Truhli nevladin sektor s okusom prevrtljivih novinara

Već odavno je poznata činjenica kako nevladin sektor u BiH je mjesto, ako ne pranja novca, onda biznis različitih hohštaplera, građanskih aktivista u ime nezasitih trbuha, neokomunista i postratnih povratnika iz država koje, ako nisu učestvovale u agresiji na BiH, onda su slonovske suze lile dok su građani BiH zajedno sa kanisterima vode na ulicama ostavljali i svoje dijelove tijela. Ah, da. Kada se govori o nevladinim udruženjima treba reći: čast izuzecima. Ali o tim izuzecima skoro pa da i ne možemo govoriti kao o nevladinim udruženjima, jer ona nemaju podršku političkih partija, zelenih, crvenih, plavih i naročito šarenih političara, biznismena koji svoj ratni profit nazivaju uspješnim poslovanjem, stranaca kojima je Bosna izletište SSSR-a, Saveza Sjedinjenih Susjednih Republika.

Udruženja o kojima pišemo jesu ona udruženja koja bi za nastup od deset sekundi u tv-programu, za rečenicu u medijima, za fotografiju na portalima zapalila državnu zastavu; porušila još par džamija koje nisu pale u agresiji; izbrisale iz rječnika terminmasovna grobnica… Aktivisti ovih udruženja prodali bi svoje mahalsko mezarje za gradnju Centra o homoseksualnim studijama, srušili Baščaršiju koja ih podsjeća na “srednji vijek”… Drugim riječima, radit će sve bez upotrebe mozga kojeg kao da su za hiljadu maraka dali za registraciju svog udruženja ili stranom donatoru.

Kada bi Severina ili Feđa Štukan pali u Ferhadiji ova udruženja bila bi spremna logorovati pred općinskim vlastima optužujući načelnika za lošu infrastrukturu u gradu, ali ovim udruženjima ne pada napamet da kupe čokoladu djeci iz Konjević-Polja koja protestiraju tražeći svoja prava, kamoli da im daju podršku. Ova udruženja će tražiti smjenu političara: Muje i Hase i njihove u Bosni najbrojnije raje, ali ne i Mileta ili Zlaje koji im daje epitet multikulturalnosti.
Ovim udruženjima je posjeta Tomašice i govor o genocidu u Prijedoru narušavanje multikulturalnosti u BiH. Ova udruženja imaju parolu o dešavanjima u Bosni devedesetih godina: Svi su krivi, osim mrtvih.

Naravno, ovim udruženjima pomažu novinari koji okidaju svojim mašinkama samo kada nalog iz SSSR-a dođe, ili, pak, iz Centralnog komiteta. Njima je biografija Huseina Đoze važnija od života djece iz Konjević-Polja; njima je vijest o smrti Jovanke Broz važnija od otkrivanja stotina smrvljenih u Tomašici.

Njima je… Ma nebitno.

E.S.

preporod.com