U susret sjećanju

U povodu godišnjice rođenja prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića Ne tjera se vjetar dlanom, niti laž pogledom, već iz davnina titraju suze za zaslugom; a svakom je sudbina ono što je Bog propisao- ovo osta uklesano na raznim uzvišenjima, preliveno preko knjiga tvrdih ukoričenja.

O bosanski golube, raširi vijesti o osobi koja se borila za ovaj narod iza gusto poredanih rešetki. Rešetki koje su se izvijale jedna pored druge izazivajući jezu i strah, al’ našem ponosu davale su nadu i želju za bolje sutra. Raširi vijesti, o golube, preko bosanskih granica, nek čuju uznositi vladari šta znači borba i žrtva. Nek se čuje za žrtvovanje bosanskog Alije, nek njegova hrabrost odzvanja Bosforom, neka se pripovijeda Amerikom i kalemom bilježi cijelom Bosnom.

Vrijeme zamišljeno, a burama života mnogo toga se promijenilo. Babu su mu u mezar spustili, sina u vojsku poslali, novorođenim unukama ezan i ikamet proučili- za te habere saznavao je iz koso ispisanih redova na hartiji. U taj vakat, zeman se promijenio, evlad se na vlasti uzoholio; Višegrad kao na bojnom polju se lomio, Drina poput nevina djeteta jecala, Neretva nekamo žurila, Bosna je junake sabirala, a Miljacka odredište tražila. A on, ispunjen optimizmom Sabine, nadahnutošću Bakira i brige Lejline, pisao je svoja djela na najtamnijem mjestu na kojem je obitavao, bajrame dočekivao i o svojoj ljepotici Halidi počesto mislio. Lijepo sjećanje je potpora da se izvineš iznad stanja koje te snađe.
Kako saburli ovaj insan bijaše, preko okeana, s poštovanjem ga ljudi spominjaše. A, mi ćemo zajedno, o golube, do danja Sudnjeg Gospodaru sedždu činiti, našeg Predsjednika u dovama spominjati. Rijetki su u rani sabah hrlili, sebiljske golubove hranili, vratnički ezan osluškivali i bistrički pejzaž ljubavlju obasipali. Ah, tek u onaj nevakat, kako je hitrovito Bošnjake krupnim riječima samouvjereno hrabrio, s našim očevima i poslijednje parče hljeba je dijelio. Za našu zastrtu Bosnu satkao je sigurnu luku i otvorio sve kanate da olakša slobodi muku. Ponosno zijareti Kovače, tiho prouči Fatihu, i ne zaboravi selame za našu vodilju. Prenesi ovo, ljiljanima okićeni golube, do Dunava i Jadrana, neka se u svijetu zna i širi, da je Alija bio i ostat će u nama da živi!

Nakon ovoga uslijedio je duboki muk, samo su susrele oči sa očima. Kako prekinuti i suviše glasnu tišinu, lica ne odaju ni žal, ni radost, ni razočarenje, samo onako, sve hladno izgleda.

– Na poleđini piše juni 2012. godine – izustio je suhoparno gledajući u datum.

I poslije njegovih riječi ništa nije dobilo živahniju boju, čak su se još više upotpunjavali ujedinjeni zov i muk tišine. Bio mi je bliži i vremenski i tjelesno od sjećanja koje sam prizivala, ali oči nisu dosezale do njega nego do baš tog juna 2012. Ne sjećam se šta je posebno bilo u tom junu, ali u njemu zasigurno nisam napisala svoj prvi spis o rahmetli Predsjedniku. Obzirom da sam datum otisnula na poleđini spisa neusklađeno sa prvobitnim rukopisom, i to sasvim drugačijim patentom, moralo se desiti nešto što me natjeralo da baš tog datuma iz svoje sehare izvadim spis o Aliji i čitam; ili sam s nekim vodila duboki razgovor o politici, ili sam se htjela podsjetiti na ovog insana, velikana, koji je odigrao značajnu ulogu u mom životu. Prije će biti da je ovo drugo u pitanju.

– Sigurna sam da je spis napisan bar dvije godine ranije, ali ne u junu, bilo je to u doba Sive- govorila sam kao da trgam riječi iz prošlosti, pa ne i tako daleke prošlosti.

