Uvod u islam: Božja naklonost
Obični ljudi žele da ih Bog voli, ali ljubavlju kako je oni shvataju: da im Bog osigura blagostanje. Ali, voljeti Njega, slušati Njega!… Međutim, evo, šta Kur’an poučava (2/165): “dakle, oni koji vjeruju, jači su u ljubavi prema Bogu“. Na drugom mjestu, Kur’an (5:24) opisuje karakteristike najboljih ljudi: “narod koji Njega voli i koga On voli“.
Materijalno balgostanje ne mora biti znak Božanske blagonaklonosti. Bog ga daje onima čiju zahvalnost želi da ispita. Bog ga uskraćuje onima čiju strpljivost želi da ispita. Oba ta slučaja za čovjeka je najvažnije da pokaže svoju pobožnost, svoju odanost Stvoritelju. To zahtijeva s jedne strane potiskivanje svoga egoizma i utapanje u Božansku volju, a s druge strane stalno osjećanje stvarnog Božjeg prisustva.
To prigušivanje vlastitoga ja nema ništa zajedničko sa filozofskim vjerovanjem panteizma. Za, mistika, intektualno tvrđenje u ovoj nužnosti nema nikakve vrijednosti: ono što on želi, to je da je potpuno usvoji, da u njoj žive kao u svojoj stvarnosti. Drugim riječima, učenjačko razlikovanje panteizma u smislu jednistva življenja, ili panteizma kao jedinstva vizije, za pravog mistika predstavlja samo naklapanje riječima, koje vjernika putnika udaljava od njegova puta i usporava njegov dolazak do određenog cilja.
Možda je potrebno da ovdje spomenemo da pojam “islamski panteizam“ ne vodi ka ponovnom ujedinjenju čovjeka sa Bogom. Ma kako se čovjek mogao približiti Bogu, uvijek ostaje izvijesno odstajanje, jedna odvojenost, razlika između Stvaraoca i stvorenoga. Uništava se vlastito ja, ali ne vlastita ličnost. Što je viši stepen koji smo dostigli, to više Bog govori kroz naša usta, više radi našim rukama, više želi našim srcem. Postoji penjenje čovjeka i put prema Bogu, ali nikada pravo ujedinjenje. Zato musliman ne upotrebljava izraz “communion“ kojim je obuhvaćena riječ union (ujedinjenje), ali postoji opasnost i da obuhvati fuziju i konfuziju. Muslimani označavaju duhovni put izrazom “mi’radž“ koji znači stepenice, penjanje, koje varira zavisno od pojedinca i njegovih osobina i sposobnosti. Najviši zamislivi stepen koji čovjek može postići jeste onaj do koga je došao Božji Poslanik. Zato se njegov doživljaj naziva “Mi’radž“. Pri stanju pune svijesti, to jest dok je bio budan, poslanik Muhamed je imao viziju, “ru’ja“, da je ponesen u više sfera i bio počašćen Božjim prisustvom. Pa i tu, u tom stanju van vremena i prostora, Kur’an veli da je između Poslanika i Boga ostalo izvjesno odstojanje: (53:9): “On bijaše u blizini od oko dva luka, ili još bliže“. To je izraz kojim želi da se istovremeno naglasi i blizina i udaljenost. Podsjetimo, uzgred, da je Poslanik Muhamed lično upotrijebio izraz “mi’radž“ čak i za obične vjernike, jer je izjavio da je “namaz mi’radž vjernika“. Očevidno, svakome prema njegovim sposobnostima i zaslugama.
Duhovni put ima čitavu seriju etapa, i one se prelaze samo postepeno. Mi vidimo i u životu Poslanika da je i on otpočeo sa povlačenjem u pećinu brda Hira. Za vrijeme mekanskog perioda za njega su postojale samo patnje i odricanja za Božansku stvar i tek nakon hidžre njemu je dozvoljeno – opet Božanskim naređenjem – da se suprostavi nepravdi putem sile. Sasvim je moguće da neko ko se predstavlja za derviša, ustvari to bude samo prividno, to jest da predstavlja kralj, uz svu svoju moć i bogatstvo u svojim blagajnama, bude u životu plemenit čovjek, koji, odričući se ličnih udobnosti, ne koristi svoja bgatstva i čini velike žrtve kako bi izvršio svoju dužnost.
