Zar da izbjeglica druge učini izbjeglicama

Kako objasniti malenoj djevojčici da ona nema babe?  Jednostavno ga nema. Gdje je babo, mama? Da li je otišao na put, ali kojem slijedi i povratak? Zašto druga djeca, mama, imaju a ja nemam. Hoću i ja babu. Može li se kupiti u prodavnici, evo ja sam skupila u kasici, bit će dovoljno novčića…

I tako sa pet godina sazriješ i učiš abecedu na malo drugačiji način; G kao genocid I kao izbjeglištvo, K kao krv,  L kao logori, R kao rat, S kao smrt…  Rasulo se moje gnijezdo djetinjstva.. Otišao je onaj koji me trebao učiti letjeti.

Okretali su se ljudi sa tugom u očima, zadnji pogled na kuću i dvorište, na leđima maleni ruksak, drhtavim rukama mašu svom domu kao živom biću, opraštaju se kao zaljubljeni momak kada se udaljava od pendžera koji skriva džennetsku huriju. Znaju da kad odu, da će zlobnici izvaditi sve kućne organe, i da će je na kraju kao vješticu, zapaliti na lomači. Karavane beskućnika krenule na daleke puteve.. Nosile majke u rukama djecu, ispod srca djecu. Vodio stari djed svoju hanumu za ruku, i unuče siroče. Rasule se tužne ljudske povorke po svijetu. I moja majčica krenula, uplašena sa tri mala ptičića.. I deverala među tuđim zidovima i na kraju deložirana, jer nije njeno, vratili se vlasnici.

Hvala Allahu, s.w.t., koji daje olakšanje. Podigla majčica svoj kućerak, očistila avliju, zasadila cvijeće. Prolazile godine a kućerak se kitio i dobio svoje bijelo odijelo. Izađeš na balkon i uzdahneš slobodu, miriše kao ono majčino balkonsko cvijeće i spustiš se na sedždu, zahvalna. Hvala Tebi, koji daješ iz okrilja svoje milosti. Na pregradi balkonskoj uočih dva gnijezda.

-Mora da je neka ptica našla svoj dom kod nas. Bi mi jako drago.

–Mama, pozvah je. Imamo još ukućana, ima li kruha da ih počastimo. Odjednom iz daljine spustiše se vitke lastavice i kao da su nas pogledom i cvrkutom pozdravile. Tekao lijep život uz toplinu sunca i dječijeg smijeha na ulici. Sad čitam na balkonu i naravski posmatram naše lastavice. Ubrzo naša porodica se proširila – lastavice dobile mladunce. Tu pod balkonom bili su prvi pokušaji njihovih letova. Tu pod balkonom roditelji su ih ohrabrivali: poleti, ti to možeš! Trudi se! Pokušaj opet! Tu pod našim skromnim krovom bili su zaštićeni i sretni, i usuđujem se reći da su znali da ih volimo i da su nas voljeli.

Znala sam da će morati doći do rastanka. To je njihova priroda: ptica selica. Ali isto tako sam znala, vratit će se. Njih mi neće uzeti krvožedne zvijeri kao babu. Pospremam balkon: perem i metem.

Čujem komšinicu kako me doziva i hvali: E marljiva si, udala se da Bog da! Ali šta će vam ta gnijezda, sruši to bona, samo vam nered prave.

-Ni za živu glavu. Meni su malenoj uzeli dom i spalili ga, natjerali me na izbjeglištvo. Ovo je njihov dom, i ja neću da budem kao ljudi koje iz dna srca žalim. Zar ne znaš draga komšinice da Gospodar ne voli one koji nered na zemlji čine. Zar da izbjeglica druge učini izbjeglicama.

 Piše: Merjem Dizdarević

Akos.ba