Vidno je da zbunjujem svog vjernog slušaoca, nedostaje mu još boja mojih riječi kako bi dobio kocku i tek je onda složio. Nije morao više da priča, oči su mu odavale znatiželju i radoznalost. Odakle da počnem, od koje boje, od kojeg dijela? Nisam svom sugovorniku mogla odati činjenicu da zapravo ni ja nikad nisam složila ovu kocku, još uvijek su događaji samo razbacani na hrpi mojih sjećanja, čekaju svoj red da budu složeni i ujednačeni, dakako i upotpunjeni. Moram improvizovati svoju posloženost, kako ovo čeljade ispred sebe ne bi dovela u još konfuznije stanje.
Sjećanja bivaju teška, ma koliko da bila sretno vrijedna spomena. Prvo susretanje sa ostavštinom Alije Izetbegovića, milog insana i lava od Bosne, doživjela sam u srednjoškolskom dobu. U burnom periodu, odvojenom od kuće, među stotine evlada iz različitih krajeva Bosne, a i Hercegovine, valjalo se izboriti sa samim sobom, ukazati sebi na pravac kojim želiš ići. Baš tada, kada sam birala put koji ću ja utabati i kojim ću ostavljati tragove iza sebe, sjetila sam se kišovitog oktobra 2003. godine. Imala sam punih devet godina.Nepoznat datum 2001. i oktobar 2003. godine su jedini datumi i događaji kojih se sjećam iz svoga ranog djetinstva.

Ne znam da li bih nastavila, zurim u te tamne oči, a kroz njih dobivam sliku tih priziva i datuma s kojima sam odrasla. Jedan je bio izuzetna smrt, a drugi misterija. Pa zar i smrt nije misterija? Ili mi se samo činilo da jeste. Ovdje ću da ostanem nedorečena.

Smrt je biljeg tih datuma. Prvu i bližu sam osjetila baš onog nepoznatog datuma 2001., kada je na bolji svijet preselio rahmetli dedo Agan. Osim njegove smrti koje se sjećam kroz intervale magle, ničeg se više ne sjećam vezano za njega. A mnogi, moj manir društvenosti pripisuju njegovim genima, dok ja tome, godinama kasnije, dodajem i dosta fizičke sličnosti koju sam uočila na zajedničkoj slici starješina porodice Čakić. Oktobarsko sjećanje je dosta kristalnije. A možda i ne bi bilo, da tada, sa svojih devet godina po prvi put osluškujem i gledam šok i nevjericu, tugu i žalost, suze i mnoge hvalospjeve o tamo nekom Aliji. Umro na televiziji, a svi plaču i svi se nekud spremaju. Bilo mi je čudno, jer ga ja nisam znala. Muškarci iz našeg malog Lisca, iznurene provincije, uputili su se put Sarajeva. Ne, nisam znala gdje je to Sarajevo. A sjećam se dobro, kao da sada imam tih devet godina, kiša je padala jakim intezitetom i nebo se otvorilo pred ovim predstojećim ukopom. A ja i dalje, u mislima, rješavam zagonetku tog Alije. Pa ako ništa, bar se zove kao ja, ili ja se zovem kao on. Svejedno, pa i ne baš. Pokušala sam od svih hvalospjevova stvoriti stvarnu sliku Alije. I mislila sam da sam uspjela, dok uveče nisam vidjela njegovu sliku na televiziji. Pa on je bio samo dedo, ništa drugačiji od onog koji je umro 2001. godine. Mada, kažu bio je i Predsjednik. Pomno sam slušala prenos iz Sarajeva, da se riješi moja misterija. Da napokon nastavim sa svojom igrom sa drugaricama. A bilo je nešto bolno u mojim grudima, iznjedrilo je godinama kasnije. Voljela sam kišu, i danas je volim, a smatrala sam ko voli kišu i njega kiša voli. Izgleda voljela je i Aliju. Mnogo je kiše tog dana palo.

Mnogo kiše iz mojih očiju bi sada palo, ali ne, držim se. Hoću da završim započeto, hoću da napokon kako ovom slušaocu, tako još više sebi uskladim ovu priču i niz događaja, kako bi kocka postala složena i imala svoj izgled. A još tinja u meni bol. Nezagasiv, nezacijeljen. Rana je to, duboka svih Alijinih godina. Mislim i na Predsjednikove i na svoje. Kako rekoh, oboje se isto zovemo. Mislim da su mi po neni sa babine i dedi sa mamine strane dali ime. A može biti i drugačije?

