Zašto je muslimanima propisan post?-II dio

Ljudi koji su tokom cijele godine kršili Allahove granice u svakom pogledu sa prvom noću ramazana ostavljaju mnoge grijehe i mnoge loše navike. To nije samo slučaj sa muslimanima naših prostora, to je slučaj sa muslimanima cijeloga svjeta. Muslimani preko noći ostavljaju ono što im je Uzvišeni Allah zabranio i na taj način, za kratko, kreću putem koji im obećava uspjeh i sreću na dunjaluku prije uspjeha i sreće na onom svjetu.

Muslimani preko noći od pojave zore pa do zalaska sunca ostavljaju ono što će pokvariti post pa makar to u osnovi bila dozvoljena stvar.

Pa zar ne mogu da nastave tako tokom cijele godine, da žive životom pokornih Allahovih robova, koji se pokoravaju Gospodaru tokom cijele godine, a ne samo u jednom mjesecu. Malo je onih koji će uzeti ovu korist od propisivanja posta, jer velik broj ljudi ne posti na način koji od njega traži Islam. Da čovjek posti, a da sa njime posti njegov jezik, njegove oči, njegove ruke, njegove noge.

Da poste njegove oči od gledanja onoga što mu nije dozvoljeno, od gledanja u otkrivene žene, bez razlike na ulici ili na televiziji. Suprotno tome, da svoje oči uposli onim što će mu koristiti, kao što je učenje Kur’ana, čitanje korisne literature. Da posti njegov jezik od laži, ogovaranja. Suprotno tome, da ga uposli u onome što će mu koristiti kao što je spominjanje Allaha, učenje Kur’ana i mnoge druge korisne stvari.

Da poste sa njime njegove ruke, od bespravnog uzimanja imetka, od mita, od krađe i da pokuša da ih uposli u onome što će mu koristiti.

Da sa njim poste njegove noge od hodanja prema onome što nije dozvoljeno, da poste od odlaska u kafanu, diskoteku i da ih uposli u onome što je dobro kao što je odlazak u džamiju radi obavljanja namaza, obilazak poznanika i rodbine. Onaj ko bude postio na ovaj način, od njega je očekivati da i nakon ramazana ostane na tome, da to bude prvi korak u popravljanju jadnog stanja muslimana. Jer, ne moguće je da popravljamo stanje drugih ako sami sebe nismo popravili.

Zato kažemo, ovaj mjesec je idealna prilika da se korači prvi korak ka popravljanju jadnog stanja muslimana. Moramo biti svjesni da se od nas očekuje da koračimo prvi korak a zatim da očekujemo pomoć od Uzvišenog Allaha. Kaže Uzvišeni Allah: “Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.“ Ako mi koračimo prvi korak na tom puti, sigurno neće izostati pomoć Uzvišenog i Svemogućeg Allaha.

Post nas uči lijepom moralu, lijepom ponašanju pa makar i kada budemo vrijeđani od strane drugih

Tu korist će također postići oni koji budu postili onako kako od njih traži Islam, a neće je postići oni koji poste tako što ostavljaju hranu i piće ne mijenjajući ništa kod sebe u vremnu posta. Poslušajmo smijernice najboljeg insana koji je ikada kročio Allahovom zamljom, riječi Allahovog Poslanika, koje je zabilježio imam Buhari od Ebu Hurejre r.a.: “Post je štit, kada neko od vas posti neka ostavi ružan i vulgaran govor, neka ne podiže svoj glas u ophođenju sa drugima, a ako ga neko bude vrijeđao ili napadao neka kaže „Ja postim“.“

Kako su divne smijernice Allahovog Poslanika njegovim sljedbenicima, kako bi sretno živjeli kada bi ih se pridržavali.Kada bi čovjek uspio da sačuva svoj jezik tokom mjeseca ramazana sigurno bi to bio veliki korak u ostavljanju ružnih i vulgarnih riječi koje velik broj ljudi koristi u svakodnevnom životu, do te mjere da su određene vulgarne uzrečice postale normalana pojava kod velikog broja ljudi.

