U sjeni Palmina drveta…

I onda negdje pri kraju snage smo ipak uspjeli!..Spremili se, spakovali, putovali, raspakovali i krenuli u počinak. Počelo je lijepo i ugodno putovanje kroz odmor, uobičajen, ali zarađen odmor. Destinacija pomno odabrana. Španija – Palma de Mallorka.
Već znaci za simbol turizma, asocijacija na more, izvanredne zalaske sunca ili rađanje novog dana zavisi kome se šta sviđa. Već nakon prvog dana boravka uočili smo da preovladava njemački, ali ga isto tako prati domaći – španski jezik. Ko ode u Španiju, odabrao je pravu destinaciju da upozna arapsku arhitekturu. U ovoj evropskoj zemlji nigdje traga nema od evropske kulture gradnje. Ovdje vlada evropski čovjek u zidinama arapske duše. Tužan val zadirao je u naša srca poput mehke španske vode. Španija je bogastvo i potajna bol svakom muslimanu, pomislih!..

Sjetih se i Tarika ibn Zijada, kako je palio svoje lađe da pokaže drugima da se nema čime vratiti ni u šta ukrcati ako ih neprijatelj porazi. On je imao samo jednu mogućnost – ići naprijed, a onda se sjetih mladića kako se plačući vratio svojoj majci da joj saopći da je Španija PALA, na što mu ona, bez suza onako ženski uzvrati: “Plači sine sad kao žena kad je nisi htio braniti kao muškarac”! Pa mi se jos misao nadoveza da je Španija i napadnuta upravo onda kada su misionari crkve ustanovili da se omladina Španije sastaje na igrankama, onda kada su muškarci bili poslušniji ženama svojim nego majkama, onda kada se postilo da bi se smršalo, onda kada su hamami postali javni prostori za nemoral, onda kada su knjige počele sakupljati prašinu, a halke Kur’ana postale nada za stare i iznemogle..I sjećala bih se još, ali mi bi nekako apsurdno da se sjećam otužnih primjera prošlosti, kada sadašnjosti u Španiji nemamo…

I opet si rekoh… Mi smo došli da se odmorimo i uvjek iznova smo se morali na to podsjećati.

Blizu kuće u kojoj smo boravili već drugi dan otkrili smo izvanrednu prodavnicu voća i povrća, našu zelenaru. Produkti ovdje imaju miris pa smo odlučili češće ići u zelenaru.

Posto je bila već treća posjeta, s prodavacem osrednjih godina već smo imali puno zajedničkog. Mi njemu stalni kupci, a on nama ugodan domaćin.

Malo engleskog, malo mimike ostalo smo slušali na španskom do jednog trenutka kada mi je ruka na paradaizu ostala jer je on progovorio nesto drugačije!!
Tu u maloj zelenari!
Domaćin, osrednjih godina i veličine nas je prepoznao i stekao neko jedva čekano povjerenje i počeo. Ali i prije nego što je počeo osjetih mu na licu nešto pitomo, nešto što nije svojstveno drugima.

“Eto nam Ramazana”! “Da, eto ga”! -povikasmo..i onda stadosmo!

“Vi ste znak da je došlo drugačije vrijeme”?! “Možda” – zbunjeno potvrdismo. Za trenutak zavlada neka namjerna tišina, a domaćin nastavlja. “Uzmite slobodno sve je vama dozvoljeno”! “Znači halal nam je”?! – upitno odgovorismo .. On se nasmijao.

“Kada si došao ovdje”? Sad već ozbiljnije krenusmo. “Oni su došli a ja sam ostao”.

Osjetih tugu u njegovom glasu. “Koliko dugo postojiš ovdje”?. “Ne znamo ni mi sami od kada postojimo”. “Kako si ostao”? Uzdahnuo je kao da čuva neku tešku i važnu tajnu. “Dugo mi čekamo da dođete vi, da nas pomognete da nam kažete je li došlo vrijeme.

Ruka mi na paradaizu i sad stoji..sad pitam ja..nema potrebe da se šalimo recite nam kako da vjerujemo..dajte mi samo vremena i bićete uvjereni..hitro mi odgovori.
U vremenu pakla koje nas je snašlo prije pada Španije moja porodica je živjela u Sevilji.

Bogata muslimanska porodica bahato je koristila sve blagodati u lažnoj nadi da je Božija milost pretekla ljudsku oholost. Takva misao nas je dovela da je mogao porobiti ko je htio naše porodice, naša dobra, naše knjige, nasu čast,..samo ne oholost!. Onda je došao Ramazan i Allah se smilovao kome je htio pa ga je usmrtio tu na svom topraku u nadi da ih je time iskupio iz čitavog grijeha nemarnosti koji je talasao domovinom Španijom.

