Umjesto molbe za posao, dirljivo pismo direktoru bolnice
Ima li posla za ovakve Bošnjakinje u zemlji iz koje svaki dan odlaze medicinske sestre?!
Poštovani,
Ja sam Neumorna Bošnjakinja, medicinska sestra s položenim stručnim ispitom i 9 godina staža na birou. Nakon devetogodišnjeg odlaženja na biro i bezuspješnog moljakanja za posao, namjerno Vam ne pišem Europass CV niti uobičajenu molbu, nego Vam se obraćam ljudski s nadom da će ove riječi pronaći put do Vašeg razuma i da ćete o njima barem na trenutak razmisliti.
Odgojena sam na principima islama, morala, pravde, ljubavi i suosjećanja što je utjecalo i na moj izbor pri odabiru srednje škole. Još kao dijete maštala sam kako ću pomagati ljudima bez obzira na njihovu dob, porijeklo, vjeru ili materijalni status. Međutim, to dijete ni zamisliti nije moglo da u svojoj zemlji neće moći živjeti niti od svoga rada niti od svoga obrazovanja niti od pustih želja da ovaj svijet učini ljepšim mjestom za život ili da jednom bolesnom insanu pomogne i uljepša najteže trenutke bolesti.
Ja sam dijete običnog dobrog Bošnjanina, naučenog da se znoji i krvari u svojoj Zemlji. Ne uzdam se ni u kakve veze, a ni novac ne bih dala da dođem do cilja. Sve i kad bih ga imala. Vjera, odgoj i životni poziv nadahnjuju me da činim dobro, pomažem ljudima, da se borim protiv diskriminacije, nepotizma i nepravde. Rata se ne sjećam, ali sam dobro zapamtila da je babo nekuda odlazio i da mi je strašno nedostajao. Zapamtila sam i tugu u cijeloj porodici kad se amidža više nikada nije vratio… sve mi se čini da od tada više ništa nije kao prije.
Sad sam mlada žena, proživljavam prve mjesece bračnoga života. U zajedničkom domaćinstvu s roditeljima moga muža. U domaćinstvu u kojem niko nije zaposlen. Borimo se, naučili smo. Malo od bašče, malo od krave. Niko nije gladan.
Sve se češće uhvatim u razmišljanju o odlasku u inostranstvo. Kažu da je moja struka jako tražena u Njemačkoj. Zbog bolje budućnosti svoje nerođene djece… Ali šta bi mi rekao babo koji je krvario za ovu zemlju i najljepše joj godine mladosti posvetio?! Nije previše razmišljao o uplakanoj djeci i preplašenoj ženi koje ostavlja u neizvjesnosti da ga čekaju i da se mole za njegovo zdravlje i povratak. Šta bi mi rekao rahmetli amidža koji je život dao za ovu prelijepu zemlju i mome babi u emanet ostavio i svoju porodicu i svoju djecu?! Da li bi mi halalili?! Da li bi razumjeli što to znači otići trbuhom za kruhom?! Da li bi shvatili da u njihovoj Bosni mladi ljudi gube nadu za bolje i ljepše sutra?!
Pored želje da pomažem bolesnim ljudima, ali i svojim radom doprinosim porodici imam dupli teret i obavezu. To su moji roditelji i roditelji moga muža. Sve su stariji i sve nemoćniji. Ko će o njima brinuti ako i mi odemo vani?! Stoga Vam se obraćam kao humanista humanisti jer ko može biti humnaniji od onoga ko je svojim odabirom pristao biti uz ljude kojima je najteže?! Još uvijek vjerujem da postoje dobri ljudi, još me drži entuzijazam koji sam širila i među svojim pacijentima dok sam volontirala u bolnici pa se nekako nadam da će ove moje riječi pronaći put do Vašega srca. Da ćete, ako ikako bude u Vašoj mogućnosti, davanjem šanse za pošten rad nekome ko to silno želi pomoći najmanje trima porodicama o kojima brigu vodim zajedno sa svojim nezaposlenim mužem koji se ne libi i ne srami nikakvog poštenog posla u borbi za opstanak. No on se bori na svome stručnom polju, a ja evo posljednjim pokušajem na svom. Sve mi se čini da su u ovoj napaćenoj zemlji ostale još samo teške životne sudbine…
Još uvijek s nadom u bolje sutra, najsrdačnije Vam zahvaljujem za izdvojeno vrijeme u čitanju ovoga moga pisma. Ne znam da li da molim, vjerujem da ste zatrpani raznim molbama… Svoju brigu predajem svome Gospodaru čvrsto vjerujući da će izabrati dobru dušu preko koje će riješiti moj problem. Barem znam da sam pokušala…
Želim Vam svako dobro ovoga svijeta i potiho se nadam da ćete me pozvati na razgovor za posao J.
Akos.ba
