Tri sekvence iz knjige “Narandža sa Trebevića” autora Ezudina Kurtovića

3. juli ’92.

Bože Milosni, hoće li ovo ikad proći?! Pitam se, a znam da hoće. Mora, jer sve na ovom svijetu ima svoj vijek. A previše je i jedan dan ovolike mržnje i zla oko čovjeka i njegovog doma. Jedino zrnce nade, tračak svjetlosti u ovoj nesagledivoj tami je vjera i pouzdanje u Tebe. Sve ostalo je sumaglica.

Zašlo je žarko ali predaleko sunce i na svijetloplavom nebu se ukazao mladi mjesec. Vezati svoje misli za takav čist i nevin prizor znači bar za tren otići iz ovog pakla što ga čovjek priredi čovjeku.

28. oktobar ’92.

Pogledah sinoć u svjetlicama ukrašeno nebo i pomislih kako je tužno što baš sada, kada se zvjezdani ćilim razatkan i rasprostrt na nepreglednoj nebeskoj tmini najljepše vidi, ja ne smijem dugo gledati u njega. A onda se zapitam zašto, zbog čega, radi koga? Ispravan odgovor je teško naći. Radi se ponajviše o malodušnosti, ona je poslije fizičkog uništenja osnovna karakteristika duhovnog pada a oboje je cilj neprijatelja.

Zato se treba boriti protiv te malodušnosti. Uostalom, lahko je ići po ravnom, ali pravo zadovoljstvo i najljepši vidik je sa čiste, opore i svježe planine. A uspinjanje je i teško i opasno. Treba biti smion i istrajan. Osmišljavanjem protiv destruktivnosti.

I dokle god stigao na tom usponu, znat ću bar da sam pokušao i makar na tren dosegao visove sa kojih se naziru plavo-modro more, biserno bijeli sniježni vrhovi, usamljene litice što streme ka nebu, prostrane nizije izbrazdane poštenim seljačkim rukama i bogati vinogradi. Odatle se vide tople žuto-crvene boje zrele jeseni, cvijećem išarano proljeće, sočna trava mjeseca juna. Tu se diše punim plućima, srce razdragano kuca kao da hoće iskočiti i rasplinuti se na sve strane nestajući i postajući istovremeno dio te impresije. Na toj visini čovjek postaje svjestan Božije veličine i smisla datog mu života.

5. april ’94, poslijepodne

Na današnji dan, prije dvije godine, za nas je počeo rat. Ni slutiti nismo mogli da će dvije godine ovako strašno protutnjati kroz naše živote. Hvala dragome Bogu pa nas je sačuvao u životu, zdravlju tjelesnom i duševnom, podario vjeru i uspravio nas, zaštitio i nahranio, obveselio kada je to bilo najteže! Mnogo, mnogo šehida i poginulih branilaca ostalo je na zemlji bosanskoj, zemlji koju nismo osjećali ni dovoljno cijenili. Koliko je ova zemlja samo natopljena krvlju i suzama!? Dijelili smo sudbinu s njom, onda kada je vladala tolika neizvjesnost i strah da je beznadežnost bila jedino razumno ‘rješenje’.

NAPOMENA:

Knjiga “Narandža s Trebevića (svjedočenja i sjećanja iz Sarajeva u vremenu opsade 1992-1996)” je neprofitni projekat. Elektronsko izdanje je potpuno besplatno i dostupno na https://leanpub.com/narandzastrebevica, a i veći dio štampanog izdanja knjige će biti podijeljen besplatno.

Preostali dio tiraža će biti stavljen u prodaju po promotivnoj cijeni a zarada iskorištena za doštampavanje knjige i njenu daljnju distribuciju i promociju.

akos.ba