ŽEPA, DOSJE STAVA: Umirali smo od gladi u pećinama, dok su nam doktori testerama sjekli udove

Bio je 15. juli 1995. godine kada je sarajevsko Oslobođenje objavilo članak da su srpske agresorske snage započele opći napad na zaštićenu zonu Žepa. Prema izvještaju predstavnika Ujedinjenih naroda, napad je krenuo sa južne strane, koju brani nekoliko desetina pripadnika UN-ovog Ukrajinskog bataljona, a avioni NATO snaga četiri su puta nadlijetali žepljansko područje, ali nisu djelovali.

Indikativno je da štab Ukrajinskog bataljona UN-a u Žepi nije izvijestio svoju komandu o ovim napadima, iako je imao mogućnosti za to. Poslije odlaska NATO letjelica, uslijedila je artiljerijska priprema i pješadijski napad snaga Vojske Republike srpske iz pravca Podžeplja koje su branioici uspjeli odbiti. Nakon što je počela ofanziva na Žepu, Vlada Republike Bosne i Hercegovine zatražila je od UN-a da hitno preduzme sve mjere zaštite sigurne zone Žepa i spriječi dalje napade VRS.

Prema izvještajima UN-a, unutar zaštićene zone Žepa nalazilo se nešto malo više od 2.000 lahko naoružanih vojnika Armije RBiH na koje je krenulo šest brigada VRS. Svaka od tih šest brigada brojala je između 2.000 i 3.000 vojnika, opremljenih teškim naoružanjem, tenkovima T-54 i T-55, pretežno ruske izrade, nešto savremenijim T-72 i značajnim brojem teških artiljerijskih oruđa i minobacača teškog kalibra. Zvaničnici UN-a priznali su da je malo vjerovatno da će UN biti u stanju da brani Žepu, njihovi predstavnici u Sarajevu su, na pitanje novinara kako će UN braniti Žepu u slučaju srpskog napada, odgovorili da će UN učiniti „isto što je učinio i u Srebrenici. Ukoliko Karadžićevi Srbi odluče da pregaze neku enklavu, UN tu ne može mnogo učiniti“.

Tadašnji bh. premijer Haris Silajdžić kazao je da agresorske snage na Žepu dolaze iz pravca Rogatice i Han Pijeska te dodao kako „imamo informaciju da su među agresorskim snagama bataljoni iz Užica, Novog Sada, Crne Gore. Beograd se otvoreno vraća u Bosnu. Srbija se, dakle, otvoreno vraća u rat u BiH“. Silajdžič je dodao da je u isto vrijeme iz Srebrenice evakuirano četiri do pet hiljada izbjeglica, a u Tuzli se očekuje priliv od još oko 40.000 hiljada izbjeglica.

Neki od preživjelih Žepljaka uspjeli su se dokopati Sarajeva. Među njima je bio doktor Benjamin Kulovac: „Četnici su danonoćno atakovali na svih dvadeset kilometara linije. Kada su sa pedesetak metara počeli da tenkovima gađaju naše kuće, morali smo napustiti naselje. Ali naši borci ne misle da je za njih borba završena a Žepa izgubljena. Niko od njih neće položiti oružje.“ Kulovac je direktno sa četnicima pregovarao o evakuiranju ranjenika. Grupu od 34 ranjenika, u organizaciji UN snaga, lično je dopratio do sarajevske bolnice. Pred polazak na put u Sarajevo iz Žepe je ispratio 21 kamion sa ženama, djecom, starim i iznemoglim, koji su krenuli ka Kladnju. „U brdima Žepe ostalo je još mnogo ranjenika kojima je neophodna hitna evakuacija. Pomoć treba i 7.000 ljudi izbjeglih iz grada. Sa njima je jedan ljekar, malo lijekova i hrane za nekoliko dana“, ispričao je Kulovac Oslobođenju.

Od početka agresije u Žepi su bila slobodna sela: Ribioc, Vratar, Polje, Stop, Vrelo, Kurtići, Čavčići, Krnjići, Slap, Pripečak, Krušev Do, Luka, Barak, Štitkov Do, Kudmer i Sjemeć-planina. Tu je živjelo oko tri i po hiljade domicilnih stanovnika i oko dvanaest hiljada prognanika iz Rogatice, Vlasenice, Višegrada i bošnjačkih sela u ovim općinama. Iz Srebrenice se do Žepe probilo oko 500 uglavnom vojno sposobnih Srebreničana. Lijekova je davno nestalo, a noge i ruke ranjenicima su amputirali bez anestezije, bonsekom i sjekirama. Zbog nedostatka lijekova ljudi su umirali od bezazlenih bolesti. So je koštala 30 maraka, ulje 20, šećer 25 do 30 maraka…

