Vrijeme je da se od bakljonoše zla Mladića udalje iz srpskog naroda

Nakon holokausta nad Jevrejima, trebalo je punih 15. godina da tajne službe uhvate Adolfa Eichmana, koji je bio počinilac i nalogodavac stravičnih zločina. Historija se očito ponavlja. Nakon genocida u Srebrenici, za pronalazak Ratka Mladića i za njegovo izručenje Hagu, također je trebalo 15. godina. Osim najstrašnijih zločina i dugog bjekstva od pravde, oni imaju još sličnosti…

Hanna Arendt, njemačka filozofkinja, izvještavala je sa suđenja Eichmanu. Ono što je uočila prilikom suđenja, jeste njegova birokratska hladnokrvnost, manjak osjećanja krivnje i hladnokrvno ponašanje. Svjedoci smo suđenja Ratku Mladiću i činjenice da je on i dalje ubijeđen da je radio za opšte dobro. Njegovo kreveljenje i apsolutno uvjerenje da je besprijekorno postupao, da je samo štitio svoj narod, pokazuje sociopatske karakteristike. Birokratska hladnokrvnost i ‘banalnost zla’ se opet ponavljaju.

Suočavanje sa genocidom

No, ono što se ne ponavlja  kada su u pitanju ova dva utjelovljenja zla jeste osuđivanje zločina, od strane naroda u čije ime su to počinili. Nijemci su osudili Eichmana, sa Mladićem to nije slučaj. Osim što dobija podršku srpskog političkog vrha, još uvijek se nose majice sa njegovim likom, na utakmicama se kliče njegovom imenu i djelu, najavljuju se skupovi podrške. Sve to ukazuje na bolnu istinu;  Ratko Mladić je heroj u kolektivnom sjećanju srpskog naroda.

Suđenje je iznjedrilo i pokazalo da se Ratko Mladić identifikuje sa narodom, te da ovo suđenje smatra suđenjem čitavom narodu. Najpogubnija stvar za srpski narod jeste poistovjećivanje zločinca sa narodom i odobravanje tog poistovjećivanja od strane naroda, jer ne postoji kolektivna krivica, ali postoji kolektivna odgovornost. Ona je poražena tamo gdje se negira zločin, a veliča zločinac. U tom kolektivističkom metežu, lijek je ekskomuniciranje Mladića. Jedino to može doprinijeti ozdravljenju atmosfere u društvu i donijeti, tako često pomenutu, a tako daleku – katarzu.

Mladićev svijet je crno – bijel, a u takvom pogledu svi fakti i činjenice padaju u vodu jer: ”oni su protiv nas, ovo je urota zapada”. Oni koji veličaju Mladića na istom su fonu i od takvih se čuju iste poruke – to je ono što zabrinjava. Valjda je lakše biti opijen mitomanijom nego istini pogledati u oči.  Osim presude i osude, od krucijalne je važnosti da srpska intelektualna i politička elita osudi ideologiju kojom je bio opijen Ratko Mladić.

Osuđenik za genocid ne može biti heroj

Ako ratni zločinci budu kod velikog dijela populacije doživljavani kao junaci, onda se sa pravom postavlja pitanje: da li se ta populacija identifikuje sa idejama koje su im bile zvijezde vodilje? Mladić će završiti na smetljištu historije, dok će ideologija koja mu je dala okvir u kojem je normalno počiniti zlo koje je počinio, i dalje živjeti. Obzirom da ideje pokreću mase, budućnost na Balkanu se ne čini nimalo ohrabrujućom. Oni koji se odvaže otpasti od kolektivističkog i javno osuditi krvoloka, zavrijeđuju da budu gledani kao svijetao primjer u tamnim vremenima. Vrijeme je da dođe do udaljavanja i raskrinkavanja Mladićeve ideologije, koja je donijela previše zla, te da zaživi novi odnos i nova politička filozofija. To predstavlja kolektivnu odgovornost srpskog naroda. Samo takav pristup može donijeti mir narodima na Balkanu jer je to, osim doživotne robije, trajna i konačna pravda za ‘bakljonošu zla’ i ‘balkanskog Eichmana’.

Za Akos.ba piše: Azur Delić, student na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli