Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > U Sarajevo na prijemni ispit

U Sarajevo na prijemni ispit

U Sarajevo sam, prvi put sam, došao u junu 1985. Bio sam ja u Sarajevu još nekoliko puta prije toga, u posjeti kod tetke Munire, kad bi ona i njeni došli iz Afrike, gdje su tih godina obitavali. Bio sam jednom i kod doktora, kad mi je kao malom oko bilo ugroženo od udarca piruzom. Ali, tada sam, prvi put sam, došao da polažem prijemni na Pravu.

Nepunih devetnaest. U džepu tek izvađena lična, zatim povratna karta za voz do Dragalovaca, K-15, drugi razred, najjeftinija, i para tamam da pojedem ćevape i popijem sok, te platim autobus od Dragalovaca do kuće. Nekako sam ovarisao tramvaj broj 1, Željeznička- Baščaršija i našao se pred Pravnim fakultetom. Kasnije će to mjesto postati “moj fakultet”. Plan je bio polagati prijemni, pojesti desetku u pola kod Želje ili Kurte, pa na voz, nazad kući.

Sav zbunjen, mogući budući student iz unutrašnjosti, iza koga su kod kuće mati i nana prolile vode da mu sve ide lahko “kao ova voda” i proučile bezbrojne dove za hairli put. Znam da su učile i u trenucima dok sam na Fakultet ulazio i dok sam prijemni polagao. To čovjek, nekako, osjeti. Oko mene stotine djevojaka i mladića, od svakud. Niko meni poznat, niko da bih mogao pozdraviti. Uradio sam što sam znao, siguran da znam, ali nesiguran da je to dovoljno, završio među prvima, izišao na Obalu i izgubio se. Odlučio sam ne čekati večernji voz, ne jesti ćevape i ne piti sok, nego pokušati odmah, što prije, uhvatiti vezu za kući. Ali kako, kad svi tramvaji idu gore, prema Čaršiji, a ja trebam dole, prema Ilidži i Željezničkoj?! Dugo mi je trebalo da shvatim da moram popriječiti, doći do Titove, gdje tramvaji idu prema DOLE. Koliko je veliko meni Sarajevo tada bilo!

Položio sam prijemni. Fakultet sam završio u narednih pet godina. Došao je rat, Sarajevo je ostalo moja životna odrednica. Sve mi je dalo, osim djetinjstva i vaspitanja, koje sam donio iz Prnjavora. Nisam se ni ja štedio dajući se Sarajevu. Bog zna, a i neki ljudi priznaju. Kad danas prođem njegovim ulicama, sa najmilijim, imam mnogo ljudi za pozdraviti. Za razliku od onog juna 85. Bez obzir na sve, ja vama nikako ne mogu opisati koliko je i danas, poslije više od pola života u njemu, veliko to Sarajevo, u mom oku i u mom srcu!

Piše: Tarik Đođić

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top