imena, koja je našao u drugim djelima. Na arapskom i perzijskom jeziku pisao je znatno manji broj bošnjačkih pjesnika. Ovo djelo je također važno zato što obrađuje književna djela na bosanskom jeziku pisano arebicom, odnosno alhamijado književnost, što predstavlja značajnu novinu u izučavanju naše književne baštine u odnosu npr. na njegova prethodnika Bašagića. Na samom kraju i jednog i drugog djela Handžić navodi svoje stihove, koje je spjevao na arapskom jeziku, od kojih izdvajamo slijedeće:

Želio sam ukazati na naše starine,
da su i naši preci stremili u visine,
Jer povijest naše Bosne je blistava,
ona blista sjajem znamenja sa zastava.
Ko pogleda imena s mojih stranica,
vidjet će iskrenje uma u vidu varnica.
A mi, ovakvi sada kakvi smo,
svojim djedovima ni do koljena nismo.

Pored ta dva obimom velika djela, Handžić je napisao više kraćih, ili radova srednje veličine iz te oblasti. Od njih izdvajamo slijedeće naslove:
· Sarajevo u turskoj pjesmi,
· Ibrahim Zikri,
· Ilhamija Žepčak,
· Husejn Lamekani,
· Jedna stara kasida, itd.

Stručnjaci u oblasti književnosti odaju priznanje Handžiću za njegov doprinos na tom polju, ističući da je i na tom planu polučio velike rezultate. Tako npr. prof. Esad Duraković o tome radu, izmedu ostalog, kaže: ‘Višestruk je značaj ovoga Handžićevog djela. Prije svega, Handžić je blagovremeno, makar i u formi biografsko-bibliografske skice, skrenuo pažnju svjetske naučne javnosti na postojanje čitave literature, čak bogate književne tradicije, kojoj prijeti potpuno potiskivanje u tmine povijesti.’

Prof. Fehim Nametak, nakon kratkog izlaganja o Handžićevim djelima na planu proučavanja književnosti Bošnjaka, kaže: ‘Svi ovi Handžićevi radovi predstavljaju nezaobilaznu literaturu za svakog istraživača književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima.’

Doprinos izučavanju historije islama

I kao historičar, Handžić je dosta uradio i ostavio popriličan broj radova. Jedni su u vezi s vremenom Muhammeda, s.a.v.s., i historijom islama općenito, a drugi s Bosnom i njenim narodima, prije svega Bošnjacima. Medu tim radovima svakako se ističe njegova kratka biografija Muhammeda, s.a.v.s.

To je djelo od samo četrdeset i pet stranica, dakle koncizno, ali ipak vrlo vrijedno, jer sadrži mnoštvo podataka koje je Handžić vrijedno odabrao i poredao. Pored izlaganja o Muhammedovom, s.a.v.s., rodoslovu i događajima od rođenja pa do smrti, Handžić na kraju toga djela obrađuje i slijedece teme: dokazi Alejhisselamova poslanstva, Alejhisselamova država i njen uređaj, i: najveće djelo Alejhisselamovo.

Uz to, centralno djelo iz oblasti historije islama, mogu se izdvojiti i njegovi slijedeći važni i interesantni radovi:
· Sjećanje na pobjedu na Bedru druge godine po Hidžri
· Kako se bizantijski car Heraklije I raspitivao o islamu i Muhammedu a.s.
· Halifa Omer ibn Abdul-‘Aziz
· Izvještaj Arapa o Slavenima
· Koliko su Arapi doprinijeli otkriću Amerike
· Iz posljednjih dana boravka muslimana u Španiji
· Ulema i njezin utjecaj u islamskoj prošlosti, itd.

Doprinos izučavanju historije Bosne i Hercegovine i Bošnjaka

Što se tiče historije Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, Handžić je napisao nekoliko djela, a najvažnije djelo jeste: Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosanskohercegovačkih muslimana, štampano 1940. godine. Ono ima svega 34 stranice, ali je ipak izuzetno važno, jer se u njemu na naučni način, historijskim metodama, obraduju dva vrlo važna pitanja. Prvo je pitanje samostalnosti bosanske crkve prije dolaska islama na prostore Bosne. Handžic ističe da je u njegovo vrijeme bila jaka tendencija dokazivanja da su muslimani BiH, prije dolaska islama, bili pripadnici pravoslavne vjere, te da su takvi radovi nagrađivani. Medutim, on nakon toga, navodi niz historijski validnih dokumenata, iz kojih se jasno vidi da su preci današnjih muslimana u BiH bili ‘bogomili’, odnosno ‘patareni’, te da su imali zasebnu vjeru, koja nije bila ni pravoslavlje ni katoličanstvo. Bili su privrženi svojoj vjeri i podnosili su razne pritiske, pa i ratove, i sa jedne i sa druge strane, ali nisu htjeli odustati od svojih vjerskih ubjeđenja.

Drugo pitanje koje Handžić obrađuje u tome djelu jeste kako je autohtono bosansko stanovništvo prihvatalo islam. On naglašava da i o tome pitanju postoje određene predrasude, kojima se nastoji dokazati da je lokalno stanovništvo silom prelazilo u islam. Međutim, i tu Handžić pronalazi valjane historijske dokaze iz kojih se vidi da je bogomilska vjera bila vrlo bliska islamu (bogomili nisu obožavali Mariju, nisu vjerovali u raspeće, odbacivali su krst, slike svetaca i kipove, nisu konzumirali alkohol, pet puta dnevno imali su molitve, itd.), te da je to bio razlog njihovog brzog i masovnog prelaska na islam. Dokaz da nije bilo prisile u prihvatanju islama je i to što npr. u Srbiji nikada domaće stanovništvo nije u većini prihvatilo islam. Na kraju toga djela, Handžic zaključuje: ‘Iz svega ovoga dade se zaključiti ovo: Bosansko-hercegovački muslimani su starosjedioci ove zemlje, a ne došljaci. Svojevoljno su napustili svoju staru bogomilsku vjeru i prigrlili uzvišeni islam iz opravdanih razloga…’

U vezi sa historijatom Bosne i Bošnjaka Handžić je napisao još nekoliko radova, od kojih posebno vrijedi istaći: 1) Ibrahim ef. Pečevija (Alajbegović) – rad u kojem je obradio život toga historičara, inače autora historije Turske carevine, i 2) Povodom četiristogodišnjice Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu – rad koji govori najviše o historijatu Gazi Husrev-begove medrese, ali i općenito o medresi kroz historiju, te o medresama koje su nekada postojale u Bosni, ustvrdivši da ih je, prema njegovom nalazu, bilo čak oko stotinu.
U svakom slucaju, više historičara posvjedocilo je vrijednost njegovih historiografskih djela, a prof. Salih Jalimam istice da ‘Mehmed Handžic ostaje i danas aktuelan, posebno kao historičar.’

* * *
I pored kratkog života, Mehmed-ef. Handžić dao ja ogroman doprinos u islamskim znanostima na našim prostorima, ali također i u književnosti i historiji, te na planu izučavanja povijesne i kulturne baštine Bošnjaka. Iako nije zauzimao visok položaj u tadašnjoj Islamskoj vjerskoj zajednici, izuzetan doprinos dao je putem udruženja ‘El-Hidaja’, ‘Odbora narodnog spasa’, u Drugom svjetskom ratu, i na razne druge načine, tako da ga mnogi s pravom smatraju ‘duhovno-političkim stožerom bošnjačkog naroda’ u vremenu u kojem je živio.

Akos.ba