Islamske temeU Fokusu

Živjeti sa e’uzom i bismillom

U predajama se navodi, da ko se s Kur’anom bude družio, on će ga dočekati u liku najljepšega čovjeka, čisto da ne osjeti tugu i samoću koju osjeti onaj koji ostavi Kur’an.

Hvala Dragom Gospodaru, na Njegovim neizmjernim blagodatima. Salavat i selam pečatu svih posalnika Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici i vrlim ashabima. Gospodaru naš, uistinu ništa nije lahko, osim onoga što Ti iz milosti ne učiniš lahkim, pa Te molimo olakšaj nam samo ono što je za nas dobro na oba svijeta, Amin!

Piše:hfz. Kenan Musić

Gospodaru, počasti nas, da nam Kur’an u životu bude pratilac na ovom svijetu, a kada nas u kabur spuste, da nam on bude utjeha, a na Sudnjem danu, kada pred Tobom budemo stajali, da nam Kur’an bude zagovornik.

 Kabur je teško mjesto i zato je ulema govorila da, dok smo još na ovom svijetu, imamo trenutke kad se osamljujemo sa Allahom dž.š., jer je propast da radost pronazalimo samo u društvu ljudi, da nas oni tješe. Družimo se sa Kur’anom upravo zbog ovoga, ne bi li nam Allah, dž.š., dao da nas Kur’an prati, Njegova riječ, da nas prati na ovome svijetu, kada nas u mezare naše spuste, da nam bude utjeha i na Sudnjem danu, da nam bude zagovornik.

 Navodi se u predajama, da će se neke sure toliko se boriti za onoga koji bude učio, sve dok ga ne uvedu u džennet, jer će reći: “Gospodaru, on je mene učio. Gospodaru, on je mene učio.” I onda će ga Allah, dž.š., dati Svome govoru, jer je Kur’an Allahov govor.

 Kada proučimo e’uzu, znajmo da Gospodar u Kur’anu kaže: “on, šejtan, doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju.[1] I dalje se, u ajetu, objašnjava da će šejtan imati vlast nad onima koji su njega uzeli za zaštitnika. Kad nam dođe glas da uradimo nešto loše, ako odbijemo i proučimo e’uzu, mi smo od onih koji vjeruju i na Allaha se oslanjaju. Ako šejtan uspije u nagovaranju nekoliko puta, tada šejtan nad takvom osobom ima vlast, jer mu sugerira loše i utaba svoju stazu do njegoog srca. Pazimo koga puštamo u svoje srce, jer tako, umjesto da vjerujemo Allaha, dž.š., vjerujemo šejtana. Jako je bitno kome dajemo priliku da nam šapuće i savjetuje nas i od ljudi, a i od svijeta kojeg mi svojim očima ne vidimo. Čestiti ljudi su molili Allaha riječima: “Molimo te Allahu naš, daj nam da nas nadahnu oni koji su Tebi bliski.” Meleki nam daju nadahnuće da učinimo dobro, naši ahbabi, braća, prijatelji, sestre, a takve insane čuvamo, a posebno roditelje.

 Jedan insan je lijepo rekao: “To su vrata džennetska, na koja možeš ući dokle god su ti roditelji živi. Roditelji kada presele, ili si ušao na ta vrata džennetska, ili nisi.” Prijatelji su oni koji nas savjetuju ovom obrascu ponašanja. Zamislite koja se težina daje roditeljima, kad je od dobročinstva prema roditeljima paziti njihove prijatelje. Ko hoće da održava vezu sa svojim babom, neka posjeti prijatelje svoga babe.

            Ovdje bi mogli i da se podsjetimo i na današnju percepciju ljudi. Danas kod ljudi, ili si melek, ili si šejtan, ili smo potpuno dobri ili loši, a Resulullah, s.a.v.s., kaže:

 كُلُّ بَنِي آدَمَ خَطَّاءٌ، وخَيْرُ الْخَطَّائِينَ التَّوَّابُونَ.