U isto vrijeme dok je Kulovac opisivao stanje u Žepi, VRS je, nakon što je konvoj prošao posljednju kontrolu UN snaga, zaustavila kolonu od deset autobusa u kojoj se nalazilo 600 ljudi i zadržala ih kao taoce. Prema tadašnjim izvještajima UN-a, pojačani artiljerijski napadi na Žepu uslijedili su istovremeno sa izjavom ratnog zločinca Radovana Karadžica u kojoj kaže da bi jedinicama Armije RBiH u Žepi, ukoliko ne žele da dožive istu sudbinu kao Srebrenica, bilo bolje da odlože svoje oružje.

„Kako da ti to objasnim: Žepa ti je k’o fildžan. U jednom fildžanu čete’res dvije hiljade ljudi. To, k’o biva, u fildžan saspeš punu džezvu kahve, a ništa se ne smije prosuti ni preliti. Svijet se strp’o od svaklen, od Višegrada, Srebrenice, Rogatice…“

Tako je rahmetli Mustafi Smajloviću pričao Mustafa Guhdija Dedo, 41-godišnji žepljanski borac, invalid-amputirac. „A to čime su nas dušmani tukli, bojim se da se ne može kazati. Trebalo je biti tamo i sve bi ti se samo reklo. Tukli su nas avionskim, napalm-bombama, tenkovskim i topovskim granatama, a sitno oružje neću da pominjem. Žepske pećine su spasile narod, i borci, sve same gazije, velim ti. U pećinama je preživjela Žepa i umirala… Sa četnicima je napadala glad. Uz glad je išla studen, mraz.

Bio je, meščini, decembar ’92. Bijela smrt. Lahko ti je bilo reći odraslom nejma, al’ hajd to reci djetetu. Išće: daj, babo, daaaj! U jednoj ruci puška, a u drugoj dijete, išće zalogaj. Tu sliku neću zaboraviti dok sam živ. U jednoj pećini pronalazimo majku i dijete, smrzli se, umrli od gladi i studeni. Majka je ležala pored maksuma. Prije rata nisam ti znao mrko poprijeko pogledati čovjeka, jok, a nekamoli pomisliti da podignem na nekog pušku. Hem sam bio nekako strašljiv i sramežljiv, hem, onako, nisam bio za puške. U onoj vojski sam služio sanitet, a u ovom ratu udario po demontiranju mina i bombi. Čim je izbio rat, kao da pređoh u nekog drugog čovjeka. Samo mi se reče. Mustafa, druge ti nejma, il’ pucaj, ili će te upucati. A navališe na Žepu, mili Bože, ko mravi od Pala i Rogatice. Što je njih više, više je snage u meni…

Od akcija ispričat ću ti ovu: na sredini livade u Lazama puca tenk na sve četiri strane. Znade dušman da ga nemaš čime gađati pa žeže kud mu je volja. Iznad naših glava otkida vrhove homorika. Lomi i ruši stabla. Moj komandant Ramo Čardaklić gleda tenk, jede se, ne možemo mu ništa. E, možemol — kažem mu — odoh ga uništiti flašom. On ljutito komandova: Jok, Dedo, ni govora. Ako kreneš, pucat ću ti u noge! Proučih bismile i zgrabih flašu s benzinom pa razgulih koliko sam imao snage. Zvižde oko glave granate. Allahu šućur, nijedna ne pogađa. Trčim u cik-cak… Kada su me dušmani vidjeli iz tenka da ostajem na nogama, poiskakaše i počeše bježati. Fino priđem tenku i kroz kupolu ubacim zapaljenu flašu… buknu. Bog dade požar, a onda ti nagarim nazad.

Meni su ljekari testerom rezali nogu… Na ovu zdravu ustajem da ih pomenem: Šabana i Benjamina Kulovca, Ibrahima Heljića, Nijaza Štitkovca… Krvne sudove su povezivali običnim koncem, a sitne palili usijanom žicom… u žepskim pećinama, bez svjetla. Imali su samo jedan skalpel koji su oštrili jegetom. Tim skalperom meni nisu mogli prerezati nogu. Moglo je kako je jedino moglo – testerom! Legoh do mog ahbaba Himze Bajića. I njega operišu. Rekoh – hajmo, Himzo, pjevati. Koju ćemo? — pita on. Hajmo, brate, našu, seljačku, žepljansku. Doktori režu, a mi pjevamo.“

