Zejnil Fajić: Putovanje  na Hadž u 1398./1978. godini

“ U ime Allaha, oni koji mogu, dužni su da posjete K’abu“. Prema ovim kur’anskim riječima, svaki vjernik nastoji da u toku svoga života izvrši ovu svetu dužnost – peti islamski šart. Vjernicima kojima se pruži mogućnost i u materijalnom i u zdravstvenom pogledu hadž je poseban duhovni doživljaj, jer počevši od nijeta (odluke), ikrar dove, pa do samog polaska, svaki hadžija doživljava nešto veliko,radost i žalost i kod mnogih poteknu suze radosnice, a i one druge, pa kako i ne bi kada se rastaju privremeno, a možda i za navijek, sa svojim najbližim, prijateljima i poznanicima I svi im upućuju hajir dove, zaželjele sretan put i povratak. Dakle, sve ovo djeluje na čovjeka, pa se mnoge hadžije osjećaju kao u nekom drugom posebnom svijetu i neka ne bude nikome čudo, ako neko primijeti da su neke hadžije, prilikom polaska, vrlo nervozni i uzbuđeni.

Ove godine naše hadžije iz Bosne I Hercegovine krenule su na put 25., 26. i 27. oktobra 1978. godine. Prva dva dana hadžije su doputovale iz svojih mjesta autobusima u Dubrovnik, a odatle avionom za Džiddu i Medinu, dok je treći avion poletio iz Beograda. Odmah treba da napomenemo da se nećemo zadržavati na opisu hadžijskih obreda, njihovu značaju i duševnom zadovoljstvu svakog hadžije  prilikom klanjanja u Alejhisselamovoj džamiji u Medini, boravka na Arefaatu, Mini, Haremi-šerifu i drugim mjestima, jer je o tome u ovom časopisu opširno pisano u ranijim godištima, nego ćemo iznijeti samo neka zapažanja i utiske, o organizaciji hadža, te spisak ovogodišnjih hadžija iz naše Republike, kako bi ostao bar neki trag o ovim hadžijama, jer kako kaže naš hroničar Mula Mustafa Bašeskija: “Sve što se pamti, zaboravi se, a što se napiše, ostaje“.

Boravak u Medini, koji je trajao sedam-osam dana, bio je prilično prijatan, a i smještaj hadžija bio je udoban. Tu smo se, nakon toliko pređenih kilometara, dobro odmorili, jer nam je klima Medine prijala, iako se temperatura danju kretala oko 30 stepeni. Obzirom da se u ovom gradu ne vrše nikakvi hadžijski obredi, imali smo dosta slobodnog vremena na raspolaganju i svaki hadžija imao je priliku da što više klanja namaza u Alejhisselamovoj džamiji, da obiđe i upozna grad i da vidi islamske spomenike, koji datiraju još iz Alejhisselamova vremena.

Također je svaki hadžija mogao vidjeti i starih i novih građevina i upada u oči da se ovaj grad, u posljednje vrijeme, razvija i modernizuje. Isto tako naše hadžije su posjetile istorijska mjesta u okolini Medine kao: Kubā – Uhud, Hendek i druga, a koja su neka bila presudna za dalje širenje islama, kako u Arabiji tako i u čitavom svijetu.

Svakom hadžiji ostat će urezano u pamćenju veličanstven prizor u Alejhisselamovoj džamiji i njenoj okolini, gdje za vrijeme obavljanja jednog namaza klanja 200.000 do 300.000 ljudi i žena. To je zaista veličanstven prizor koji se može samo ovdje vidjeti i tu klanjaju ljudi raznih narodnosti i rasa, pa u tom trenutku svi jednako misle, svi jednako izgovaraju riječi i svi su jedni drugima bliski. U Medini ima jedan manji broj naših studenata i učenika, koji studiraju na Islamskom univerzitetu u ovom gradu i koji se školuju u islamskim školama.

Neki od njih su nam se odmah pridružili, a preko njih naše vodstvo puta zamolilo je da i ostali dođu i da nas posjete, tako da je održan sa njima jedan sastanak, na kojem im je između ostalog ukazano na njihovu dužnost i obavezu prema domovini i islamskoj zajednici. Svakom od njih naše rukovodstvo puta iz svojih skromnih sredstava dalo je malu novčanu pomoć, a oni su na prvom mjestu bili zadovoljni što im se ukazala prilika da se svi na jednom mjestu okupe, što nisu zaboravljeni i što ima neko da misli na njih. Na kraju smo se od većine rastali i primijetili smo da je zadovoljstvo bilo na obadvije strane.

Rukovodstvo puta, pored uobičajene posjete našem mutavifu, posjetilo je i hafiza Džafera, velikog prijatelja Jugoslavije, a naročito Sarajeva, koji je za Gazi Husrevbegovu biblioteku poklonio važno djelo u sedam svezaka “Enciklopedija hadisa“, kao i novčanu pomoć za Žensku medresu u Sarajevu. Treba naglasiti da hadž pored hadžiskih obreda u neku ruku postaje i privremena islamska škola, jer kako u Medini tako i na Arefaatu i Mini, hadžijama su držana predavanja o propisima hadža i drugim islamskim propisima, a predavači su bili: Abdurahman Hukić, Jusufspahić Hamdija i naši studenti u Medini, koji su sa nama bili za čitavo vrijeme našeg boravka u Saudijskoj Arabiji.

Kada smo 4. novembra krenuli iz Medine za Meku, u prvi mrak stigli smo na Bedr, mjesto gdje se odigrala prva bitka između muslimana i idolopoklonika iz Meke. Tu smo posjetili grobove šehita iz te bitke, po običaju proučili im fatihu, a zatim klanjali akšam-namaz, malo se odmorili i osvježili i dalje nastavili put prema Meki.