 “Svaki od sinova i kćeri Ademovih su griješnici, a najbolji među njima su oni koji se kaju.”[2]

 Živimo među ljudima. Postoje ljudi koji nakon svađe sa drugima, zatvore vrata i ne dozvoljavau nakon toga da takve osobe uđu u njegov život. Zamislimo da nama na taj način Allah, dž.š., zatvori vrata. Zato na insane treba gledati da li ima insanijjeta ili ne. Svako može pogriješiti, pa ako se vrati, nema većeg sevapa nego kada nam insan zatraži halala. Na Sudnjem danu, Allah, dž.š., će se tako smilovati svojim robovima, da će šejtan podizati glavu, ne bil’ se i njemu Allah smilovao. Razmislimo opet o “bismilli”, njen sadržaj nije: “S imenom Allaha, Silnoga i Moćnoga”, već: “S imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog”. Otvorimo vrata svoje milosti za druge, kao što želimo da nama Uzvišeni Gospodar otvori.

           Ima jedna lijepa poslovica u kojoj se kaže da je najpametniji onaj čovjek koji pronađe snage da ljudima nađe opravdanje. Ulema nas uči da: “Ko bude tražio nepomućenost, neka zna da traži džennetsku osobinu.” Kod svakog insana ima vrlina i mahana, a ako tražimo samo vrline, nećemo ih pronaći. Zato, uzmimo Kur’an i sunnet Resulullaha, s.a.v.s. koji nas uče kako razumjeti ljude.

 Koliko je jaka riječ ‘Allah’ u bismilli vidimo u sljedećoj predaji. Prenosi se da je jedne prilike Resulullah, s.a.v.s., dok je bio u vojnoj formaciji ostavio svoju sablju na drvo. Prišao mu je čovjek po imenu Gavres, isukao je Resulullahovu sablju, nadnio nad Resulullahom i kazao: “Muhammede, ko će sad tebe Muhammede zaštititi od mene?” Resulullah ga je pogledao i kazao: ”Allah!” U istom trenutku, čovjeku sablja ispadne iz ruke pa je Poslanik uzeo i stao pored Gavresa i rekao: “A ko sad tebe brani od mene?” “Tvoja plemenitost, o Poslaniče.” reče.  Tada mu Resulullah odgovara: ”Idi, slobodan si.” Šta znači povjerenje. Dolazi Gavres među Arape koji su za manje stvari ubijali i objašnjava im šta se desilo riječima: “Došao sam vam od najplemenitijeg čovjeka. Čovjeka kojeg sam htio ubiti, a on mi je rekao: “Allah me štiti” pa je on mene oslobodio i pustio me da idem. Tada je Gabres prihvatio i proučio: “Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden resulullah.”[3]

 Zamislimo šta znači imati tu snagu da živimo sa bismillom u svome životu, da sve radimo za Njegovo zadovoljstvo. Nekada najvrijednija sadaka neće biti udjeljeni novac, nego je najvrijednija sadaka ego i sujetu koja obuzimaju čovjeka staviti pod svoje noge radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva. Jednom on najpoznatjih mufesira, tumača Kur’ana, iz prošlog stoljeća, njegov učenik je poslije preseljenja pričao kakav je insan bio. Strah ga je bilo oholosti. Živio je u Egiptu gdje je znao otići iza predavanja gdje bude hiljadama ljudi da očisti toalete gdje muslimani i muslimanke idu. Zatvori se i čisti, ali ne samo toalet već i svoj nefs. Takvi insani su živjeli život sa e’uzom i bismillom.

 ZNAČENJE I MUDROSTI AJETA SURE EL-FATIHA

  Već smo objasnili riječi Allaha dž.š., na samome početku sure Fatihe. Kazali smo, Fatiha dolazi od riječi ‘feteha’ što znači otvoriti. Od imena sure Fatihe, je “Ummul-Kitab”, što znači “majka Knjige”. Sura Fatiha je majka Kur’ana, u tom smislu da sadrži sva značenja koja su u Kur’anu sadržana i sve bitne poruke Kur’ana u njenih sedam ajeta. Ne dozvolimo da nam bude mrsko stalno je učiti. Vjerodostojan je hadisa Resulullaha, s.a.v.s.,da je Allah, dž.š., rekao: “Podijelio sam namaz između Mene i Moga roba.”[4]

 Svaki put kad stanemo pred Allaha, dž.š., ili kada proučimo Fatihu, veliku počast dobijemo. Kaže Uzvišeni Gospodar:

 قَسَمْتُ الصَّلاَةَ بَيْنِي وَبَيْنَ عَبْدِي شَطْرَيْنِ فَنِصْفُهَا لِي وَنِصْفُهَا لِعَبْدِي وَلِعَبْدِي مَا سَأَلَ‏‏.‏ قَالَ فَقَالَ رَسُولُ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: اقْرَءُوا يَقُولُ الْعَبْدُ ,الْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ ,فَيَقُولُ اللَّهُ عَزَّ وَجَلَّ حَمِدَنِي عَبْدِي وَلِعَبْدِي مَا سَأَلَ ‏.