A one koji su bili manje griješni je ostavio mozda za pouku ili opomenu ili i jedno i drugo, samo da nije za kaznu.
Tada je počelo preturanje iz vjere u vjeru.
Muslimana više nije trebalo biti u Španiji i nije ni bilo.

Muslimani su porobljeni, ubijeni, zatrpani, zapaljeni udavljeni poniženi ostavljeni, muslimani su uništeni, odvedeni, ojađeni..oni su kažnjeni a Islam je uzvišen.
Onda je počelo utišavanje, prebrojavanje, istrijebljivanje. Bilo nas je puno ..a njih malo da nas sve pobiju..pa su se sjetili da postanemo kao i oni. Tako će njih biti više a nas neće biti nikako. Ibrahim je postao Huan, Fatima je ostala Fatima, skinuta preodgojena i rodila je Kristijana. Kristijan je otišao u samostan i od tamo volio majku pa je ljubavlju tako i posljednju kap vjere preobratio.

Neke su tjerali, lupali po glavama, neke ubijali da bi živima pouku davali da moraju napustiti toprak i vjeru ako žele živjeti. Neki su im išli sami da izaberu novo ime i vjeru objeručke priljube, a neki su ostajali mirni, imena promjenjenog mjesta zamjenjenog i tajno zaljubljenog.

Tako smo mi došli u Palmu pod imenom Huana. Kao novi stanari, a i novi kršćani bezbrižno smo mogli novu vjeru živjeti i a svoju tajno ljubiti.
Moj sin je Ibrahim zvani Huan. On je kršten kod svećenika Ahmeda zvanog San More. Moj sin Ibrahim je obrezan odmah nakon rođenja. Svaki muškarac musliman zna obrezivati drugog muslimana. Kada doktori to vide mi im kažemo da je djete tako rođeno. Dok govorimo u njihovim očima raste strah da Bog obilježava koga On hoće. A mi tada kao u čudu šutimo.

Obavezno onda odmah moramo kod svećenika San More da djetetu jos jednom krštenje ponovi da se nebi u njega usadio Vrag. I mi tako uradimo pa pojačamo još našu vjeru, pod njihovim imenima.

Moja snaha je Angelina, sa pravim imenom Esma. Ona je krštena ali sada se vratila u Islam. Mi namjerno ženimo žene krštene i tako širimo ono što su oni sužavali.
To je borba. Život u Španiji je spartanska borba da opstanemo. Ovdje je opasno živjeti, ali ljubav prema životu nas je ohrabrila da se borimo.

U svim sferama Španije ima Huana obučenih Ibrahima..mi čekamo vrijeme da kažemo da smo tu. Mi smo romantičari koji smo od srca napravili tvrđavu što govori pogledom. Mi pričamo očima između sebe. Molimo se uglavnom na sredini kuće kako bi odvratiti pažnju i svoju i njihovu od straha i nas samih. Proces je odgojiti djete u tajnosti. Djeca ne znaju čuvati tajne, a moraju biti drugačiji.

Govorimo arapski iz principa. Imamo puno djece iz potrebe. Radimo puno, a malo se vidi. Vi ste nam znak da dolazi vrijeme muslimana u Španiji.
Španiji je rana ummeta. Zato ummet dugo nije bio ovdje.

I još nešto ako vidite bilo kakvu maskotjen u Palmi da znate da možete jesti iz njihove ruke to vam je halal. Jer danas u Španiji maskotjen su samo muslimani.

Oni nas ne biraju nego mi se javljamo da si kažemo gdje smo i da služimo one koji smo i mi sami nekad bili.

Dolazi nam Ramazan spomenite nas u vašoj dovi, a sad idite odmarajte se na svom..

Povjerovali smo svaku riječ!

Na izlasku upitah ga pogledom, a zašto sinu nisi dao ime Zijad ne bi li mu se rodio Tarik…a on odmah nastavi…imamo mi i Tarika i Zijada što ih je osvojila Španija, ali onog što će nju osvojiti još nemamo..!

Mahnusmo mu..a odmah pri izlasku upitah muža ..kako me ovaj prodavač posjetio na nekog našeg…šta misliš ima li ovdje iko ko je preživio..hmm možda. Možda da se kriju pod drugim imenima, ali ..možda mi samo tako želimo pa nam se čini…

Lijepa Španija..
 

Piše: Zineta Subašić

Akos.bA