Ako bi čovjek zaista želio da vidi da li je to pohvalano neka pogleda u javne nastupe političara ili drugih javnih ličnosti, pa će vidjeti da u svome govoru nikada ne koriste te izraze, a da je to ispravno i poželjno oni bi to sigurno koristili. Također, u prilog spomenutom ide i hadis kojeg smo spomenuli na početku teksta: “Ko ne ostavi laž i rad po njoj -niti vrijeđanje drugih- Allahu nije potrebno njegovo ostavljanje hrane i pića.“

Post nas uči solidarnosti i suosjećanju sa siromasima i onima koji ne uživaju blagodati koje mi uživamo

Jedna od velikih koristi koje bi trebao da postač uzme iz propisivanja posta je suosjećanje sa drugima, naročito sa siromasima. Čovjek kada posti sigurno ogladni, pa u tim momentima trebao bi da se prisjeti onih koji tokom cijele godine poste, ne zato što vole dobrovoljni post, već zato što nemaju šta da jedu.

Mi živimo u postratnom vremenu kada je mnogo onih koji iz raznoraznih razloga ne mogu sebi da priušte osnovne potrebe za egzistenciju. Stoga je na onima kojima je Allah podario blagodati svoje, i opskrbio ih pa posjeduju mnogo više od onoga što im je potrebno, da se suosjećaju sa braćom muslimanima koji ne mogu sebi priuštiti osnove egzistencije, da im pomognu i da im udijele onoliko koliko će im biti dovoljno.

Ne bi li na taj način zaslužili milost Allahovu, Allahov Poslanik je kazao: „Smilujte se onima koji su na zemlji nebi li se vama smilovao Onaj Koji je na Nebesima.“ Čovjek ne zna gdje može da zasluži Allahovu milost, zato je treba tražiti na svakom mjestu i na svaki dozvoljen način. Poznat je hadis u kojem Allahov Poslanik kaže da je Allah oprostio prostitutki samo zato što se sažalila kada je vidjela psa kako od žeđi liže zemlju pa ga je napojila, pa joj je Allah oprostio zbog tog djela.

Ako je Allah oprostio prostitutki zato što se sažalila na stanje psa, pa zar da se ne smiluje onome ko se smiluje na stanje insana.

Ako bi se samo malo raspitali vidjeli bi da i u našem komšiluku ima onih koji su potrebni pomoći i onih koji sa nestrpljenjem čekaju da neko zakuca na njegova vrata i da mu udijeli nešto čime će riješiti osnovne probleme.

Post nas uči preciznosti i potpunoj predanosti Uzvišenom Allahu u onome što nam se naređuje od principa ove plemenite i savršene vjere.

Kako nas post uči preciznosti i potpunoj pokornosti Uzvišenom? Pogledamo li u post, vidjet ćemo da je to izuzetno precizan ibadet, ibadet koji počinje od pojave zore a završava sa zalaskom sunca.

Tako, ako bi postač postio cijeli dan i samo nekoliko momenata prije zalaska sunca, svjesno znajući da sunce nije zašlo, popio samo jednu kapljicu vode, njegov post bi bio pokvaren po jednoglasnom stavu islamskih učenjaka.

Samo nekoliko momenata prije zalaska sunca, minuta ili dvije, samo kapljicu vode i ništa više, zar nas to ne uči preciznosti i potpunoj predanosti Allahu u svemu što se tražio od nas muslimana. Trebali bi da tu potpunu preciznost koju prakticiramo u ramazanu prenesemo u svakodnevni život izvan ramazana, tokom cijele godine.

Da, kako god smo bili spremni u ramazanu da tačno u minut započnemo post i isto tako tačno u minut da prekidamo post, željno iščekujući glas mujezina, želeći na taj način da iskažemo potpunu predanost Stvoritelju Zamlje i nebesa, tako bi trebali izvan ramazana da smo spremni na potpunu pokornost u izvršavanju svega što nam se naređuje i ostavljanju svega što nam se zabranjuje.

Jer, zaista je nepojmljivo da je čovjek u jednom mjesecu tako predan Stvoritelju, a u preostalih jedanaest mjeseci tako je daleko od Stvoritelja i svega što on traži od svojih robova.

To nam nedvosmisleno ukazuje da preciznost u ibadetu posta nije bila plod potpune pokornosti već običaj koji je naslijeđen sa koljena na koljeno. Jer, da je ta preciznost nastala kao plod potpune pokornosti neminovno bi bilo da vidimo tragove te pokornosti, pa makar i u manjem obimu, kod ljudi nakon ramazana.

Čovjek, dok je postio, u sekundu precizno je gledao kada će iftariti, potpuno se pokoravajući Gospodaru, a nakon ramazana bez imalo oklijevanja ostavlja temeljna načela ove vjere na čijem čelu je obavljanje propisanih namaza. Bez imalo oklijevanja poseže za onim što je strogo zabranjeno načelima ove vjere pod raznim izgovorima koji na vagi vjere nemaju nikavu težinu.

