Zarobljene knjige na granici

Početak septembra je kada i divlja voćka hvata mrvu sladi ne bi li okus popravila. Da nije divlja! Da bar nekome na usne željeno padne. Blizu je ponoć. U polumraku autobusa žamor putnika i neka omara što guši. Vele, kiša će. Autobus prelazi Savu preko mosta između dva broda usidrena za dvije obale. Granica!

– Imate što prijaviti? Meso, sir, alkohol, cigarete? Pitala je carinska službenica i odmah nastavila.

– Uredu, iznesite sve stvari!

Nakon pregleda pasoša, jedno po jedno ulaze u sobu za pretres. Ista službenica zavlači ruku ispod složene garderobe i veša. Siječe pogledom i drsko naređuje da se pokupe stvari i pomjeri. Dolazi na red paket knjiga u reklamnom cekeru i kofer na točkovima sa knjigama uz nešto malo garderobe. Četiri književna djela u po nekoliko primjeraka, najnovije u trideset. O ramenu torba od laptopa i po jedan primjerak tih knjiga. 

– Šta je ovo?

– Knjige. Odgovara mirno nesluteći ništa.

– Znate da ne smijete sa “ovim” preko granice? Pitanje teško kao da nosi oružje ili opijum najgore vrste.

– Nisam znao. Odgovara još smireno ali već osjetno povrijeđen.

Tu počinje potezanje paragrafa zakona koji nikad nije ni čuo ni vidio. Pita ga gdje je krenuo. U Graz, Austrija, odgovara. Ima književno veče i cjelodnevno druženje sa pet stotina djece u Islamskom kulturnom centru Graz.

Ne sluša ga. Uzima pasoš i odlazi do šefice koja je na drugoj strani granične ceste. Ubrzo se vraća.

– Žao mi je. Morate platiti 600 eura i još plijenimo robu.

– Knjige? Upita ju u čudu.

– Da! Sada već pokazuje drskost. Hvata joj pogled. Nikada više mržnje nije vidio u očima žene. Iako se izgledom doimala neupadljivo kao žena, taj spomen majčinstva nije dovodio u pitanje da bilo čime potcijeni ili ne dao Bog povrijedi. Prilazi vozač autobusa i navaljuje da nastavi.

– Ovo će potrajati više od dva sata. Ima dva šlepera da odradi pa tebe. Tako veli šefica. Hoćeš da idemo kod nje? Sleže ramenima.  Vozač prelazi cestu. Ulazi u polumračni ured šefice. Izlazi brzo. Čini se poznata kretnja koja se ponavlja.

-Rekao sam ti. Eto, uđi i ti. Uvjerava ga dok požuruje sa autobusom da napusti granični prostor.

Ulazi u taj polumrak. Pozdravlja sa dobro večer i predstavlja se. Šefica ne diže glavu već samo odgovara kao automatska sekretarica. Reče da mora platiti kaznu i kako će mu plijeniti robu. Ni kada je rekao da nema novce i da zaista nije znao da knjige, koje su njegov autorski rad, koje su dio njega, u ukupnom broju koji nije ni skroman poklon za petsto djece i dva puta toliko roditelja. I da želi njima govoriti o lijepoj riječi. Samo je ponovila isto i dalje gledajući u monitor ispred sebe i još dodala, da svako radi samo svoj posao.

Vrati se u sobu za pregled. Službenica ga šalje u mali sobičak sa dvije stolice da tamo sjedi jer će potrajati oko dva sata. Možda više, naglašava. Osjeti kako ga i dalje ubada onim pogledom mržnje dok izlazi iz sobe za pregled stvari. Odlazi u mali sobičak. Sjeda. Ustaje. Suše mu se usta. Guši ga. Pije vodu a žeđ jača. Nakon vječnosti iščekivanja žena dolazi i ponavlja isto. Ponovo odlazi sada na duže i tu počinje čekanje. Konačno!