Iz Žepe su se 16. jula pismom obratili predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću, predsjedniku Skupštine RBiH Miri Lazoviću i predsjedniku Skupštine Federacije BiH Mariofilu Ljubiću, u kojem mole da državni organi zatraže pomoć od UN-a. „Narod Žepe želi znati da li je Žepa još zaštićena zona i ako jeste, ko je brani? Srpska ofanziva na nas traje već osam dana. Tu smo sa 17 hiljada stanovnika kojima se pridružilo još između šest i osam hiljada izbjeglih iz Srebrenice“, rečeno je u pismu koje su putem Radija BiH uputili žitelji Žepe. Napisali su i kako raspolažu sa nešto lahkog naoružanja te da se u Žepi nalazi kontingent od samo 79 ukrajinskih pripadnika UNPROFOR-a koji, očito, nisu sposobni da zaustave napredovanje četnika. U istom pismu također navode da će i mirovnjaci dijeliti istu sudbinu sa Žepljanima i poručuju: „Ili ćemo zajedno preživjeti, ili ćemo umrijeti.“

Deset dana kasnije objavljeno je da su branioci i civili napustili Žepu. Pružajući herojski otpor svih ovih dana, borci Žepe nanijeli su neprijatelju ogromne gubitke u živoj sili, saopćio je tada Press-centar Armije RBiH. U istoj je vijesti objavljeno da su intenzivirani napadi na Unsko-sanski kanton gdje je 25. jula ispaljeno na hiljade četničkih granata. General Atif Dudaković kazao je da neprijatelj gomila nove snage i oruđe prema linijama odbrane. Po Dudakovićevim riječima, u ofanzivi na Bihać angažirano je oko 25.000 vojnika i ogromne količine naoružanja. Humanitarna situacija je izuzetno teška, a prema Bihaću i Cazinu kreće se oko 8.000 izbjeglica.

Koji dan ranije zabilježeno je: „Žepa se, po svaku cijenu, sutra mora zauzeti!“ Ova naredba ratnog zločinca Ratka Mladića uhvaćena je putem radioveze dok je četnička artiljerija tukla Žepu, a četnička pješadija pokušavala da se u nju probije. Nervoza komandanta je razumljiva, branitelji Žepe ne pomiču se sa svojih linija. Tačka je stavljena i na pregovore tamošnje civilne vlasti sa neprijateljem. „Više ih neće ni biti“, rekao je tada oslobođenju rahmetli dr. Bećir Heljić, predsjednik Kriznog štaba Ratnog predsjedništva Žepe osvrćući se na razgovore što su ih u proteklim danima s agresorskom stranom vodili predstavnici civilne vlasti ove zaštićene zone.

Na jednom od posljednjih sastanaka krajem jula našli su se Hamdija Torlak, predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine Žepa i Benjamin Kulovac, jedan od tri tamošnja Ijekara, dok su delegaciju agresora sačinjavali general Ratko Mladić i general-major Zdravko Tolimir. Žepljacima je rečeno da je njihova predaja prvi uslov koji treba ispuniti kako bi bila obavljena evakuacija jednog dijela tamošnjeg civilnog stanovništva. Predaja ne dolazi u obzir, odgovorili su Žepljaci. To je osnovni razlog što do izmještanja bolesnih, starih i iznemoglih Žepljaka nije došlo. Učešće u razgovorima odbio je rahmetli Avdo Palić, komandant iz Žepe, pukovnik Armije RBiH, do rata inžinjer mašinstva i profesor u vlaseničkom Srednjoškolskom centru.

Medu Žepljacima evakuiranim u Sarajevo nakon pada zaštićene zone Žepa bila je i Osmana Podžić sa dva dječaka, sinovima Alenom i Hasanom. „Živjeli smo u samoj Žepi. Kad više nismo mogli podnijeti granatiranje, najprije smo odlučili da se povučemo u brda. Tamo je otišla i naša vojska, pa je i narod krenuo sa njima.  Najintenzivnije granatiranje trajalo je punih 11 dana“, pričala je u to doba novinaru Oslobođenja. „Dan i noć su granatirali, od momenta kad su zauzeli Brezovu ravan. Nema čime nas nisu gađali. Šta sve nisu bacali. Krili smo se po šumama. Neki su sami sebi napravili skloništa, drugima je sama šuma bila sklonište. Pobjegneš i eto… Čim su rekli da idu četnici, svi smo pobjegli gore u šume. Sav narod se povukao. Iza nas je ostalo dosta ljudi na planini.“

