Zar profesori ne treba da budu primjer tolerancije i poštivanja?
Student sam. Polažem ispite, rijetko padam. Na drugoj godini imam važan ispit, napet sam kao svaki student, mladić koji ima želje, nade, a i strahove. I onda doživim bol kakav nisam osjetio još od onda kada sam morao skinuti narandžaste čizme.
Zar profesori ne treba da budu primjer tolerancije i poštivanja?
Prosvjetni radnik. Bio je moj otac. Bio tolerantan i znao poštivati. Ali nema ga da mi da savjet, snagu, da mi bude oslonac, a uvijek mi treba. I tad kao i sad. Uvijek.
Neki profesori bi svoju diplomu trebali zamijeniti priručnikom osnovnih životnih kodeksa i pravila poštivanju čovjeka. Sjedio sam na klupi čekajući profesoricu koja će mi upisati ocjenu, koju sam ranije dobio za pismeni rad. Dobro se sjećam, tog dana sam bio baš tužan jer je kasnila uplata stipendije od stotinu maraka, od čega sam planirao kupiti nove patike. Ove su bile dotrajale, bilo me sramota. Ustaljeno kašnjenje, sve je uobičajno, pa sam zbog toga uvijek imao vremena da razmišljam o nekim stvarima, najčešće o životu u cjelini, o budućnosti. Posmatrao sam, dok bih sjedio, pojedine kolege koje su se šetkale hodnikom u želji da upoznaju novu ili novoga. Mnogo je takvih bilo na mom fakultetu, pa sam zbog toga, bez obzira na odlične ocjene u srednjoj školi, na fakultet morao vandredno. Nisam mogao vjerovati da znanje i uspjeh ne igraju baš veliku ulogu u završnici obrazovanja. Kažu stari ljudi: para vrti gdje burgija neće. Ja sam bio u takvoj poziciji da nemam ni novca, a ni burgije. Grohot i koraci u skupocjenim cipelama vratili su me u stvarnost. Dolazi moja profesorica, društvo joj pravi kolega s fakulteta. Moj kolega, ne njen. Student. Kućni odgoj mi nalaže da ustanem s klupe kako bih pozdravio nositelja znanja, no njen mozak u tom trenutku ne prima informaciju da uopće postojim. Pokušavam skrenuti pažnju na sebe kašljucanjem, jer već dva sata čekam na upis ocjene, ali pogledom mi reče da sačekam još malo. Drugi imaju prednost. Nismo mi bili različiti u znanju, muški bih rekao, nismo, vala, ni u ljepoti. Bili smo različiti samo u jednom. On je imao novu odjeću i nove patike, a ja stare, izblijedjele. Njegove skupe nove patike daju mu prednost. Pri tome, ne sjećam se da je kolega bio na polaganju ispita. Minute su prolazile, smijeh iz kabineta odjekuje.
Ovo je mojih pet minuta! Ulazim, pozdravljam, spuštam indeks pored poklona koji stoji na stolu. Ja nisam donio poklon. Pokušavam uspostaviti pristojnu komunikaciju. Tražim da mi se upiše ocjena. Moja profesorica ne zna gdje se nalaze spiskovi onih koji su položili i još mi kaže da nema vremena tražiti ih. Njeni argumenti u jednom trenutku postaju toliko cinični da sam naprosto zanijemio, a u mojim očima suze nepravde sve više su se sakupljale. Krenule su niz obraz.
“Ne padam na suze onih koje ne uče.“
I dalje je cinična. Uzima moj indeks, gleda ga nezainteresovano, čita.
“Meni je preko glave onih koji se kriju iza gradova iz kojih dolaze, Fikrete.“
Prokleti indeks i mjesto rođenja!
Majka me odgojila da druge poštujem više nego sebe. Uzimam indeks i izlazim iz kabineta shrvan i razočaran. Pitam se koliko još boli moram da podnesem. Molim Boga da negdje opet pukne, jer lakše je kada znaš s koje strane puca i gdje se neprijatelj nalazi.
Koračam gradom. U grudima slušam srce kako jeca, a noge klecaju. Ne mogu udahnuti zrak, nemam snage, baš sam nemoćan. Spas vidim u klupi koja se nalazila u obližnjem parku. U tom parku baš onakvi kakav sam ja bio kada sam sa svojim prijateljima uživao u ljepotama naše ulice. Ona je sad kilometrima daleko, a sjećanje na nju ne donosi mi više ništa lijepo. Zapravo, kad malo bolje razmislim, ne sjećam se da sam doživio išta lijepo još od onog dana kada sam krenuo u neki drugi, novi, nepoznati svijet. Duboko je urezan u moje sjećanje, pa se prisjećam svakog detalja tog prokletog julskog dana.
Iz knjige: ”I ja sam iz Srebrenice”
Autor: Fikret Hodžić
Za Akos.ba priredila: Medina Kanlić
