Tvrtkovo književno kraljevstvo
Preminuo je Tvrtko Kulenović, pripovjedač i pjesnik, dramaturg i dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, direktor Narodnog pozorišta i redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Pisao je romane, eseje iz teatrologije i književne teorije i kritike, putopise, pripovijetke, radiodrame. Njegov književni opus predstavlja nadasve vrijednu i neobičnu pojavu u bosanskohercegovačkom književnom životu, baš kao što je to bilo i samo njegovo ime. U jednom od posljednjih svojih intervjua, kojeg je dao upravo časopisu Stav, govorio je i o tome kako je dobio ime. “Kada je moj otac otišao u Beograd na Likovnu akademiju, djed je čuo da je skinuo fes. Onda je kazao: ‘Više ga nećemo zvati Hakija već Jandrija.’ U Beogradu su moji roditelji imali prijatelja advokata muslimana, Kamenicu. Otišao mu je tata kada mu se rodio sin tražiti da mu bude kum. A Kamenica kaže: ‘Slobodan.’ Tata mu odgovori: ‘Kakav Slobodan?’ Ode onda u Bosanski Petrovac djedu, a on mu kaže: ‘Hajrudin.’ Na što je tata rekao: ‘Kakav Hajrudin?’ I onda reče: ‘Trebat će Bosni još kraljeva.’ Tako sam dobio ime”, kazao je Tvrtko Kulenović za naš magazin tačno prije tri godine.
Rodio se u Šapcu 9. aprila 1935. godine. Njegov otac Hakija Kulenović bio je poznati bosanskohercegovački slikar porijeklom iz stare krajiške porodice, a majka mu je bila iz Beograda. Iako je odrastao u Šapcu, mnogo vremena provodio je u Beogradu, gdje je sedamdesetih i osamdesetih godina bio jako cijenjen. Agresiju na Bosnu i Hercegovinu dočekao je u Sarajevu, u kojem je ostao do kraja opsade. Početkom rata prvo umire njegova majka, a zatim i prva supruga koju nije mogao sahraniti zbog velikog granatiranja. Nakon rata umire i njegov brat Zoran (Zeko), kojeg spominje u svoja dva romana. Sva su ta iskustva ostavila velikog traga na njegovu književnost, posebno na briljantni roman Istorija bolesti, o kojem će biti govora u nastavku.
Tvrtko je bio veliki avanturista i rado je putovao kad god mu se pružila prilika za putovanje. Obišao je cijelu Evropu, a boravio je i u Indiji, Kini i Americi. Studirao je i diplomirao jugoslavensku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Nakon odsluženja vojnog roka, zaposlio se u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu na klasifikaciji strane knjige, gdje ostaje do 1968. Iste godine stupa na dužnost dramaturga Narodnog pozorišta.
Od 1965. do 1967. godine boravio je na Osmania University u Hyderabadu u Indiji, gdje je studirao klasičnu indijsku i azijsku estetiku, posebno pozorište. Od januara do juna 1971. godine na Istituto del Teatro, Universita di Roma, izučavao je commedia del’ arte i njene veze s azijskim pozorištem.
Godine 1971. izabran je za asistenta na novootvorenom Odsjeku za komparativnu književnost, teatrologiju i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu. U novembru 1974. godine doktorirao je na temu Teorijske osnove modernog evropskog i klasičnog azijskog pozorišta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te je 1975. izabran u zvanje docenta. Godine 1980. izabran je u zvanje vanrednog profesora, a već 1983. u zvanje redovnog profesora na Odsjeku za opću književnost i bibliotekarstvo (kasnije preimenovanom u Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo).
Predavao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i na postdiplomskom studiju Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu. Učestvovao je na brojnim domaćim i međunarodnim simpozijima. U dva navrata, 1981. i 1987. godine, boravio je i predavao kao gostujući profesor u okviru Fulbrightove fondacije u SAD-u.