– Šta ćemo? Morate platiti kaznu od 600 eura i da plijenimo robu.

Pokušava joj objasniti da je prije dvije godine sa nešto više knjiga imao promociju u gradskoj knjižnici u Splitu. Carinici, dva mišićava muškarca, sve su uredno pregledali i samo pitali gdje ide, koliko ostaje i da li je sve dogovoreno te mu poželjeli sretan put. Bilo čime nisu ukazali na “zakon” koji određuje da knjige ne smiju preko granice.  Vozač autobusa je sa preostalim putnicima davno otišao. Knjige zarobljene na granici. Zašto?

Pitao se dok ga policajka okruglih obraza i crne kose, onako iscrpljenog sprovodila u međugranični prostor da ga vrati u Bosnu. Policajac mu udari izlazni pečat. Policajka koja se ranije doimala strogo, sada ga pomilova blagim pogledom. Jedino u njenim očima nije vidio krivca. I nije osjetio mržnju. Samo čuđenje i suosjećanje.

– Požurite, reče pokazujući na bosansku granicu preko Save. Znate, ako naiđe naša kontrola mogu Vas uhititi.

Izmoren samo potvrdno pogleda policajku i upita, mogu li Vam pokloniti knjigu?

– Da! Volim knjige. Jako!

Sagnuo se, malo otvori zatvarač na koferu te izvuče jedno od pet svojih djela. Roman Vodeničar!

Dok je vukao kofer u jednoj ruci, u drugoj ceker sa trideset knjiga, noge su sve manje slušale. Pokušavao je ubrzati ali jok. Teški kamioni trubili su jer se kretao cestom. Iznad Save grlili su se tamni oblaci i nisu znali za granice. Čini se puni kiše. Sjeti se 19. augusta 1936. godine i mjesta Fuente Grande u Španiji, ili kako su ga Arapi zvali ainadamar (izvor suza). Tu su ubili pjesnika Federica Garciu Lorcu. Sjeti se 13.jula 1943.godine i sela Vrbnica kod Foče gdje je mučki ubijen pjesnik Ivan Goran Kovačić.  Sjeti se 6.maja 1942.godine kada je na planini Čemernici iz zasjede ubijen pisac Hasan Kikić. Sjeti se proljeća 1942. godine kada je u Jasenovac odveden, mučen pa ubijen pisac Zija Dizdarević. Baš kada je sa knjigama zagazio na most preko Save, sjeti se 24.marta 1984.godine kada je pisac njegovog djetinjstva, skočio u Beogradu s mosta u Savu.

Sa Saborne crkve čulo se zvono! Ali sada, još glasnije u njegovim ušima odzvanjaju rečenice iz pisma Branka Ćopića koje je pisao prijatelju Ziji Dizdareviću, puno godina poslije Zijine smrti.

“Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici. Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata. Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.

Možda nikada više pisac zarobljen sa knjigama neće kročiti preko mosta na Savi, ili bilo kojeg mosta koji ga odvaja od njegovog kamena, njegove krvave grude zemlje Bosne. Možda! Samo je sigurno da neće prestati pisati o dobrim ljudima i crnim pticama kada god to istini zatreba. A to je puno veće od slobode na granici! Neka!

Mogli su držati zarobljene knjige i njega još nebrojeno noći. Mogli su i niko to ne bi ni primijetio. Ali nisu mogli niti na trenutak zaustaviti već zapisane stihove što su se kao dugmad sa košulje otkidali sa usana a on ih umjesto smrti na savskom mostu prosipao kao mrvice pticama crnim. Crnjim od kišne noći i od sudbine!

                                                                         Plač za suncem potrajao

 s mrakom nije gasla nada

daljinu još isto voli

Krišku neba ima samo

zaljubljeno zemlji pada

                                                                         duša ljubi, duša boli…

                                                                                                                          Said Šteta, književnik i novinar