Upoznavanje sa islamskom medicinom: Kratka historija i doprinos muslimana medicini

Znanje o medicini raširilo se islamskim halifatom između pada Rimske imperije u osmom vijeku i evropske renesanse, također u 15-om vijeku. Ipak, bujanje islamskih medicinskih institucija je počelo za vrijeme 9-og vijeka i podudara se sa zlatnim dobom Abasidskog halifata na istoku (7 49-1258. g.).

Ovo je more znanja koje je teklo gotovo četiri vijeka kasnije zaustavljeno od Mongolske invazije na istočni halifat i propadanja zapadnog halifata u Španiji.

Tradicionalna islamska medicina jeste visoko eklektična, a izgrađena je na ranijem medicinskom znanju, uključujući tu indijsko, perzijsko, rimsko, grčko i sirijsko znanje. Inicijalna faza razvoja islamske medicine koncentrirala se na prevođenje grčkih, perzijskih i nestorijanskih djela na arapski jezik. Ovaj je period poznat pod nazivom Medresetu Šurrah el-lgrikijjin (škola komentatora grčkih djela), čiji su učenjaci su uglavnom prevodili sva grčka djela o medicini i nauci. Zapravo, muslimani su zaslužni za očuvanje mnogih djela Galena i Hipokrata, između ostalih, i Evropa se po prvi put upoznala sa grčkom medicinom preko arapskih prijevoda.

U sljedećoj fazi brzog stjecanja grčkih i perzijskih nauka, nova generacija muslimanskih naučnika izašla je sa njihovim autentičnim (originalnim) konceptima i doprinosima u medicini a djela ovakvih skolastičara kao što su Ibn-Sina el-Razi, (Avicena) i ostali dominirala su evropskim medicinskim školama nekoliko vijekova.

Abasidski halifa Ma’mun preduzeo je gigantski korak u smjeru uspostavljanja odjeljaka za prevočenje i medicinskih škola kada je on ustanovio Dar el-Hikma (Dom za liječenje) u Bagdadu. Ova je glavna institucija sadržavala školu za prevođenje koju je vodio liječnik i filozof Hunejn ibn lshak el-‘lbadi (81 0-873. g.) , koji je također obavljao dužnost glavnog prevodioca u to vrijeme a, slučajno, on je bio sin farmaceuta iz grada Hire u Iraku.

Ove su medicinske škole ustanovile bazu medicinske prakse u to doba i u mnogome su pridonijele inovacijama u medicinskim svrhama, ambulantnoj brizi za pacijentom i mobilnim klinikama.

Među ovim školama i bolnicama, najveća i najpoznatija je bila El-Nuri bolnica, u Damasku ( 1160. g.), koja je ostala aktivna gotovo tri stotine godina, i Mensuri, bolnica u Kairu, Egipat ( 1276. g.). jedno vrijeme, Bagdad je imao blizu 600 bolnica, dok je Kordoba u Španiji imala više od 500. Najveće su bolnice imale biblioteke, vanambulantne klinike i medicinske škole. Ove su bolnice radile sa pomnim istraživanjem razdvajanja pacijenata sa vrućicama ili zaraznim bolestima, podjednako kao i mentalno poremećenim. Medicinsko je obrazovanje prenošeno od ovih bolnica. Studenti su tamo tražili teoretsko i praktično obrazovanje, a poznati liječnici i hirurzi birani su da služe u ovim bolnicama.

Mensuri bolnica bila je prva bolnica koja je njegovala nauku, učenje i socijalnu skrb. Ona je razdvojila štićenike na žene, djecu i one koji se oporavljaju, štićenike oboljele od specifičnih bolesti, produženu historiju bolesti i vanambulantne klinike.

Kao dodatak tome, postojale su manje biblioteke i privatne zbirke od kojih su sve sadržavale ne manje od po 1OO OOO knjiga. Ove su biblioteke sadržavale medicinska djela, pored ostalih naučnih djela kao što su ona iz astronomije, hemije, geometrije, filozofije i drugih grana. U to doba, istočni i zapadni glavni grad halifata postali su centri civilizacije, a medicinske institucije i naučno-istraživački rad su bili finansirani od države.

