Zakunimo se da nam se Srebrenica više nikad ne desi!
Omorna su ova ljeta! Ne zbog sunca, već vreline sjećanja na one čija je mladost nazor prekinuta, čiji su životi naprečac ugašeni pa im četvrt stoljeća sakupljamo gole kosti po sjenama bosanskih šuma i vrletima neprohodnih planina!
U ovim danima svi putevi vode ka Srebrenici i naše misli danas su usmjerene ka njoj! Suosjećamo sa bolom Srebrenice!
Omorna su ova ljeta! Ne zbog sunca, već vreline sjećanja na one čija je mladost nazor prekinuta, čiji su životi naprečac ugašeni pa im četvrt stoljeća sakupljamo gole kosti po sjenama bosanskih šuma i vrletima neprohodnih planina!
Više od 20 godina koračamo mir, a još uvijek jedanaestog jula Potočarima odjekuju tekbiri, dove…, klanjaju se šehidske dženaze, zajedničke!
I još se širi poljana bijelih nišana, “nijemih” svjedoka “civilizacijskog” zuluma! Treba vremena da se samo brojevi prelistaju, a ne da im imena pročitaju! Nekad ostanemo bez riječi, a nekad naviru poput bujice!
Koliko će još vremena trebati da u Srebrenici život nadvlada smrt!?
Gotovo dvije i pol decenije naši Srebreničani odlaze na svoja putovanja sa srebreničkim cvijetom i raznim predmetima na kojima stoji – “I JA SAM IZ SREBERNICE” Oni i svoje posjetioce dočekuju sa obilježjima dubokog bola na tragediju njihovih bližnjih i najvećom bosanskom ranom, zvanom genocid! Ta teška rana je promijenila tok viševijekovnog Srebrenog grada i označila ga najvećim mezaristanom na ovom dijelu planete! Dokle će se Srebrenica i Srebreničani prepoznavati po obilježjima najvećeg ljudskog stradanja u savremenoj povijesti svijeta!? Hoće li to možda biti trajno obilježje!?
A zbog čega?! Zbog vjere, zbog imena, prezimena… Zašto!? Zbog mržnje, osvete…Pa, je li to ljudski, ako tu ljudskosti uopće ima!? Onaj ko se poziva na vjeru pa gdje mu je vjera, onaj ko se poziva na civilizaciju pa gdje mu je civilizacija, onaj ko ima djecu pa je li se boji za njihovu sudbinu!?
Kako će na krvi nevinih ljudi i suzama sirotih majki podizati i odgajati vlastito potomstvo!
Jeli oni misle da smo uzalud stvoreni, da smo ovdje došli – niotkud, i da ćemo odavde otići – nigdje!? Da mogu raditi ono što im se prohtije, bez straha da će jednom nekome odgovarati za svoja djela!? Loše je takvo prosuđivanje, bezumno!
„I od Njegovih znakova je stvaranje nebesa i Zemlje i svih živih bića što ih je po njima razasuo. I On je moćan da ih iskupi kada bude htio.“(Kur’an )
Ne, ne smijemo zaboraviti, i još više
ne smijemo dozvoliti da se ponovi!
I ako postoji išta dovoljno sveto, za nas Bošnjake na ovim prostorima, čime se možemo zakleti, zakunimo se da nam se Srebrenica više nikad ne desi! Da se naše majke ne umivaju suzama, i da njihova djeca, naše mlađe generacije, na svoja najveselija putovanja, više nikad ne nose, kao glavne suvenire, simbole stradanja svoga naroda!
Za Akos.ba Razija Maksumić