  “Kada kaže moj Rob, hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.” da Allah u tom trenutku kaže: “Moj rob Mene hvali.” Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, Allah kaže: “Hvali me Moj rob.”[5]

 Ljudi danas ponajviše hvale one od kojih imaju neku korist, koji su finansijski jaki ili koji možda imaju vlast. Dalje, u hadisi-kudsijju se kaže:

 فَيَقُولُ، الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ،‏ فَيَقُولُ أَثْنَى عَلَىَّ عَبْدِي وَلِعَبْدِي مَا سَأَلَ‏.‏

  “Kada kaže: ‘Er-Rahmanir-Rahim’ Allah, dž.š., u tom trenutku kaže: ‘Slavi me Moj rob.’”

           Kada kažemo: “Elhamdulillahi rabbil ‘alemin”,Allah kaže: “Hvali me Moj rob”, a kada kažemo: “Er-Rahmanir-Rahim”, Allah kaže: “Slavi me Moj rob”. Slava pripada Allahu, dž.š., i mi možemo obilježavati nešto, ali ne možemo slaviti ništa osim Gospodara svih svjetova.

           Kada kažemo: “Maliki jevmid-din”, Allah, dž.š., kaže: “On o Meni lijepo govori.” Kada kažemo: “Ijjake n’abudu ve ijjake neste’in”, Allah, dž.š., kaže: “Ovo je između Mene i Moga roba.” Jedino Allah zna da li zaista samo Allahu robujemo i da li samo od Njega pomoć tražimo. Na kraju ovog hadisa Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Allah kaže: ‘A rob Moj će dobiti ono što traži.’”

 U suri Fatihi tražimo: ”Ihdines sirata-l-mustekim”, što znači “uputi nas na pravi put”. Najmanje sedamnaest puta svakoga dana, nas Allah, dž.š., počasti da Ga zamolimo onim riječima kojima dobijemo Njegov odgovor, da ćemo dobiti ono što tražimo.

             Najveće spominjanje Allaha, dž.š., je učenje Kur’ana, a gledajući strukturu Fatihe, izgovarajući “Elhamdulillahi rabbil ‘alemin”, naša srca trebaju osjećati i doživjeti to što proučimo. Kada smo u namazu, kada čujemo imama da uči ove riječi, neka su nam pred očima sve one blagodati koje nam je Allah, dž.š., dao. Neka su nam na pameti svi oni darovi koje nam je Allah, dž.š., dao, a poseban je dar spominjanje Allaha, dž.š.

             Insan je stvoren da voli i koliko god volio nekoga, stvoren je da bi Allaha volio najviše.  Stvoren je da se vezuje, da bi se za Allaha vezao, iznad svega drugog. Nemoguće je, koliko god voljeli ili bili voljeni od nekoga da nas spomene kad god mi njega spomenemo, osim Allaha Uzvišenog. Svaki put kada spomenemo Allaha, dž.š., dobijemo počast da i Allah, dž.š., spomene nas. Još je veća blagodat kada spomenemo Allaha u nekome društvu, Allah nas spomene u društvu boljem od našeg društva, u društvu meleka, poslanika, kojem svako vjerničko srce želi da ode.        

              Kazali smo da je “Hamd” hvala i ta hvala se iskazuje jezikom. Ona se može iskazati na nečemu od čega imamo koristi i na nečemu od čega lično nemamo nikakve koristi. Možemo nekome iskazati hvalu što je odvažan, iako od toga nemamo nikakve koristi, ili možemo nekome kazati riječi hvale, kako nas je Resulullah, s.a.v.s., naučio, za nešto što nam jeste učinio. Resulullah, s.a.v.s:

 مَنْ صَنَعَ إِلَيْكُمْ مَعْرُوفًا فَكَافِئُوهُ ، فَإِنْ لَمْ تَجِدُوا مَا تُكَافِئُونَهُ فَادْعُوا لَهُ حَتَّى تَرَوْا أَنَّكُمْ قَدْ كَافَأْتُمُوهُ.