Stišala se kiša, a i život se nastavlja. I dalje se pričalo, često se spominjalo, pogotovo na sijelima. Alija i dalje živi u srcu naroda. Brzo sam ja to sve potisnula u sjećanja. Kroz osnovno obrazovanje shvatam ko je zapravo bio Alija Izetbegović. Tu je moje prvo saznanje o njemu, ali i saznanje je bilo za rubriku vjerovali ili ne. Kada sam shvatala ulogu i činovništvo rahmetli Alije, nije mi se, ni na trenutak, javilo sjećanje na dan kada je Alija umro, zapravo za sebe mogu reći da se tog dana rodio.

U najkritičnijem dobu, srednjoškolskom, kada djeca izrastaju, počinju formirati svoje ličnosti, ja sam bila na putu koji je imao budućnost ako se budem vodila pravim smjernicama. Odvojena od rodne grude, mogu reći da mi to i nije teško palo, pa ionako smo cijelog života putnici namjernici, ništa više. Na prvom koraku susrela sam se sa ostavštinom Alije. Prvi put ulazim u školsku biblioteku na spratu muškog internata. Ah, kako je divan taj Elči-paša, rahmet i aferim mu na oba svijeta, ostavi iza sebe neprocijenjivu ljepoticu u vezirskom gradu. Odmah sa ulaza u biblioteku, nemoguće je, ako si došao po dobru i kvalitetnu literaturu, a ne samo po lektiru koju ne zna se ni da li ćeš pročitati, da ne zapaziš police ispunjene serijom djela sa imenom Alije Izetbegović. Ovdje se prvi put javlja sjećanje na kišoviti oktobarski dan. Zaboravila sam kojim poslom sam i došla, odmah sam prišla knjigama i pokupila sve što se zove Alija Izetbegović. Prati me iznimna sreća što napokon rješavam smrt prvog predsjednika bogato zastrte Bosne i Hercegovine. Njegova smrt za mene se može zvati i njegovim rođenjem, jer taj dan se u meni rodilo hiljade pitanja i hiljade potreba da znam šta čovjek treba da bude i kakav treba da bude da te vole ljudi i u nekom kraju, u kojem vjerovatno nikad nisi bio.Merhametli insan, naš bibliotekar Sinan daje mi dozvolu za iznošenje više od dvije knjige iz biblioteke, valjda je shvatao moju požudu za Izetbegovićevom ostavštinom.

Nisam zanemarivala svoje obaveze, ali sam neiscrpno uživala u onome što sam imala priliku da vidim ispred sebe. Posmatrala sam dugo sliku na omotu knjiga. Da li ja to počinjem Aliju iz djetinstva gledati drugim očima? Ne, gledam ja istim očima, samo iz perspektive nekog ko shvata i razlikuje dobro od zla. A mnogo topline je u njegovim očima. I sada kad pomislim na to, imam osjećaj kao da me gleda, kao da sam za njegova života imala priliku da stojim ispred njega i posmatram ga. Sve crte lica su odavale nešto sebi svojstveno, još uvijek to nisam definisala. Svaka govori za sebe, i svaka je neiscrpna. Je li to ono što me zbunjivalo, kada sam ga, prvi put, na dan njegove smrti vidjela na televiziji?!

Sjećam se da sam izgovorila par riječi prije nego sam počela čitati. Knjige sam čuvala na svojoj školskoj klupi, u učionici u kojoj u tom trenutku bila sama. Držeći u ruci i zureći u Alijine oči, prošaputala sam sebi: eh moj imenjače, da vidim koliko vrijedi moje sjećanje na taj dan kada je Bosna za tobom suzama natopljena, da vidim koliko vrijedi jedno od mojih sjećanja iz djetinstva. Moj vjerni slušaoc ne gleda više u mene. Usmjerio je pogled na Kovače. Ili je prestao da me sluša, ili saživljava moje riječi gledajući u mezarje rahmetli Predsjednika. U svakom slučaju, ja ću nastaviti sa svojom pričom, ionako se riječi stapaju sa prirodom da mi nije ni bitno je li ih neko osluškuje, bitno je da ih ispoljim.

