Historija i tradicijaVijesti iz zemlje

Noć “D” za Sarajevo je bila 4. aprila kad je osujećeno preuzimanje policijskih stanica

 Strahoviti zločin nad Sarajlijama počeo je 5. i 6. aprila, a prve žrtve u Sarajevu su bile u martu 1992. godine, o čemu se vrlo malo govori, rekao je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Nihad Halilbegović, sekretar Gradskog sekretarijata za narodnu odbranu Sarajeva u to vrijeme i komandant prvog štaba Patriotske lige u RBiH.

“U martu su u Sarajevu kao prve žrtve ubijeni Ramo Kolar i Kenan Demirović. Početkom aprila, tačnije 4. aprila na prvi dan Bajrama, u Sarajevu je ubijeno pet Sarajlija i o tome malo ko govori. Vrlo interesantno, od tih pet Sarajlija trojica su po prezimenu Bajramovići. Dan kasnije, 5. april je bio težak u svakom pogledu, prije svega, za mene to je početak agresije na Sarajevo i BiH, ukoliko izuzmemo Ravno o čemu treba posebno govoriti iz razloga što je već dovršena bila priprema agresije na BiH i Sarajevo”, rekao je Halilbegović.

Ukazao je na 1. april, kada se, kako kaže Halilbegović, trebala policija razdvojiti na “srpsku policiju i ostalu”. Dan ranije, 31. marta 1992. gdoine, dodaje, došla je depeša u MUP RBiH da se odvaja srpska policija i da se Mićo Stanišić postavlja za ministra srpske policije.

– Razdvajanje policije 

Alija Delimustafić, tadašnji ministar MUP-a RBiH, navodi Halilbegović, odmah je odgovorio vrlo energično, a ono što je značajno da je zamjenik ministra MUP-a RBiH Vitomir Žepinić, koji je bio iz SDS-a, dao podršku Aliji Delimustafiću i podršku BiH.

“On je odmah smijenjen i postavljen je Mićo Stanišić. To je već bio period kada smo mi znali da to nije prvoaprilska šala, nego da će doći do agresije i dešavali su se takvi događaji da smo se mi morali pripremati za odbranu. JNA je završavala sa zaposjedanjem pojedinih mjesta sa kojih će pucati na Sarajevo i ubijati Sarajlije. Osvajanje brda Mojmilo i osvajanja vodovoda na Mojmilu su također bili veoma značajni događaji za Sarajevo. To su bile žestoke borbe. Na jednoj strani su Sarajelije šetale gradom, a na drugoj strani oko brda Mojmilo su se vodile borbe ko će prvi doći do brda i kako će se osujetiti jedinice JNA. To je trajalo do 4. aprila”, navodi Halilbegović.

Kao sekretar Gradskog sekretarijata za narodnu odbranu Sarajeva Halilbegović kaže da se sjeća izvještaja sa 3./4. aprila 1992. koje je čitao.

“Vidio sam da je situacija jako konfuzna, teška, da se već napadaju policajci, da se u pojedinim krajevima puca, barikade su na sve strane postavljene. Tu noć nisam spavao. Sutra, poslije Bajram-namaza, bilo mi je jasno šta se sprema. Jer, 4. april je bio početak. U toj noći D za Sarajevo i BiH su srpske jedinice i srpski policajci pokušali na silu uzeti policijske stanice. Mi smo bili obaviješteni o tome i na svu sreću mi smo zadržali sve policijske stanice – Centar, Novi Grad, PU Novo Sarajevo smo vratili, jer je ona prije uzeta, a PU Ilidža smo dislocirali. Tako da smo tu izvojevali veliku pobjedu. Dok su mirno spavali građani Sarajeva, ovi heroji policajci, uz pomoć Patriotske lige i drugih su uspjeli da sačuvaju policijske stanice”, navodi Halilbegović.

Međutim, 4. aprila se dešavalo i nešto drugo, kaže Halilbegović, a to je da je specijalna policija izjutra oko 11 sati imala sastanak iz razloga što su prije srpski policajci odbili da idu u Bosanski Brod. Na sastanku, navodi, taj postupak je osuđen. Ali poslijepodne istog dana između 16 i 17 sati došli su kod komandanta Dragana Vikića i rekli, navodi Halilbegović, da idu da se odvajaju, specijalna policija i MUP RS-a od ostatka.

Tadašnji sekretar Gradskog sekretarijata za narodnu odbranu Sarajeva navodi šta se sve nakon toga dešavalo u sjedištu Specijalne policije bilo u Krteljima, u sadašnjem Istočnom Sarajevu.