             “Ko vam učini neko dobro, uzvratite mu, a ako ne nađete čime da uzvratite, onda učite dovu.”[6]

 Insan treba obratiti pažnju na navedeno, jer je to odraz jednog zdravog odnosa među ljudima. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Nije zahvalan Allahu, onaj ko nije zahvalan ni ljudima.” Uvijek imamo priliku za nešto da učinimo zauzvrat, a ako ne možemo uzvratiti, možemo barem proučiti dovu za tu osobu.

          Razlika između termina “hamd” i “šukr” koje koristimo je da iskazujemo hvalu jezikom, i molimo Allaha da je to srčano stanje koje imamo. Odlazak u džamiju je “šukr”, zahvalnost, ili kada odemo svome roditelju na mezar, ako je preselio, a ako je živ, u posjetu, time smo zahvalili Allahu, dž.š., na blagodati koje imamo. I djelo je zahvala. Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: “Radite porodico Davudova, kako biste pokazali zahvalnost.”

 Često se čovjek upita, čime smo pokazali zahvalnost, pa nas je Allah nečim počastio. Akon as je počastio hairli bračnim drugom, džamijom koja je blizu kuće, počastio nas je da imamo priliku slušati o Allahu, dž.š, i Poslaniku, s.a.v.s., i da budemo slobodan muslimanski narod, a to je velika blagodat. U jednom sirijskom gradu, prije svih ovih belaja, jedan od najvećih učača nije smio podučavati Kur’anu, već je hodao ulicom, a učenik mu se približi, i dok on hoda, uči mu Kur’an, pa mu priđe drugi učenik, prouči i ode. Ne smije stati sa njim, jer bi ga odmah uhapsili. Mi svoje dijete možemo u mekteb odvesti, Elhamdulillahi rabbil ‘alemin, hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova! Djevojke se mogu slobodno pokriti, a u Turskoj je do skoro bilo zabranjeno, nije mogla na univerzitet ići ako ima hidžab. Budimo stalno zahvalni na svim blagodatima koje nam je Allah, dž.š., dao.

           Dalje, u suri Fatiha, poslije ajeta zahvale Gospodar kaže: “Er-Rahmanir-Rahim” što znači “Milostivi” i “Samilosni”. Ova dva imena Allaha, dž.š., su dva imena kojim Ga najviše treba dozivati. Koje god od Allahovih lijepih imena uzememo na svoj jezik, pokušajmo da nam biće to ime doziva. Kada nam treba snage, kažimo: “Ja Kavijj”, “Allahu Ti si Najsilniji i Najmojnićniji, podari mi snage.” Allah, dž.š., je Onaj koji čuva, dozivamo Allaha tim Njegovim imenom, Milostivi i Samilosni, a oba ova imena Allaha, dž.š., dolaze od riječi “rahmet”, što znači “milost”. Allah, dž.š., je kazao:

 فَبِمَا رَحْمَةٍ مِّنَ اللَّهِ لِنتَ لَهُمْ ۖ وَلَوْ كُنتَ فَظًّا غَلِيظَ الْقَلْبِ لَانفَضُّوا مِنْ حَوْلِكَ.

  “Allahovom milošću, ti si prema njima bio blag. A da si bio grub, oni bi se od tebe razbježali.”[7]

          Kada nema milosti, kakvo je to stanje?! Zamislimo muža koji nema milosti prema svojoj hanumi ili hanumu, koja nema milosti prema svome mužu. Zamislimo roditelje koji nemaju milosti prema svojoj djeci ili djeca bez milosti prema svojim roditeljima. Kakav bi bio život bez milosti?!

          Ime “Er-Rahman” se odnosi na dunjaluk, da je Allah Milostiv i na dunjaluku. Koliko puta čujemo da neko Allaha, dž.š., psuje, koliko puta vidimo da prođe namaz, a da se insan ni ne osvrne, da Allahu ljudi grijeh čine, a On je opet “Er-Rahman”, Milostivi. Zamislimo, da se Zemlja otvori da ga proguta zbog onoga što kaže Allahu dž.š. On nam otvara vrata nafake, opskrbe, a mi drugome zahvaljujemo. Allah nam spušta dobro od sebe, a mi uzvraćamo onim što je loše.