Ta preciznost koju prakticiramo u ramazanu trebala bi da nas učini, da kada čujemo neku naredbu ili zabranu, da samo kažemo “Gospodaru, čuli smo i pokoravamo se“. Kao što smo bili spremni u ramazanu da u sekundu pratimo i iščekujemo glas ezana tako i izvan ramazana da u najsitnije detalje budemo spremni da se pokorimo smijernicama Sveznajućeg.

Post nas uči strpljenju i jača kod nas to svojstvo koje nam je u ovim vremenima itekako potrebno.

Pogledajmo u post i vidjet ćemo da nas uči ovom velikom svojstvu, uči nas da budemo strpljivi. Postač od zore pa do zalaska sunca ostavlja ono za čime čezne njegova duša, ostavlja one stvari koje su mu izvan ramazana dozvoljene, ostavlja jelo i piće, ostavlja spolni odnos, tražeći time zadovoljstvo Onoga Koji kada je zadovoljan svojim robom učini da ga i drugi zavole.

Postač tokom cijelog dana čuje miris hrane koja mu je na dohvat ruke, hrana za kojom čezne njegova duša, gleda u pića koja je navikao piti tokom dana u kojima ne posti, strpljivo čeka iftara pa da okusi hranu koju je tokom cijelog dana gledao očima prepunim žudnje. Ako bi čovjek istinski to ostavljao radi zadovoljstva Gospodara, na taj način će steći naviku da se strpi na onome što njegova duša želi. Sutra, kada završi ramazan pa ga prohtijevi duše pozovu ka činjenju onoga što nije dozvoljeno, on će smoći snage da se odupre prohtjevima duše, pa makar to bilo nešto što njegova duša želi.

On je ukrotio prohtjeve svoje duše kroz školu posta, on čvrsto drži cugle prohtjevima svoje duše i daje joj ono što joj je dozvojeno, a toga zasigurno ima mnogo, jer ova vjera nije zabranila ništa a da za to nije dala alternativu. Primjera radi, zar Islam nije zabranio alkohol a dozvolio stotine drugih korisnih napitaka? Zar Islam nije zabranio kamatu a dozvolio je trgovinu i velik broj partnerskih poslovanja?

Zar Islam nije zabranio prostituciju a dozvolio je sklapanje braka? Zar Islam nije zabranio ženi da izlazi razgolićena iz kuće a dozvolio je da se žena uljepša svome mužu u kući na sve moguće dozvoljene načine? Psiholozi kada govore o ostavljanju loših navika kažu da čovjek ako želi da ostavi neku lošu naviku i zamijeni je sa nekom drugom, treba da tu ponovi od šest do dvadeset i jedan puta, ako uspije to postaje njegova navika.

Ovo je jedinstvena prilaika da ostavimo loše navika, lunarni mjesec ima dvadeset devet ili trideset dana, što je dovoljno da čovjek ostvari spomenute pokušaje.

Post nas uči da budemo principijelni, da se ne kolebamo, kada donesemo odluku da stojimo iza nje i da istrajemo u tome.

Pogledajte samo kako je ispravnost posta u ramazanu uvjetovana donošenjem čvrste odluke od noći, da će čovjek postiti sutrašnji dan. Postač treba da istraje u toj odluci tokom cijelog dana u kojem posti sve dok ne upotpuni dan, a ako bi u toku dana donio odluku da prekine post, pa makar i ne pojeo ništa, neki učenjaci su kazali da je time njegov post pokvaren. Čovjek ako tokom cijelog ramazana bude donosio čvrste odluke da će istrajati u postu sve do kraja mjeseca, to će ga učiniti da bude od onih koji se ne kolebaju u donošenju odluka. Ta navika, ta čvrstina, to nekolebanje nam je itekako potrebno kako u ramazanu tako i izvan njega, kada je u pitanju izgradnja čovjekove ličnosti.

Potrebni su nam ljudi sa jakim odlukama, koji kada kažu da neće činiti ono što im je zabranjeno ili da će ostaviti određeni porok koji je postao dio insana, da su čvrsti u svojoj odluci i da će ustrajati u tome. Da kada kaže da ostavlja loše i pokvareno društvo koje vodi putem kojim nije zadovoljan Gospodar, da istraje u tome i da se ne koleba po tom pitanju, kada ih sutra vidi kako u zabludi i grijesima provode svoj ovodunjalučki život, a za koji će precizne i stroge račune polagati na Sudnjem danu.

To su neke od poruka posta koje bi trebali da uzmemo i da ih pretočimo u svakodnevni život.

subuluselam.wordpress.com

akos.ba