Islamski su liječnici isticali u svojim predavanjima kako kliničku tako i bazičnu medicinu. Od studenata medicine zahtijevalo se da budu obrazovani u pogledu temeljnih nauka i da imaju odgovarajuće znanje iz djela autoriteta medicine kao što su to Galen, Hipokrat i El-Zahravi, između ostalih. Medicinsko je znanje bilo sastavljeno u zbirku napismeno, tako da su klinički testovi mogli biti obrazlagani do određene granice, a studenti su ispitivani u temeljnim naukama. Samo onima koji bi prošli dalje bilo je dopušteno polagati kliničke testove, a potvrda u medicini zahtijevala je odgovarajuće znanje iz oba područja.

Abasidski halifa El-Muktadir (umro 908. g.) zahtijevao je od poznatog liječnika Sunnena ibn Sabita (umro 976. g.) da ispita sve liječnike i potvrde onih koji su se tek kvalificirali za medicinsku praksu. Ipak, vijeće liječnika i poznati liječnici bili su izuzeti. Islamski su naučnici također poboljšali i usavršili farmakologiju i herniju. Oni su opisali mnoge nove lijekove kao  što su sena, kamfor, muškatov orah, klinčići, itd., a koristili su nova otapala, za lijekove kao što su ružina voda i voda naranče. Također su koristili aldehide, alkohol i ostala otapala podjednako kao što su usavršili metode testiranja čistoće metala i hemikalija. Njihovo istrajavanje u traženju metoda pretvaranja metala u zlato rezultiralo je otkrićem nekoliko hemikalija kao što su kiseli metali, antimon, bizmut, amonijak i jedinjenja žive. Arapske riječi kao alkohol (ar. kuhul), sirup (ar. šurub) i ostali, naširoko su korištene. Temeljni hemijski procesi, uključujući destilaciju, kristalizaciju i sublimaciju su isto tako otkriveni. Također je poznato da su islamski liječnici koristili cannabis sativa indica-u (ar. kunnab hindi; hašišatul kaif) kao anestetik, a postoje naznake da su bili upoznati sa inhalacijom pri primjeni anestezije. Djelo El-Kindija o metodu propisivanja i tačno određene doziranosti lijekova dobro je poznato. On je primijenio zakon geometrijske progresije u propisivanju lijekova. l konačno, glas o Muhammedu ibn Abdullahu el-A’atu iz Mosula u Iraku kao vrsnom poznavaocu medicine i farmakologije je doveo studente iz dalekih i bližih gradova da čuju njegova predavanja.

Muslimanski doprinos u medicini

Među poznatim liječnicima istočnog halifata pod upravom Abasida, živio je i El Razi, koji je razlikovao velike boginje od ospica, i Ibn-Sina (lat. Avicena), “Princ liječnika”, koji je pokušao ne moguće u svom nastojanju kada je pokušao da kodificira medicinu dok je sređivao njene elemente sa sistemima Galena i Aristotela. Ipak, njegova su djela uticala na Evropu vijekovima.

U zapadnom halifatu, a pod vladavinom Umajaida, živio je najveći kliničar Abdul Melik ibn Zuhr (lat. Avenzoar) iz Kordobe (umro 1162. g.). On je bio jedan od nekoliko liječnika koji su nekoliko vijekova ranije prednjačili nad evropskom reneansom, kada su se hrabrošću suprotstavili pisanjima i stavovima Galena.

Nekoliko muslimanskih skolastičara izvadilo je iz korica svoja pera da bi uputili na vođstvo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u medicini. Među njima ovdje je važno spomenuti Hunejna ibn Ishaka (lat. Joannitus; 809-873. g.), koji je napisao nekoliko rasprava tumačeći Poslanikovu uputu, a on je posebno bio poznat po svojoj knjizi iz oftalmologije pod nazivom Al-‘Ašr makalat fi al-‘Ajn (Deset rasprava o oku). Ovdje je, također, važno spomenuti Muhammeda ibn Zekerijja’a el-Razija (lat. Rhazes; 865-925. g.), čije se glavno djelo El-Dšudari vel hasba (Velike boginje i ospice) smatra najranijim djelom te vrste. U njemu on opisuje temelj za različite dijagnoze između ove dvije bolesti. El-Razi je također napisao knjigu o dječjim bolestima, i po mišljenjima mnogih on se smatra ocem pedijatrije. Historija je također zabilježila djelo Ehu el-Hasana el-Muhtara ibn Butlana (lat. Elluchasen Elimithar; umro l065. g.) pod nazivom Tezkir el-Kahhalin (Zabilješke za oftalmologe), a ovo djelo predstavlja najstariji arapski zapis o oftalmologiji.