           Riječ “Er-Rahman”, znači “Onaj koji je Najmilostiviji”, a riječ “Er-Rahim”, znači “Samilosni”. Uzvišeni Gospodar će biti samilostan prema svim svojim vjernicima na Sudnjem danu. Od Njegove milosti na Sudnjem danu je da će pored nagrade za svako dobro djelo, počastiti na Sudnjem danu, da se sva djela pretvore u najbolje djelo koje smo učinili. Ako je insan činio golemo djelo, Allah će mu dati nagradu, ne jedan prema deset, nego će svako djelo biti teško koliko je teško najbolje djelo koje je učinjeno u životu. Vjernici čitav život pokušavaju imati jedno golemo djelo, pogotovo da niko osim Allaha, dž.š., ne zna.

          Šta još znači “Samilostan”? Na Sudnjem danu, jer smo imali mnogo blagodati, ako nas Allah, dž.š., bude pitao za samo jednu jedinu blagodat, npr., blagodat vida, svaki će čovjek shvatiti, da nije bio u stanju Allahu, dž.š., se zahvaliti ni za tu jednu blagodat. Ali Allah, dž.š., je “Samilostan” i On će vjernicima i vjernicama, ako Bog da, sve blagodati koje nam je dao, pokloniti i neće nas ni pitati za njih.

           Kada molimo Allaha molimo imenom “Ja Rahman”, “O Milostivi”, smiluj mi se na dunjaluku i molimo imenom “Rahim”, “Pokloni mi blagodati Gospodaru, nemoj me pitati za njih”. Allah nam tada pokloni sve blagodati i vid, sluh, zdravlje, bezbijednost, a loša nam djela na dunjaluku sakrije od ljudi da ne znaju.

 Od edeba prema grijehu je da o njemu ne govorimo. Ako imamo neki grijeh, sakrijmo ga. Allah nam je pokrio, pa ga i mi pokrijmo. Od pokazatelja iskrene tevbe jeste i to kada čovjek priča o svom nekom bivšem periodu života, o nekom grijehu, da ne priča o tome, ili ako priča da se ne naslađuje time. Allah je sakrio, pa nemoj ni ti ljudima spominjati. Allah će na ahiretu sakriti gijehe i još uvećati dobra djela. Zato, kada učimo Fatihu, i kažemo: “Elhamdulillahi rabbil ‘alemin” hvala Allahu Gospodaru svih svjetova, pa kažemo: “Er-Rahmannir-Rahim”, tada zamislimo da ćemo račun polagati pred Njim i treba nam biti drago, jer je On Onaj koji je Milostivi i Samilosni.

 Spoznaja ajeta: “Maliki jevmiddin” što znači, “Vladaru Sudnjega dana”, je ajet koji je čovjeku dovoljan za cijeli život. Ko god vjeruje u odgovornost pred Allahom, dž.š., ne ponaša se svakako. Kod nas, u narodu, ne kažu bez razloga: “Ako Boga znaš”, a ne kažu: “Ako vjere znaš”. Ti možeš znati vjeru i šta je halal, a šta je haram, ali opet učinimo nešto što je zabranjeno. To je kada insan ne zna za Allaha, dž.š., jer da zna, sigurno to ne bi uradio.

          Na dunjaluku, ljudi sude jedni drugima i iznose jedni o drugima razne stavove. Prva generacija muslimanan nije tako postupala, jer su to bila čista srca. Nisu jedni o drugima ružno razmišljali, mislili su da svi rade samo za ahiret. Tada dolazi objava ajeta u kojem Allah, dž.š., kaže:

 مِنكُم مَّن يُرِيدُ الدُّنْيَا وَمِنكُم مَّن يُرِيدُ الْآخِرَةَ.

             “Ima od vas onih koji hoće dunjaluk, a ima i onih koji hoće ahiret.”[8]

          Din je vjera, ali je din i polaganje računa. Onako kako se ophodimo, tako će se prema nama ophoditi. Nećemo posijati korov, a da nikne pšenica, nećemo posijati zlo, a da nikne dobro. Najviše čega se insan treba bojati je Allah, dž.š., i lični grijeh.

