Zašto “ludačka košulja” ne pravi smetnje Tešnju, Goraždu i Gračanici
Piše: Enes RATKUŠIĆ
Vraćajući se s dženaze Meadinu Nini Haračiću, dragom prijatelju, plemenitoj duši koja iza sebe ostavi pregršt najljepše poezije, povezao sam neznanca do čaršije. Jedan od dvaju stolačkih harema u Poplašićima podaleko je od centra grada gdje je ostavio automobil kojim se namjeravao vratiti po, kako je kroz smijeh rekao, dva đuturuma, na vedar se način zezajući na račun godina svojih saputnika. Na moje pitanje odakle je, kaže iz “glavnog grada”, pojašnjavajući da njegov prijatelj tako predstavlja Tešanj?! Mladić, Naid, tako se predstavi, uzgred mi pojasni i zašto. “U Tešnju”, kaže, “ne radi samo ko neće da radi.” Kratko – jasno, bez velikih riječi i potrebe da o tome govori kao o kakvom čudu. “U našem ‘glavnom gradu’ dominiraju ljudi od inicijative, a ne hladoleže i lezihljebovići koji čekaju kad će da padne s nebesa”, kaže Naid.
Za tih pet-šest minuta, koliko je trajala vožnja, čovjeku, nakon tih nekoliko rečenica, kroz glavu protutnji sijaset misli o zemlji, njenom političkom, ekonomskom i kulturnom stanju. U dvoranama mentalnog sklopa lišenim publike najednom se otvori dijalog, sučeljavanje misli, teza, pitanja i potpitanja, zaključaka. Da li je Dayton luđačka košulja koju obukoše na ovu zemlju? Jeste, nema sumnje. Je li sistem vlasti s ovoliko vlada i ministarstava funkcionalan ili nije? Nije, van svake sumnje. Ali, kako to, onda, da na taj način istesan koncept vlasti nekome ne predstavlja smetnju da bi išli naprijed, razvijali se, dok drugi drže da ni prstom ne treba mrdnuti dok se koncept vlasti ne promjeni, a stranci kažu da je za takve promjene rano?
Uistinu, više nego logičnim doima se pitanje kako je moguće da u Tešnju ne radi samo ko neće da radi, iako taj grad nije izvan daytonske košulje, izvan koncepta vlasti za koji vlada općeusvojena kvalifikacija da je nefunkcionalan, nepodesan za bilo kakve aktivnosti, pogotovo razvoj. Da je Tešanj jedina sredina u takvom stanju, vjerovatno bi mnogi bajni analitičari koji izvan besperspektivnosti i agonije ne prepoznaju bilo kakva društvena kretanja i trendove javnosti već odavno predočili da Tešanj u državnim i federalnim vlastima ima “svoje ljude” koji za njih lobiraju i ekspresno rješavaju sve moguće probleme. Ali, kako Tešanj nije jedina sredina koja napreduje i ne suočava se s problemima s kojima se suočava masa sredina u zemlji, najbolje ga je i ne spominjati. Naravno, ni Tešanj, ni Goražde, ni Gračanicu ni druge sredine koje se razvijaju i pored spomenutih ograničenja.
Takvi bi primjeri naprijed spomenutim mogli opasno poremetiti oficijelna bezmalo naučno verificirana stajališta kojima truju javnost, opravdano nezadovoljne mase, pripremajući ih da ponovo naćule uši i slušaju predizborna obećanja i blebetanja, da zemlji i njenim građanima nema selameta ne dođe li do ustavnih promjena, novih teritorijalnih rješenja i tome slično. Ponovo će da slušaju da se privredni ili gospodarski razvoj može pokrenuti samo na tim nacionalnim ekskluzivitetima, čime se do tih kolosalnih i epohalnih promjena ne treba ni baviti. A predizborna je kampanja, sudeći prema karakteru političkih diskusija, uveliko počela.
Tešanjski i drugi primjeri, dakle, pod svojevrsnim su embargom jer dijelu političara remete koncepciju nastupa spram glasačkih mašinerija, medijima ne nude senzacije i skandale, uveliko u javnoj orbiti etabliranim analitičarima kvare već dovršena “sabrana djela” iz domena nepogrešive društvene dijagnostike. Jednom riječi, malo kome odgovara da čuje prava rješenja za krizu u čijim smo kandžama na svim poljima. Takvi su primjeri u ovako koncipiranom ambijentu nepoželjni, dakle, ne samo za političke moćnike. Naprotiv, podobar broj raznih kritičara i analitičara, promijeni li se stanje nabolje, praktički bi ostao bez posla, enormnih primanja po raznim komisijama i nevladinim udruženjima, društvenu popularnost da i ne spominjemo.
Da rezimiramo. U BiH postoje sredine koje se razvijaju uprkos već spomenutim ograničenjima. U čemu je tajna njihovog uspjeha jeste pitanje koje treba nametnuti javnosti kao najdominantnije i najvažnije, kako u političkoj, tako i medijskoj orbiti. U tom smislu, ne bi bilo zgoreg, prije svega, političare i one koji se predstavljaju privrednicima i biznismenima, koji u svakom mogućem i nemogućem zakonu nalaze smetnju, a zatim prateću kamarilu analitičara uputiti u takve sredine, da štošta nauče, da konačno prestanu izrađivati elaborate i feasibility studije u kojima pojašnjavaju šta se sve u ovoj zemlji ne može; da nauče šta i kako može.