“Dežurni je bio Kemo Ademović koji je bio heroj tih dešavanja. Trebalo je sačuvati tu jedinucu u Kretljima jer onaj ko napada je uvijek u prednosti, a bošnjački i hrvatski policajci koji su ostali, oni nisu ni bili svjesni šta se može desiti, jer niko nije vjerovao da će se ovi tako brzo odvojiti i da će se uopšte odvojiti. Kemo je dobio dojavu da dolaze da uzmu dio stavri, jednu trećinu opreme. Sa policajcima digao uzbunu i zaustavio je izuzimanje opreme. Srpski policajci su uzeli su samo ono što su mogli ponijeti i ono što su zadužili, a jednu trećinu kao što su smatrali nisu dobili”, navodi Halilbegović.

Ademović je, naglašava Halilbegović, obavijestio Jusufa Pušinu, koji je tada bio pomoćnik komandanta MUP-a Grada Sarajeva i kao takav nadređen policajcima, koji je naredio da se dislociraju iz Krtelja.

“Imao je dojavu da će biti granatiran Krtelj. I krenulo je 20-ak kola napunjenih opremom, MTS-a. Dojava je bila da ne mogu ići preko Ilidže, da ih tamo čekaju srpski policajci i oni su preko Aerodoroma Sarajevo uspjeli da pređu i dođu do Doma policije gdje će im ubuduće biti sjedište. Dovukli su još jednu turu. A, onda, tu veče su se pripremali jer 4./5. je bilo izuzetno teško. Pucanja je bilo na sve strane, narod je bio izbezumljen. Mnogi nisu ni znali šta se dešava. To znam, po tome što su telefonirali ili dolazili da pitaju šta se dešava”, priča Halilbegović.

– U Sarajevu 5. aprila ubijeno 130 Sarajlija  

Već 5. aprila, naglašava Halilbegović, primili su dojave da idu povorke sa Dobrinje iz Starog Grada. U početku su bile spontane, bez ikakve indoktrinacije, bez ičega. Narod je, veli, želio da spašava BiH što je sasvim legitimno. No, navodi, kasnije su se mešetari uključili što se vidi po transparentima. Jer, kada su krenuli bile su one “Ne damo Bosnu”.

“Već od jutarnjih sati su dolazile kolone pred Skupštinu BiH. Jedna grupa je krenula na barikadu kod tadašnjeg Vrbanja mosta i tu su se dešavalo ono što nije niko priželjkivao. Pred zgradom Odžačara bilo je nekoliko srpskih specijalaca, odnosno pripadnika SDS-a koji su pripucali. Kada je došlo do pucnjave ubijeni su Muhidin Šabanović, Suada Dilberović i Olga Sučić je ranjena i kasnije je i ona podlegla ranama. Želja bi mi bila da se pokraj Suadinog i Olginog postavi i ime Muhidina Šabanovića”, navodi Halilbegović.

U Sarajevu je tog dana, naglašava Halilbegović, ubijeno 130 Sarajlija.

“Do sada se o tome nije govorilo, iz kojih razloga ne znam. Vjerovatno aljkavost, neznanje ili nezainteresovanost. Interesantno je to da je u općini Cenatr 112 ubijeno. Zašto, zato što su u općini Centar centralne zgrade Predsjedništvo BiH, Vlada BiH, a drugo, tu su bile i najveće demonstracije. Bilo je okupljeno oko 100.000 ljudi”, rekao je Halilbegović.

Ono što je važno napomenuti, kaže, je da je 6. aprila ubijeno 14 Sarajlija. Tada su, navodi Halilbegović, iz SDS-a pucali na demonstrante iz Holiday Inna, ali i iz drugih zgrada, jer po Sarajevu su bili raspoređeni na svim višim objektima snajperisti koji su pucali na sve što se kreće i ubijali.

“I dan ranije, 5. aprila, je najviše ubijeno ljudi iz snajpera iz tih zgrada dok ih nismo mi u izvjesnom smislu neutralizovali. Interesantno je da je sa Holiday Inna ubijao i pucao moj zamjenik, zamjenik Gradskog sekretara za narodnu odbranu Sarajeva Branko Kovačević, koji je ujedno bio i sekretar Radovana Karadžića. Oni su krenuli pucati oko 14 sati, a vrlo brzo poslije prvih žrtava su neutralzovani. Drago mi je da mogu prvi put kazati da je u njihovom zarobljavanju učestvovao Mirza Jamaković, sada je bez ruke, koji je po meni heroj grada Sarajeva. Povezao ih je, a onda je zovnuo Specijalnu policiju. Na filmu se fino vidi kako on veže zarobljene, a jednom momku iz Patriotske lige koga sam ja znao dao je pištolj i on je čuvao Branka Kovačevića. I kada mu se približio, rekao je – ovo je od našeg sekretara pomoćnik”, priča Halilbegović.

Prije nekoliko dana, dodaje, na srbijanskoj televiziji gledao je i slušao da je objavljena jedna knjiga u Beogradu pod nazivom “Genocid nad Srbima u Sarajevu” u kojoj se spominje kako je, navodno, preko 7.000 Srba ubijeno i kako je bilo više logora.

“Mi smo 1.425 dana bili u logoru i sada i oni tvrde da su u Sarajevu bili logori. Zašto to rade? Jer su i sami svjesni da su počinili genocid u Sarajevu nad Sarajlijama”, kaže Halilbegović.

– U Sarajevo 1945. prva je ušla 16. muslimanska brigada –

Postoje brojne razlike i sličnosti koje početak aprila vežu za Sarajevo, prije 25 godina, ali i prije 72 godine.

“Na sreću, 5. aprila u Sarajevo su ušle partizanske jedinice sa petokrakom 1945, a 5. aprila 1992. su jedinice JNA sa petokrakom napadale. Sve to je zbunjivalo naš narod. Jer, naš narod je volio JNA. Svi smo išli sa pjesmom u JNA (na služenje vojnog roka u bivšoj SFRJ, op. a.). Međutim, desilo se to što se desilo”, rekao je Halilbegović.

Halilbegović navodi da se 6. aprila zvanično obilježava kao Dan Grada Sarajeva, pdnosno dan kada su partizanske jedinice ušle u Sarajevo. Ali naglašava da je prva partizanska jedinica koja je ušla u Sarajevo bila 16. muslimanska brigada.

“Brigada je prva ušla u Sarajevo 5. aprila 1945. u 17 sati. Brigada je bez borbi ušla, jer je Sarajevo bilo već skoro ispražnjeno, svi su krenuli prema Bleiburgu i njemačke jedinice, kao i one ustaša i domobrana. Samo je jedna mala njemačka jedinica bila kod Vijećnice, koja je obezbjeđivala jedan koridor, ali vrlo brzo su i oni likvidirani i krenuli su duž Miljacke”, rekao je Halilbegović.

Ono što je vrlo bitno naglasiti, kaže Halilbegović, do sada se vrlo malo ili nikako nije govorilo o 16. muslimanskoj brigadi. Ona je formirana 21. septembra 1943. u selu Bukvik kod Brčkog. U početku je nosila naziv 3. bosanska muslimanska brigada, a kasnije je preimenovana u 16. muslimansku brigadu.

“To je jedna od naših najslavnijih brigada koja je širom BiH i Jugoslavije nosila oreol oslobođenja, ali isto tako i poštene i hrabre borbe za oslobođenje naših naroda. Prvi komandant ove brigade je bio Salim Ćerić iz Ljubuškog, sin uglednog imama Mustafa efendije Ćerića. Njegov pomoćnik komesar je bio Muhidin Begić koga sam ja poznavao, odnosno bio je prijatelj sa mojim ocem. Inače je iz Koraja, pošten i ugledan. I svi drugi u brigadi su pažljivo birani iz razloga da bi se u to vrijeme što više približili muslimanskom narodu i objasnili im značaj narodnooslobodilačkle borbe”, rekao je Halilbegović.

– Zastava omladine Tuzle Sarajevu na Dan oslobođenja –

U Sarajevo su pripadnici 16. muslimanske brigade, kaže Halilbegović, ušli sa entuzijazmom. Narod ih je dočekao sa baklavama, sa ružama, sa uzvicima, i svi su bili tada srećni.

“Jedna jedinica domobranska se predala u Jajce kasarni, ali tu nije bilo nikakvih zločina prema onima koji su se predali. Brigada ostaje u Sarajevu do 7. aprila. Ona je prekomandovana i krenula prema Odžaku i usput dolinom Bosne je učestvovala u oslobađanju većine gradova Žepče, Maglaj, Doboj”, navodi Halilbegović.