           Ajet: “Maliki jevmid-din”, ili po drugom kiraetu “Meliki jevmid-diin” znači “Vladar Sudnjega dana” i “Onaj koji posjeduje Sudnji dan”. Mi danas posjedujemo kuće, automobile i razne stvari, ali su one u vlasti Allaha, dž.š., Allah je vladar svega. Omer, r.a., je govorio: “Svedite sa sobom račune, prije nego što budete pred Allahom račun polagali. Izvagajte svoja djela, prije nego što se ta dobra djela, kod Allaha budu izvagala. Znajte, da je Melek smrti prošao pored vas i otišao kod drugih. Blizu je dan, kada će proći Melek smrti pored drugih, a doći vama.” Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Ona osoba kojoj dođe smrt, za tu osobu je Sudnji dan nastupio.”[9]

 Sve što će se dešavati iza preseljenja neke osobe na ovome dunjaluku, više je sene tiče i zato ovaj ajet: “Maliki jevmiddin”, “Vladar Sudnjega dana”, oplemenjuje čovjekovo ponašanje. Kad nas uzme snaga ili osjetimo moć, odmah se sjetimo kako će biti na dan kada će sva moć biti Allahova, pa sebe podsjetimo na svrhu cijeloga života i ajeta: “Ijjake n’abudu ve ijjake neste’in”, da “Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo”.

         Molim Allaha da naša srca očisti zahvalom i da nas počasti da budemo od onih koji Milostivoga i Samilosnoga dozivaju, da nas počasti da budemo svjesni svoje odgovornosti prema Allahu, dž.š. Molimo Ga da popravi naše stanje, jer narod koji izgubi moral, koji izgubi svijest odgovornosti prema Allahu, dž.š., niko osim Allaha ne može popraviti.

 IZDVOJENE PORUKE:

 Kada kažemo: “Elhamdulillahi rabbil ‘alemin, Allah kaže: “Hvali me Moj rob”. Kada kažemo: “Er-Rahmanir-Rahim”, Allah kaže: “Slavi me Moj rob”. Slava pripada Allahu, dž.š., i mi možemo obilježavati nešto, ali ne možemo slaviti ništa do li Gospodara svih svjetova.

Ajet “Ihdinessirata-l-mustekim”, što znači, “Uputi nas na Pravi put” najmanje sedamnaest puta učimo svakoga dana, da nas Allah, dž.š., počasti da Ga zamolimo onim riječima, kojima dobijemo Njegov odgovor: “A rob Moj će dobiti ono što traži.”

Stvorio nas je Allah, dž.š., a mi drugome robujemo. Allah nam otvara vrata nafake, opskrbe, a mi drugome zahvaljujemo. Allah nam spušta dobro od sebe, a mi uzvraćamo onim što je loše.

Riječ “Rahman”, znači “Onaj koji je Najmilostiviji”, a riječ “Rahim” znači “Samilosni”. Uzvišeni Gospodar će biti samilostan prema svim svojim vjernicima na Sudnjem danu. Od Njegove milosti na Sudnjem danu, je da će pored nagrade za svako djelo, počastiti na da se sva djela pretvore u najbolje djelo koje smo učinili.

Ajet: “Maliki jevmid-din”, što znači “Vladar Sudnjeg dana”, oplemenjuje čovjekovo ponašanje. Kad nas uzme snaga ili osjetimo moć, odmah se sjetimo kako će biti na Dan kada će sva moć biti Allahova, pa se podsjetimo na svrhu cijeloga života i ajeta: “Ijjake n’abudu ve ijjake neste’in” što znači “Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo”.

Halka tefsira (Sarajevo, 21. 2. 2018.)

 [1] En-Nahl, 99.

 [2] Ibn Madže, 4251.

[3] Ahmed, 14929.

 [4] Muslim u Sahihu.

 [5] Ibn Madže, 3784.

 [6] Ebu Davud, 1672.

 [7] Alu Imran, 159.

 [8] Alu Imran, 152.

 [9] Asbahani, ”Hiljetu-l-evlija”, VI svezak, str. 267., bilježi kao riječi Enesa ibn Malika, r.a.

 

 

Povezani članci

Provjerite također
Close