Opisala je kako je izgledala evakuacija iz Žepe. „Ne znam ni koliko nas je bilo, ali znam da je bilo naroda odasvud. Bilo je izbjeglica iz Han Pijeska, Rogatice, Višegrada… Što se tiče puta, prošlo je dobro. Nisu nas dirali. Kad smo sjeli u autobuse u Žepi, samo su nas zapisali. Poslije su više puta zaustavljali autobuse, opet popisivali, brojali. Kad smo stigli na Borike, dr. Benjamin Kulovac, Ijekar koji je bio u pratnji, je izašao. Tu je bio i Mladić. Pregovarali su. Naš Ijekar je svugdje gdje smo bili zaustavljeni izlazio, pregovarao. Zatim su nas ponovo zaustavili u Rogatici. Na Borikama smo vidjeli i generala Mladića i Smitha. Ali nakon što smo prošli Rogaticu, nisu nas više zaustavljali, sve do Lukavice.“

Otac Benjamina Kulovca, Šaban Kulovac, bio je medicinski tehničar u Žepi. I on je bio evakuiran u konvoju nakon pada. Pričao je po dolasku u Sarajevo o hrabrosti žepljanskih boraca. „Ono što su oni izdržali mnoga vojska ne bi. Siguran sam da nas četnici ne bi nikad pješadijom savladali da nemaju artiljerije. Uključili su artiljeriju sa svih strana, naročito s one strane Drine. Imali su pogodno mjesto za gađanje naših linija. Niko im nije mogao prići. To je sa Brezove ravni. Tamo je nekoliko tenkova, VBR, minobacači, haubice i sva moguća artiljerija.“ Na pitanje da li se Žepa mogla braniti, kazao je da je mogla. „Ali ponestalo nam je oružja. Ljudi bi samo ginuli. Pomoć nam niotkuda nije mogla doći. Artiljerija je učinila svoje. Mi smo njima sigurno nanijeli više gubitaka nego oni nama. Siguran sam da nijedan naš borac nije ranjen metkom nego artiljerijskim oružjima.“

Zahid Mišić, borac Prve brdske žepljanske brigade, pričao je kako su Žepi radio slušali pomoću preslice. „Za nju spojimo dinamo-mašinu, okrećemo preslicu rukom, i tako pratimo program po dva-tri sata. Na sličan način kod nas funkcionišu i telefoni. Recimo, u mom selu, Vratar se zove, uzmemo zvučnik od radija, izvedemo dvije žice, utaknemo ih tamo gdje je struja i kontaktiramo bez problema. Naravno da jedan te isti čovjek ne vrti tu preslicu. Napravili smo raspored i svako ga se pridržava.“

Osim priče o radiju, Mišić je ispričao i anegdotu o konzervama koje su ka Žepi izbacivane iz aviona sa humanitarnom pomoći. „Naš efendija Mehmed Hajrić je od prvog dana uzeo pušku i stao na liniju, čovjek u kojeg narod ima izuzetno povjerenje. Čim su nam počeli bacati konzerve iz vazduha, nije malo bilo onih koji su posumnjali da je u njima svinjsko meso. Naš hodža se, ipak, oštro suprotstavio namjeri da se sve te konzerve unište. Sačuvajmo ih, nikad se ne zna, upozorio je. A grijeh nije ni to meso pojesti ako život dođe u pitanje. I došlo je bilo to vrijeme. I hodžinog savjeta smo se sjetili. Bili smo na krajnjoj granici gladi. I samom mi se dešavalo da ustanem i odmah zatim padnem u nesvijest. Žepa je u to vrijeme bila puna ljudi koji su teturali, bauljali, vukli se po ulicama. Glad nas je izjedala, proždirala. A kad do toga dođe, čovjek je na sve spreman. Onda nam je pomoć počela da pada s neba. I ko nije dotad duboko vjerovao, u glavi mu se moralo prevrnuti.“

Oko 4:30 sati ujutro 27. jula pripadnici VRS su u 24 autobusa do Turalića kod Kladnja dovezli oko 1.400 civila iz Žepe. U svakom autobusu bio je po jedan ili dva pripadnika UNPROFOR-a, a sa civilima je došao i Avdo Palić, komandant Žepe, koji se ponovo vratio u ovu enklavu. On je došao zato što civili nisu smjeli krenuti autobusima bez nekoga iz rukovodstva enklave. Nakon što su pješačili šest-sedam kilometara, u selu Ravne kod Kladnja prognanicima je osiguran prihvatni punkt, gdje je bolesnim i iznemoglim ukazana ljekarska pomoć, a svima hrana i osvježenje. Tokom dana većina prognanih autobusima je odvezena u Zenicu, Visoko, Kakanj.(stav.ba)

akos.ba