Da bi se savladao egoizam, na prvom mjestu treba razvijati osjećaj skromnosti i poniznosti. Oholost se smatra najvećim grijehom prema Bogu. Prema riječima Gazalije, hvalisavost je obožavanje samoga sebe, dakle neka vrsta idolopoklonstva.
Naravi ljudi su različite. Zato se i putevi razlikuju. Odatle – a islam upravo na tome insistira – postoji potreba za vodićem učiteljem. Ne daje se dozvola da se medicinskom praksom bavi onaj čovjek koji je samouk u medicini, koji nije obavljao u praksi to zanimanje, ne daje mu se ni mogućnost da prisustvuje savjetovanjima onih koji već imaju iskustva u tome. Rijetkisu slučajevi kada čovjek vidi vlastite nedostatke. A još su rjeđi slučajevi gdje se čovjek ispravlja sam od sebe i to odjednom. Misija učitelja potrebna nam je da bi nam on ukazao na naše greške i na način kako ćemo ih ispraviti. Postoji stalan razvoj, neprekidna evolucija pojedinca, a učitelj nas oslobađa čitavog niza nekorisnih pokušaja. Ako se ne bi koristila iskustva prošlosti, i ako bi svaki novorođeni čovjek nanovo i potpuno usamljeno sve otpočinjao, više ne bi bilo niti kulture niti civilizacije. One se zasnivaju na nagomilanim znanjima i praksi naših predaka. Za sud i savjete svoga učitelja učenik ima obzire, kakve nikada nema prema savjetima i mišljenju svojih drugova i sebi ravnih. Nakon teoretskih studija, čovjek provodi izvjestan staž u praksi. Kao što to važi za materijalne znanosti, tako isto važi i za duhovne znanosti. Ima toliko stvari koje nikada neće biti naučene čitanjem i slušanjem: primjena pod nadzorom iskusnog učitelja uvijek je korisna, da ne kažemo neophodna. Poznavanje nije dovoljno: treba ga asimilirati, treba da postane naša druga priroda.
Mistici preporučuju naročito četiri uslova: jesti manje, spavati manje, govoriti manje i ići u društvo što manje. Treba međutim napomenuti da “manje“ ne znači potpuno odricanje: ono je katkada nemoguće (kao kod jela i spavanja), a uvijek je nepoželjno, u svemu je potrebna umjerenost. Jesti radi održavanja života, a ne živjeti da bi se jelo. Jesti da bi se imalo snage za izvršavanje volje i naređenja Božjih, to je čak akt pobožnosti. Smanjiti ishranu i oslabiti dotle da nam se smanji duhovna sposobnost, to bi bio grijeh. San potreban za održavanje zdravlja predstavlja dužnost za čovjeka; ali suviše dugo izležavanje slabi naš duhovni rast. Spavati manje, to ne znači provoditi vrijeme u većem zarađivanju za život, nego da bi se našlo više vremena da se posvetimo provođenju života u pobožnosti i ibadetu. Govoriti manje, to znači smanjiti broj banalnih riječi, znači potpuno izbjeći, ako je to ikako moguće, svaku lošu riječ. Ljudi često imaju običaj da drugima daju dobre savjete, a istovremeno zaboravljaju da ih prvo primjene u svome životu. Obilaziti manje ljude, to znači: ne ići im bez potrebe. Ali vršiti usluge drugima, baviti se obavljanjem stvari kojima je zadovoljan naš Gospodar, to su čovjekova kretanja koja su za pohvalu. Ipak ne treba zaboraviti da se potrebe pojedinca razlikuju prema stepenu njihova razvitka.
Ne daje se iskusnom učitelju isti savjet kao i nekom mladome početniku. Posjećivanje ljudi izaziva iskušenja, uzrokuje gubljenje drgaocjenog vremena, i često je razlog da zaboravimo važnije i korisnije obaveze. Možemo dodati i peti savjet: trošiti manje, mislimo na luksuz, na koketiranje, na lično zadovoljstvo, novac tako ušteđen, mogao bi se koristiti za svrhe koje su nam drage, ali za koje, uz naše potrošačke navike, nemamo novca. Ovih pet savjeta može predstavljati pet principa ekonomičnosti u islamu, kako u duhovnom tako i u materijalnom pogledu.
Izvor: ”Uvod u islam”
Autor: Muhamed Hamidullah
Za Akos.ba pripremila: Medina Kanlić
