U lovu na ljubav

To ti je kao da loviš vjetar, rekoh.

Vjetar će doći kad mu je određeno da dođe. Zapahnut će te, raspuhati, ili će te zaobići.

No, pitanje je, želimo li mi da volimo, ili da budemo voljeni.

Ako želimo da volimo- pa, bujrum nam. Ali…kako se voli?

Voli se tako da ti je lijepa riječ, makar jedna, kao da je hiljadu, ako je od voljenog. Voli se tako da, kad znaš da će nešto voljenog razljutiti ili unesrećiti,nastojiš da ne činiš to.

Voli se tako da, kad ti voljeni učini ono što ti nije drago, nađeš opravdanje, jer…voliš ga.

A voliš ga zato što si spoznala da je vrijedan ljubavi. Ta ljubav nije niodakle… Nije onako, bez razloga, zar ne? Pa, ako razlozi nestanu u trenutku kad ti nije nešto po volji, onda nisu ni bili razlozi. Nisi voljela. Samo si željela da voliš ono što si zamislila da nešto ili neko jeste.

Voli se tako da vjeruješ. Voli se da se ne štediš.

A, možemo li to? Može li insan manjkavi, manjkava insana voljeti tako?

Allahu Uzvišenom pripada najuzvišeniji primjer. No, upoređujući ljubav prema insanu sa ljubavi prema Gospodaru insana, ne mogu da ne primjetim: samo ljubav prema Savršenom može biti savršena.

Allaha se voli tako da nam je drag udarac sudbine jednako kao ostvarenje želja. Zato što samo Potpunom pripada potpuno povjerenje. Uvjerenje da od Njega dolazi samo dobro, ma kako nama, našim ograničenim vidom i spoznajom, to bilo predstavljeno. Da, da, predstavljeno. Jer, postoji onaj naletnik koji nema druga posla, nego da nam prikaže lijepo ružnim i dobro kao loše. Spas je u povjerenju. A ono postoji, ako uistinu volimo.

Uzviseni Allah kaze u Kur’anu:

“Ta, zaista, s mukom je i last (olaksanje), zaista s mukom je i last”( Al.Inširah, 5. i 6.)

Ibn Kesir r.a. u svom tefsiru Kur’ana pojasnjava ove ajete sa sljedecim hadisom: Allahov Poslanik saws je rekao: “Kada bi muka dosla i usla u kamen, za njom bi doslo i olaksanje da muku istjera”. U čekanju da se desi ono što osjećamo kao spas i razgalu, Allah se voli tako da se čvrsto vjeruje da je s tegobom i olakšica, pa da je nastojimo vidjeti i uzeti tu olakšicu. Da nema nijedne druge, ima strpljenje. Spas je u povjerenju da će izlaz doći, odakle se i ne nadamo. Jer, mi volimo Gospodara, i iz te ljubavi rađa se bojazan da ne uradimo nešto što će Uzvišenog rasrditi. Takvima Voljeni obećava izlaz i opskrbu odakle se i ne nadaju.

Ali… mislim da, ipak, većina ljudi želi da je voljena, a ne da voli. Ili, ispravnije, ne SAMO da voli. “Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti.A Allah prašta i Samilostan je.”( Ali-‘Imran, 31.) Eto! Nije teško. Ako ne lažemo sebe da želimo da nas Allah voli.

No…mi smo insani i želimo da nas, pored toga što nas Allah Uzvišeni voli, vole i ljudi. Ne samo oni koje mi volimo, jer je u prirodi čovjeka da želi da ga SVI vole. Da ga niko ne ruži, ne iznalazi mu mahane, da mu ne smeta na njegovom putu samoostvarenja…S godinama naučimo da je to nemoguće, pomirimo se s tim, ali nam ne bi bilo krivo da nema toga da nas neko ne voli. Ljudi se raduju pažnji, čak i kada je od onih koje ne obasipamo pažnjom. Ljudi su djeca. Dijete se raduje pažnji roditelja, iako nikad prema njima nije dovoljno pažljivo.

Ima i tu recept, i ako ga budemo primijenili, ljudi će nas voljeti! Naime, suštinsko je da naučimo voljeti Savršenog, Koji ne umire, i čija se Moć nikada ne smanjuje. Ako tu ne nađemo način, pa kako da nađemo način da volimo one koji su suprotni tome?

“One koji su vjerovali i dobra djela činili Svemilosni će sigurno, voljenim učiniti.” (Merjem, 96.)

Sigurno!!

Ahmed prenosi od Ebu–Hurejrea da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Zaista, kada Allah zavoli jednog Svog roba, pozove Džibrila i rekne mu: ‘O Džibrile, Ja volim toga i toga pa ga i ti voli.’ Džibril ga zavoli, a zatim pozove stanovnike nebesa i kaže: ‘Zaista Allah voli toga i toga, pa ga i vi volite.’ Zavole ga stanovnici nebesa, pa se ova riječ o njemu proširi na Zemlji…”

Jednostavno, zar ne?

A ima i nastavak ovog hadisa:

“Zaista, kada Allah zamrzi jednog Svog roba, pozove Džibrila i rekne mu: ‘O Džibrile, ja mrzim toga i toga, pa ga i ti mrzi.’ Džibril ga zamrzi, a onda se pozovu stanovnici neba: ‘Zaista Allah mrzi toga i toga, pa ga i vi mrzite.’ Oni ga zamrze, a zatim se mržnja prema njemu proširi na Zemlji.”

Upitamo li se mi ikad, jesmo li nesretni zbog sebe? Je li do nas?

I, primjetila sam, ljudi se smire kad se sjete da je nafaka već propisana. Nekako, otpuste brige zbog teške situacije u kojoj se nađu. Zato rekoh jednom, kada sam primjetila da je ova pojava tako česta kod mladih ljudi i da im uzima energiju:

I ljubav je nafaka. Što je tvoje, doći će. Zato, omaldino moja voljena, ne tugujte! Razmislite; možda vas,samo, zaobilazi mnogo zla u čekanju već određenog dobra?

Ammara Langić Šabić

(Akos.ba/mysite.blogger.ba)