Depresija i strah od onog što nosi sutra nadvili su se nad gradove kao crni oblaci.Iako su jasno vidljivi izdaleka, reke ljudi sa sela i malih gradova i dalje se slivaju u velike urbane centre u potrazi za boljim životom. Ono što tamo nalaze najčešće nije ni život, a kamoli bolji. Da li je napuštanje sela zaista rješenje?
Povratak na selo
Nije ni čudo što se stariji ljudi oduvijek, kad završe sa radnim vijekom, umorni od takvog života u gradu koji im je dao samo preživljavanje, vraćaju selu, na parcele i stare kuće koje su im ostale od predaka.
Pored onih očitih prednosti kao što su spokoj, tišina, čist vazduh, čista voda, mogućnost uzgoja sopstvenog voća i povrća koje nije tretirano otrovnim hemikalijama, na selu pronalaze i one manje očite kao što su rukovanja i neposredna bezmrežna komunikacija koja polako pada u zaborav.
Ljudi na selu ne prolaze jedni kroz druge nego jedni pored drugih, svjesni postojanja drugih živih bića. Još jedna od ogromnih prednosti sela je smirenost koja proističe iz sporog protoka vremena koje kao da teče duplo sporije nego u užurbanim gradovima. Ovo naravno pozitivno utiče na stanovnike sela koji imaju mnogo manje problema sa depresijom, nervozom i oboljenjima prouzrokovanim pritiscima na psihu.
Na prvi pogled, život u većim urbanim sredinama pruža raznolik život prepun mogućnosti za ostvarivanje snova. Kad se malo bolje pogleda, za većinu ljudi taj život i nije toliko raznolik nego više liči na jedan monotoni dan koji se razvukao na čitav život, surovi dan u kome se dječački snovi o budućnosti gase jedan za drugim, iza sebe ostavljajući samo prazninu i osjećaj neostvarenosti.
Prihvatili smo depresiju, stres i nesanice kao nešto normalno, nešto od čega savremeni čovek ne može da pobiegne ako želi da bude uzoran član ovog društva i da živi od svog, najčešće, nedovoljno plaćenog rada, prihvatili smo da budemo nesretno sretni.
Migracije stanovništva iz sela u gradove dijve najveće zemlje sveta, Kine i Indije najbolje oslikavaju koliko ljudi traži sreću u gradovima. U Indiji je od 1951-2011. godine broj stanovika koji žive u gradovima narastao sa 17% na 31%, dok je u Kini od 1990-2013. taj procenat porastao sa 26% na 53.7%. U 160 zemalja svijeta više od 30% stanovništva živi u gradovima, i taj broj stalno raste.
Selo je izvrsna sredina za odgoj dijece jer se na selu djeca bude uz cvrkut ptica a ne uz zvuke bušilice za beton, saobraćaja ili glasne muzike koja dopire iz obližnjeg kafića.
Živeći u skladu sa prirodom, dijeca brzo nauče da je cijene i da je čuvaju. Roditelji ne moraju da budu u grču svakog trenutka pitajući se da li im je dijete sigurno stiglo do škole ili prijatelja jer se stopa kriminala na selu veoma niska pa su dijeca koja žive na selu mnogo bezbjednija nego ona koja žive u gradu.
Ono što danas dodatno olakšava život van granica grada je internet koji pruža brzu i jednostavnu komunikaciju sa cijelim svijetom. Više nije neophodno veliko grupisanje ljudi na malom prostoru radi lakšeg komuniciranja i razmjene informacija.
Sad možemo da pratimo sve što se dešava u svijetu pa čak i da radimo iz udobnosti uljuljkanog života na selu dok posmatramo vedro noćno nebo sa milionima zvezda kojima se svake noći iznova čudimo jer, zbog gradskog svijetla, smoga i magle, nismo ni znali da na nebu postoje drugi objekti osim Sunca i Mjeseca.
Od svog nastanka gradovi su politički, ekonomski i kulturni centri koji privlače mnoštvo onih koji žele da se ostvare u jednoj od tih grana ili prosto žele da svoj pošteni seljački, mukom zarađeni hljeb, zamjene onim lakšim, gradskim, serviranim iz tuđe peći, napravljenim tuđim rukama. Nemamo kad da se zapitamo ni šta je sve u tom hljebu, ni na kakvom je stolu miješen. Kad svi jedu jest ću i ja. To je psihologija za kojom se većina povodi. Nismo valjda svi budale.
Zbog velikog broja stanovnika nam se čini da su gradovi zanimljiviji i nepredvidljiviji nego što je to zaista slučaj. Moglo bi se pretpostaviti da će se u svakodnevnim sudarima stotina hiljada ili miliona nepovezanih života dešavati mnogo haotičnije reakcije. Ali to nije slučaj.
Gradska svakodnevica je prilično monotona, poneka pljačka, silovanje, ubistvo, protesti… Sve brzo dosadi. Posle jednog istraživanja o gradovima, švajcarski fizičar Alberto Hernando je rekao:
„Došli smo do saznanja da se skupine koje broje čak i milione ljudi ponašaju kao koherenta cjelina. Milioni individualnih slobodnih i nepredvidivih odluka dovode do zajedničkog ishoda koji je zasnovan na osnovnim zakonima i principima.“
Dakle, čini se da živeći u gradu, polako gubimo sebe i postajemo dio cjeline. Iz ugla vladara to je dobra vijest jer je lakše upravljati mnoštvom koje se ponaša kao jedan organizam nego svakom individuom posebno. Iz ugla ne vladara, to nije dobra vijest jer to znači da samo prividno donosimo odluke jer su one sve vrijeme dirigovane.
Ulicama gradova prema penziji marširaju gomile ljudi koji još nisu ni svjesni da su već odavno roboti. Čitav dan je isplaniran, a pola ga provedemo trpeći stvari koje su nam stale na put – crveno svijetlo na semaforu, redovi u kojima zaglavljeni čekamo, beskrajne reklame na televiziji… Druženje i porodica će da sačekaju neki drugi dan.
Zbog ubrzanog i stresnog života u gradu i usamljenosti do koje on dovodi mnoge svoje stanovnike, sve više ljudi shvata da im selo, čak i ono udaljeno samo desetak kilometara od grada, donosi bijeg od većine problema koje im on stvara.
Zbog toga nas ne treba čuditi ako u narednom periodu budemo vidjeli sve više povratnika prirodi i zdravom načinu života.
Milan Gajić
Preuzeto sa: zivetisaprirodom