Čim smo stigli u Meku, neke naše hadžije su odmah otišle da posjete K’abu i Haremi-šerif da izvrše propisane obrede i klanjaju namaz, a većina je to učinila tek sutri dan. Poslije toga, sve do polaska na Arefaat, išlo se pojedinačno ili u manjim grupama da se tamo obave i klanjaju pojedini vaktovi namaza.

Na Arefaat smo izašli 8. zilhidžeta, odnosno 8. novembra. Arefaat je teško opisati. Tu se čovjek osjeća kao na drugom svijetu, jer su sve hadžije jednako obučene, žive pod istim uslovima, iste su im želje – mole Allaha dž.š. da im oprosti grijehe itd. Dakle, Arefaat treba doživjeti, Arefaat treba vidjeti i na Arefaatu treba boraviti, jer nije mala stvar na jednom mjestu vidjeti oko dva miliona ljudi, a to ni u današnje vrijeme nikakva ljudska organizacija ne bi mogla okupiti toliki broj ljudi na jednom mjestu. Da nije ništa drugo, nego samo ovaj detalj, ako uzmemo za primjer, ko onda ima pravo da kaže da muslimani nisu jedinstveni i da islamska misao nije jaka.

Krećući sa Arefaata uoči Bajrama prema Muzdelifi i Mini, novi su korak u izvršenju hadžskih obreda. Na Muzdelifi se hadžije zadržavaju, klanjaju zajedno akšam i jaciju, tu nakupe određen broj kamenčića i nastavljaju put prema Mini, gdje ostaju tri noći. Mina je za današnje prilike pretijesna da primi toliki broj hadžija, ali i pored toga, svi se nekako snađu, svi obave propisane hadžske obrede i treći dan Bajrama svi se vraćaju u Meku, sretni i zadovoljni što su i te dužnosti obavili.

Dolaskom u Meku slijedili su novi obredi hadža: tavaf, s’aj i umra. I ove obrede naše hadžije su sa uspjehom obavile, iako je u Meki bilo mnogo više hadžija, nego prethodnih godina, što je otežavalo ne samo nama nego i ostalim hadžijama iz drugih država, da obave propisane obrede, pa nas donekle čudi kako vlasti Saudijske Arabije ništa ne preduzmu oko bolje organizacije hadža, jer se hadž ponavlja iz godine u godinu.

Prema tome, nadležni iz Saudijske Arabije, na osnovu četrnaest vjekovnog iskustva, morali bi nešto učiniti na boljoj organizaciji hadža, kako bi se izbjegla nepotrebna gužva. Nažalost, naše rukovodstvo više puta bilo je nemoćno da bilo šta učini u ovom pogledu, ali, obzirom na naše iskustvo i snalažljivost, naše hadžije su bez većih poteškoća obavile sve propisane obrede hadža i svi su bili zadovoljni.

ORGANIZACIJA HADŽA

Iako je Starješinstvo islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji uložilo velike napore oko što bolje organizacije hadža, ipak smatramo da bi ona mogla biti još bolja. Na osnovu stečenog iskustva, a u svrhu lakše i bolje organizacije, predlažemo Starješinstvu slijedeće: da za vrijeme Ramazani-šerifa oglasi prijavljivanje kandidata na hadž, da se odmah poslije Bajrama zaključi sa prijavama, da se ograniči starost kandidata, da za prijavljene kandidate dade mišljenje ljekarska komisija, da se sa kandidatima prije polaska održe najmanje dva sastanka na kojima bi bili upoznati o svemu onome što treba da znaju za ovaj put, da na tim sastancima budu prisutni i vodiči, kako bi tu bar donekle upoznali svoje ljude koje će voditi, da se jednom vodiču odredi 40 hadžija, što zavisi od broja sjedišta u autobusima, da se svakom hadžiji odredi mjesto u autobusu i to prema rednom broju prijave samog kandidata, da hadžije jednog vodiča budu smještene u Meki i Medini zajedno, a ne u raznim zgradama, na raznim spratovima i sobama, što otežava vodiču kontrolisanje da li mu neko fali i teško saopštava pojedina obavještenja koja su veoma neophodna i važna.

Ako bi Starješinstvo postupilo prema ovim prijedlozima, bilo bi mnogo lakše, kako hadžijama tako i vodičima. Izbjegla bi se neopisiva gužva na samom polasku i prilikom putovanja iz Medine u Meku, iz Meke na Arefat i Minu, te iz Meke u Džidu, jer se hadžije najviše guraju da dobiju što bolje mjesto u autobusu i avionu.

Treba naglasiti da je ove godine bio pokušaj davanja hadžijama jednog toplog obroka i to samo u Meki, jer u Medini za to nije bilo uslova. Ovo je dobro i to treba nastaviti i nastojati da se osiguraju što bolji uslovi za pripremanje jednog ili dva topla obroka i da oni budu kvalitetni. U tu svrhu predlažemo da se ubuduće angažuje jedna ili dvije kuharice iz Medrese i da troškove toplog obroka snose hadžije. Kada bi se hadžije organizovano hranile, smatramo, bilo bi manje straha da li će se neko od hadžija razboljeti.

Na kraju zahvaljujemo se našim ljekarima koji su nas pratili i koji su svakom, kad god je to trebalo, u svako doba dana i noći, pritekli u pomoć. Isto tako zahvaljujemo se i našoj Zdravstvenoj službi širom naše zemlje, koja je uložila dosta truda i napora, da osigura naše hadžije od eventualnih zaraznih bolesti, kako prije odlaska tako i nakon povratka. Zahvalnost zaslužuju i naši regionalni supovi, koji su imali dosta posla oko izdavanja pasoša i odobrenja ulaznih viza.

GLASNIK VIS-a, XLI/1978, br. 6