Brigada, osim što je prva ušla u Sarajevo, isto tako kaže Halilbegović, prva je probila fašistički koridor kod Odžaka. Posljednje uporište fašizma u BiH je bilo u Odžaku, a kako kaže Halilbegović, pripadnici 16. muslimanske brigade su ušli u Odžak 25. aprila 1945. godine, a nešto kasnije, 9. maja, fašizam je poražen.

Interesantno je, navodi Halilbegović, da je komandant ove brigade krajem 1944. godine navodno unaprijeđen i otišao na novu dužnost, a na njegovo mjesto je došao Spasoje Mičić, koji je kasnije postao narodni heroj Jugoslavije.

Proslavljenu 16. muslimansku brigadu je bio prekrio veo zaborava, navodi Halilbegović. Iz kojeg razloga, kaže Halilbegović, iz istog, navodi, “zbog kojeg se o muslimanima uopšte nije govorilo, jer kasnije u Ustavu 1946. muslimana nije bilo uopće”.

Kada su pripadnici 16. muslimanske brigade ušli u Sarajevo i likvidirali njemačku jedinicu skinuli su sa Vijećnice fašističku zastavu Trećeg rajha i postavili zastavu koju je poslala omladina Tuzle Sarajevu.

“Prvi put se o tome govori. Ta zastava bi trebala da bude veza između Sarajeva i Tuzle, a mi nažalost danas nemamo lijep put ili brze ceste između Sarajeva i Tuzle. Pošto je 5. aprila ušla 16. muslimanska brigada onda bi sasvim logično bilo da se tada obilježava Dan oslobođenja Sarajeva. No, nekima nije to toliko važno iz razloga što su 6. aprila ušle druge jedinice kao 18. hrvatska brigada, Romanijska brigada, tako da nas ne čudi tamo gdje gori vatra da piše da su Sarajevo oslobodile bosanskohercegovačke, hrvatske i crnogorske brigade. Međutim, prva je ušla 16. muslimanska brigada”, navodi Halilbegović.

– Dan Sarajeva kao dan osnivanja grada –

Halilbegović ističe da su 5. i 6. aprila 1945. značajani datumi, ali smatra, da ni u kom slučaju Dan oslobođenja Sarajeva ili bilo kog grada ne bi mogao biti dan tog grada.

“Ni u jednoj civilizovanoj zemlji, civilizovanom svijetu dan grada nije dan pobjede tog grada. Mislim da Sarajevo kada je to u pitanju trebalo bi da to bude dan kada je utemeljeno Sarajevo, kada je Isa-beg Isaković 1462. grad utemeljio, a to je dan kada je potpisana Vakufnama. Ukoliko se tu ne može datum tačno da utvrdi onda ima dan kada se prvi put spominje Sarajevo, kada se spominje na osmanskom, bosanskom jeziku… To bi bila moja preporuka. Dosta intelektualaca sa kojim sam razgovarao svi su suglasni u tome da bi Dan Grada Sarajeva trebalo da bude to jer Sarajevo, ipak, ima svoju historiju dugu 550 godina, nije Sarajevo od 1945. nadalje”, istakao je Halilbegović.

Naglasio je kako je Vladimir Perić – Valter donio jedan spisak ili kartotetku o 7.000 Sarajlija, “kao da su oni bili pomagači ustaša”, i predao OZNA-i.

“To je kasnije imalo dalekosežne posljedice u pogledu daljnjih hapšenja, pa i ubijanja. Ja sam o tome govorio i pisao i na jednom okruglom stolu imao referat – Masovne grobnice u Sarajevu. To je strašno koliko je ljudi ispravnih ubijeno”, navodi Halilbegović.

On kaže da se i u drugim gradovima sa većinski bošnjačkim stanovništvom desio isti slučaj: Tuzli, Doboju, Prijedoru…

“Najveći problem je tamo gdje su ulaskom partizana u te gradove bili zločini. Nažalost, narod u tim gradovima je morao obilježavati taj dan zločina kao dan grada. Konkretno, ja sam izučavao Doboj. U Doboju je kada su ušli partizani u aprilu 1945. ubijeno preko 200 građana, djece, omladine, staraca. Oni su mobilisani, a onda odvedeni i ubijeni. To se desilo i u drugim gradovima, u Sarajevu posebno. To ne gubi na vrijednosti antifašizma. Jer, partizanske jedinice su ušle, one su antifašističke, ali nema pravo niko nikoga ubijati radi ideje ili ideologije”, poručuje u intervjuu za AA Nihad Halilbegović.

Akos.ba

Povezani članci

Back to top button