Oktobarski dan se ponovio u meni, onog momenta kada sam počela da čitam, krenuvši od biografije do životopisa, i djela. Oktobarski dan sam živjela svake sekunde dok sam čitala i upijala svaku rečnicu. Živjela sam u Bosanskom Šamcu i u Sarajevu, putovala sam u Teheran, Ameriku, Francusku, sve zajedno kroz ostavštinu moga imenjaka. Vratila sam se u vrijeme, burno vrijeme Alije Izetbegovića. Burno? Bilo je više od toga. I plakala bih i radovala se u isto vrijeme, i žalila i Bogu zahvaljivala, baš kao što su to radili moji mještani u oktobru 2003. godine. Sav žali i prelomljene godine izlazile su iz mojih sjećanja, a još nisam bila u potpunosti pročitala i saživjela literaturu koju sam podigla. Tada sam zasigurno znala koji put ću ja utabati, čime ću se voditi. Tada je nastao moj prvi spis, to se može reći i moj prvi iskreni utisak o rahmetli Predsjedniku. Ništa od bosanske historije ne može nadilaziti ono što je ovaj insan, od krvi i mesa, podnio za sve nas; borio se i kada bi mnogi zasigurno odustali, kada nije bilo izlaza između četiri zida. Borio se za moju riječ, za moje bolje sutra. Surovi svijet mi ne nameće kako riješiti problem, nego kako ga zaobići; Predsjednik je bio u surovom svijetu, pa je problemu gledao u oči, išao golim prsima prema njemu i suočavao se uspravne glave ne pokleknuvši niti jednom. Ma i nije baš da ću ja svoj put utabati, već je utaban, samo ga iskreno i predano trebam slijediti, naravno sa opcijom proširenja i doprinosa onome na čemu je ostavljen otvoreni pečat.

– I ja se sjećam tog oktobra, kako se ne bih sjećao. Bilo je teško, i maglovito u našim srcima. Nije baš da sam tim putem išao, sudbina je uradila svoje, baš kao što to čini i ovog momenta- izgovarao je potiho i dalje ne gledajući u mene.
-Mnogo magle i oluja nas može zateći, ali ako naučiš da dišeš zrak iznad magle i ako ne misliš da je bježanje od oluja jedino i stvarno rješenje, onda možeš da dosegneš do čistog srca.

Zatvor je ovaj život koji živimo, isti onaj zatvor u kojem je Predsjednik bio. Mogao je sjediti u ćeliji, imao je pristup papiru i olovci, a slali su ga sa mjesta na mjesto, kopao je, bio drvosječa i čistio, ali ništa ga nije zadesilo a da nije iz toga pouku izvukao. Lakši je papir i olovka od sječe drva, fizički lakši, ali psihički je bilo bolje pribjegavati poslu u kojem si slobodniji. Zato što čovjeka sloboda čini ošrtroumnijim. Danas to nije tako, ovaj zatvor od života je tako regulisan, da se svi hvataju pozicija na kojima je što manje fizičkog rada, svako se dohvatio olovke i papira, a nemamo slobode. Zato bih i ja, u ovom svijetu, rado uzela ulogu drvosječe, samo da nam se vrati sloboda koju ti oduzmu a da zatvora u Zenici i ne vidiš. Čak šta više, mislim da tamo ima više slobode nego u ovom svijetu. Sada trebam okrenuti svoj put slobode i izbora na put života.

– Da me bar godine ne sustigoše- izgledalo je kao jadanje kroz njegov suhoparni glas.

– A ko još treba brinuti o godinama, pa cijelog života traje borba. Doživjela sam ratobornije i revolucinarnije šezdesete godine u kojima je Predsjednik bio, nego mladalačke. U životu ti je sve kao kad čitaš knjigu, ako ne shvataš, okreni knjigu naopačke i čitaj, vidjet ćeš da ima i gore, zato se potrudi i ne odustaj.

Uslijedio je isti muk kao kad je pročitao moj prvi spis, samo ovog puta oči, i njegove i moje, bile su negdje daleko. Svako u svom svijetu. Već se počela spuštati magla iznad Srajeva, samo su izvirivale munare, najjasnija Begove džamije. Kao da se zatvara neko poglavlje, tako je izgledalo sa zidina Žute Tabije. Tek sad shvatam da nisam sigurna koliko bih jasno mogla ponoviti ono što sam ispričala, ne znam jesam li to uspjela i sebe zbuniti?.

Trznu me svojim neumjesnim pitanjem- po kome ti ime dadoše?
-Po dedi Aliji i neni Aliji, po hazreti Aliji i rahmetli Aliji, po svima koji se zovu Alija a nose nešto dobro u sebi, iz čega mogu mnogo šta naučiti. Vidno je ostao zatečen mojim riječima, oči su ga izdavale- nije reagov’o.

Piše: Alija Čakić

Akos.ba