U povodu Svjetskog dana maternjeg jezika: Svačije poštujemo, a svojim se dičimo

Negiranje bosanskog jezika, koje je trenutno najaktuelnije u bh. entitetu Republika Srpska, nije nova pojava.

Zapravo, riječ je o tendenciji koja se javlja, ulaskom Bosne i Hercegovine pod okrilje Austro-Ugarske Monarhije, a koju vrlo jasno možemo pratiti kroz bh. novine i časopise iz tog perioda. Tako 23. jula 1891. godine izlazi četvrti broj lista “Bošnjak”, u čijem uvodnom tekstu pod nazivom “Svačije poštujemo, a svojim se dičimo”, piše sljedeće:

“Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić i Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni htjeli, jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo pravo dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našemu djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio.“

U nastavku teksta uredništvo Bošnjaka, iskazuje nezadovoljstvo spram namjera propagatora srpskog/hrvatskog jezika, ističući da poštovanje koje osjeća prema susjednim narodima, mora biti uzajamno:

“Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nije smo nikako kail. Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo; mi na njih krivim okom ne gledamo; mi nikad nećemo zanijekati da nismo od jugoslovenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnog roda. Ali uvijek ostajemo Bošnjaci”.

Tekst neodoljivo podsjeća na trenutnu situaciju, u kojoj se nalaze Bošnjaci manjeg bh. entiteta, dovedeni situaciju da brane, uz velike probleme, pravo na svoj jezik i na ime svoga jezika. Iako se manje govori o stanju u kantonima FBiH gdje živi većinsko hrvatsko stanovništvo, treba kazati da je i u ovim kantonima naziv bosanski jezik zamjenjen nazivom bošnjački jezik, kako je to navedeno ustavima tri kantona. Da li će se i kada rješiti problem bosanskog jezika, ne znamo, ali ono čemu možemo posvjedočiti jeste uporna borba povratnika koji ne odustaju od prava na svoj jezik. Jedan od njih, Muhizin Omerović, predstavnik roditelja bošnjačke djece iz mjesta Konjević Polje, tokom svoje višegodišnje borbe, nebrojeno puta je kazao da će radije umrijeti nego odustati. Iako je prošlo više od stotinu godina, potpun isti stav nalazimo i u ”Bošnjaku” iz 1891. godine:

“Slavni tarih (istorija) naše mile domovine sjeća nas onih vremena, kad se je naša domaća vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih spisatelja iz prošlih vjekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo, narodno ime Bošnjak. Od toga ne ćemo niti smijemo odstupiti, toga ćemo se imena držati vijerno i stalno. A što se tiče našeg jezika, to se ne plašimo pred cijelim svijetom otvoreno kazati da nam je i ime našeg jezika usko skopčato s imenom narodnim, te nam se i jezik zove bosanskim.”

Priredila: Amela Jordamović

Akos.ba