U književnosti se javio krajem šezdesetih godina 20. stoljeća i objavio više od dvadeset knjiga putopisa, pripovijetki, radiodrama i četiri romana: Kasino (1987), Čovjekova porodica (1991), Istorija bolesti (1994) i Jesenja violina (2000). Iz bogate bibliografije još valja izdvojiti putopise Odanost jugu (1970), Putovanje (1974), Pejsaži zrelog doba (1979), Mehanika fluida (1987), Majka voda (2004); te zbirke pripovijedaka Karavan (1981) i Trag crne žuči (2005). Kulenović je pisao i knjige iz oblasti književne teorije i teatrologije: Indija i umjetnost (1972), Čakra – Istok Zapadu danas (1973), Teorijske osnove modernog evropskog i klasičnog azijskog pozorišta (1983), Umetnost i komunikacija (1983), Lektira I (1976), Lektira II (1984), Lektira III (1989), Galerije (1990), Rezime (1995) i Vrata koja se njišu (2008). Također, pisao je i radiodrame, od kojih valja spomenuti Smrt na fotografiji, Glasove iz sjećanja, Karneval, Ornebuška stepa, San o staklu, Smrt u Sarajevu i Poetiku odustajanja.
Književna kritika pozicionirala je Tvrtka Kulenovića u sami vrh savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književne produkcije. Iako je cijeli njegov opus valoriziran kao nesvakidašnji i umjetnički veoma vrijedan, jedno njegovo djelo ipak se istaknulo među drugima. Riječ je o romanu Istorija bolesti, jednom od ponajboljih ostvarenja naše postmodernističke literature o kojem su napisani brojni eseji i naučni radovi. U ovom je romanu Kulenović potvrdio da upućenost autora u teorijske apstrakcije ne mora nužno negativno utjecati na njegovu književnu produkciju. Štaviše, pitanje je da li bi Istoriju bolesti bilo moguće napisati bez poznavanja savremenih književnih teorija, u koje je, kao profesor književnosti, nesumnjivo bio upućen.
“Ako se sadržaj i forma, kako u životu, tako i u umjetnosti, međusobno propituju i na taj način uslovljavaju akt međusobnog postojanja, roman je i ovdje pronašao svoj plašt čija će se tkanina vidljivo mijenjati kako se, uslijed kretanja, zastajanja i vijuganja priče, ponovo bude oblikovala slika značenja dva univerzuma: svijeta teksta i pojavnog svijeta, svijeta u kojem neposredno sudjelujemo procesom čitanja i svijeta iz kojeg, ustvari, i dolaze modeli interpretativnih sudova svakoga od nas ponaosob”, zapisao je profesor Edin Pobrić u radu o romanu Istorija bolesti.
Ovaj roman pokušava paralelno rekonstruirati epohu opsade Sarajeva i naratorovu svojevrsnu potragu za samim sobom. U prikazivanju izokrenute stvarnosti u kojoj se na polifonijski način miješaju dva svijeta – fikcije, odnosno literature kojom je obilježen jedan način života, i pojavne stvarnosti, odnosno granata s kojima dolazi novo i nepoznato doba – Kulenović postavlja glavnog junaka razapetog između književnih svjetova, s jedne, i redova za hljeb i vodu, s druge strane. Miješaju se svjetovi i svjetonazori Kamijeve Kuge i sarajevskog groblja Lav, Poncija Pilata i Čovjekove porodice, Majstora i Margarite i Lide i Tvrtka, Mersoa i Mame Milene i najzad Borhesa i Kulenovića.
Roman Istorija bolesti samu književnost i čin čitanja predstavlja kao put spasa u periodu agresije, a snažni kontrasti između bogatih književnih svjetova i surovosti prezenta u opsjednutom Sarajevu naglašavaju tragediju koju je proživio ovaj grad, skupa s autorom romana. Možda su upravo agresija i preživljavanje opsade Sarajeva utjecali na to da Tvrtko odluči ijekavizirati svoj roman Čovjekova porodica, čime je definitivno potvrdio vlastitu pripadnost bosanskom govornom području. A kome i čemu bi, ako ne Bosni, mogao pripadati čovjek koji je ponosno nosio ime slavnog bosanskog kralja?
Piše: Hamza Ridžal
Stav.ba