Potom dolazi Abdul Melik ibn Zuhr (lat. Avenzoar; l09 1 – 1162. g.), prvi koji je raspravljao o osjećaju u kostima i izazivačima svraba (ar. Su’ubat el-Dšereb, L. acarus scabici), a koji je također bio poznat po svom djelu Al-Tejsir fi el-mudavah vel tad bir (Pojednostavljivanje terapeutika i dijete). Ali ibn el-Abbas (L. Haly Abbas; umro 994. g.) bio je produktivan pisac poznat po svojoj knjizi El-Kitab al-Meleki, također znanoj kao Kamil el-San’a el-tibbijjah (Kraljevska knjiga; lat. Liber regius), knjiga sadrži detaljan tretman nauke i prakse u medicini u kom je on uporedio dijetetike i materiu medicu, čime je dao svoj doprinos rudimentarnom konceptu kapilarne cirkulacije.

Ovdje se, također, mora spomenuti islamski filozof i komentator lbn-Rušd (lat. Averoes; 1126- 1198. g.) u čijem glavnom enciklopedijsko-medicinskom djelu El Kullijat fi el-tibb (Općenitosti u medicini) raspoznaje se funkcija retine i utjecaj imuniteta u slučajevima velikih boginja.

U trinaestom je vijeku živio Ali ibn el-Nafis ( 1210- 1288. g.), koji je napisao Šarh tašrih el-Kanun (Komentar na analizu Ibn Sinaovog Kanuna), a koji je postao zabilježen po unaprjeđenju opisa pulmonalne cirkulacije krvi tri vijeka prije nego što ju je opisao portugalac Servetus, kome je ovo otkriće pripisano.

Trinaesti vijek također bilježi i najistaknutijeg historičara medicine M. lbn-Ebi Usajbi’e (1203- 1270. g.) po njegovom kapitalnom djelu “Ujun el-enba ‘ fi tabakatal-atibba” (Izvori podataka o vrstama liječnika). Ovo djelo predstavlja ranu zbirku 400 biografija arapskih i grčkih liječnika.

Konačno, ovaj djelimični spisak poznatih islamskih liječnika i njihovog doprinosa liječničkim vještinama ne može biti završen bez navođenja nekih od ranijih djela “Princa liječnika” Ehu-Alija el-Husejna ibn Sina’a (lat. Avicene; 980- 1037. g.), koji je bio citiran od većine ranije navedenih skolastičara. Ibn-Sina je sabrao medicinsku nauku svog doba u jedno enciklopedijsko djelo koje je nazvao Kanun fi el-tibb (Kanon medicine).

Ova je knjiga prevedena na latinski jezik nekoliko puta, a utjecala je na mnoge generacije studenata medicine u Evropi. Ibn-Sina je, također, napisao djela pod nazivom Kitabul-šifa (Knjiga liječenja), El-Advija el-kalbijja (Lijekovi srca) i Kitabul-Kuland. (Knjiga bola u crijevima). Ovo su samo neka djela od mnogih čiji je on autor. Ibn-Sina je, također, dva puta bio vezir Hamadana, a četiri je mjeseca bio pritvoren zbog svojih političkih opredjeljenja u to vrijeme. Doktor Kruger, M.D. napisao je o lbn-Sinau sljedeće: “Njegovo je medicinsko iskustvo u transcedentalnom pogledu veće od onog Galenovog … (on) demonstrira um poput onog Geteovog, i posjedovao je genij poput onog kod Leonarda da Vinćija.” (C. Kruegeer, M.D. Springfield, III. Charles C. Thomas, 1963)

1. Preneseno u Buharijevom “Sahihu”.

Iz uvoda knjige “Poslanikova medicina” ibn Kajjim

akos.ba