Treća odlika: Usklađivanje znanja sa praksom – praktikovanje naučenog

Muslimansko društvo se udaljilo od kursa kojeg zahtijeva njihova vjera. Odsutnost Islama u vlasti i državnim sistemima je udvostručilo opasnost skretanja s pravog puta. l pored svega toga tu je i snažan pritisak evropske kulture i njene uticajne propagande. Ona je učinila da i razumni ljudi krivo shvataju pravila Islama. Lična korist i vlast je stavljena iznad opće koristi i morala. Daiji je veoma teško snaći se u vrtlogu ovakvoga života. Jer, svi smo mi ljudi i na nas djeluje sredina u kojoj živimo. Daija mora posjedovati upornost i odlučnost koja će ga držati budnim i sačuvati ga od popuštanja da tu istu upornost potčini pravilima Islama, i da svoje znanje primjenjuje on lično. Na njemu je da uzme u obzir sve što proturječi Islamu i da ne prihvata ništa od toga kakav god on bio u očima svijeta. Mora nastojati da mu volja nadvlada porive da bi mu život bio u skladu sa njegovim akidetom. Neophodno je da se oslobodi strasti. Koliko je samo strasti uništilo svoje sljedbenike i koliko su porivi ubili svojih robova. Ako mu pođe za rukom da ukroti svoje strasti i uspije svoje ponašanje uskladiti sa naučenim, sebi će obezbijediti čist i ispravan odgoj.

Dolično ponašanje daije ima veliki uticaj na njegov uspjeh. Istorija da’ve, kao i naša svakodnevnica potvrđuju ovu činjenicu. Uspješan daija svojim načinom života praktično tumači ono u šta poziva. Mnogo smo puta čitali u knjigama što sadrže životne priče osoba koje su primile Islam potaknute lijepim islamskim ophođenjem uspješnog daije.

Jedno od svjedočanstava velikog uticaja ophođenja i djela jeste događaj zabilježen na Hudejbiji kada je potpisan ugovor koji je teško pao muslimanima. (Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio ashabima da zakolju kurbane i obriju glave kao da su obavili umru. Muslimanima je to teško palo i nisu ispunili dato im naređenje.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ušao kod majke vjernika Ummu Seleme i rekao joj: “Propadoše muslimani, naredio sam im i ne ispuniše naredbu”. Na to mu je ona rekla: “Oprosti im Poslaniče! Preuzeo si na sebe veliku obavezu tim ugovorom. Muslimani se vratiše bez pobjede. Zbog toga su razočarani i teško im je. Nego ti izađi i učini prvi ono što si od njh tražio. Kada vide tebe da činiš i oni će se povesti za tobom”.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prišao svom kurbanu i zaklao ga, a brijača je pozvao da mu obrije glavu. Kada su to vidjeli muslimani i oni su zaklali svoje kurbane i obrijali glave.)

Muslimani nisu izvršili ono što je od njih tražio Poslanik, ali kada su vidjeli da on lično čini ono što im je naredio, njegovu naredbu su sproveli u djelo.

Ako je daija na čelu neke grupe, njegova odgovornost je udvostručena jer je on osoba koja se slijedi i u koju se ugleda.

Mnogi ljudi često puta sebi dozvoljavaju zabranjeno pravdajući se time da su vidjeli uzorite vjernike da čine isto. Kada bi ih neko upozorio na dotični prijestup odgovorili bi: “Pa taj i taj čini isto”.

Ako daija govori ono što ne radi, ili ako se, pak, njegovo djelo ne podudara sa riječima, svoje će slušateljstvo podijeliti na dvije grupe:

Prva grupa će i dalje zadržati povjerenje u njega i ova grupa ima dvije podgrupe; prvi će zbog lijepog mišljenja o njemu za njegov postupak tražiti opravdanje riječima: “Njegov postupak je dokaz da je dotično djelo dozvoljeno a njegove riječi opisuju savršeno ispravan postupak. Pa pošto je dozvoljeno činiti takvo djelo mi nismo griješni ako ga činimo.

Druga podgrupa će reći: ovakvim licemjernim postupkom on gubi stečeno povjerenje, a njegova da’va dolazi u pitanje. Postoje ortodoksni nevjernici koji su odgojeni u vjerničkim muslimanskim kućama ali koji su živjeli sa licemjerstvom. Vjerovatno je takav odgoj razlog njihovom nevjerništvu.

Druga grupa u osnovi prema njemu gaji nepovjerenje, napadaju njega i njegov pravac riječima: “On je varalica, hoće da zatvori ljude u kaveze zablude i sumnje za korist koju će ubrati on i njemu slični.

Kako su samo lijepi stihovi Ebu Esveda:

O čovječe koji druge poučavaš Zar za tebe poduka ne važi

Bolesnom i slabom lijek pružaš

Da od njega ozdravi, a ti bolestan hodaš

Počni od sebe prvo, grijeha se svoga prođi Kada to učiniš onda druge liječiti pođi

Tek tada savjet se od tebe prima Nauka tvoja slijedi, i od nje koristi ima

Ne zabranjuj ono što i sam činiš Na tebe je, ako učiniš, sramota velika.

Poslušaj divne riječi Šu’ajba, alejhisselam: “Ja ne želim da činim ono što vam zabranjujem, želim samo da među vama red uspostavim onoliko koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.” (Hud, 88.)

Istinu je rekao Uzvišeni Allah: “O vjernici, zašto govorite ono što ne radite, kako su samo Allahu mrske riječi koja djela ne prate.” (Saff, 2.-3.)

Možemo navesti primjere mnogih daija koji su se trudili da dostave da’vu, a nisu mogli ukomponovati svoje ponašanje sa onim što su ljudi od njih očekivali. Kao podesan primjer ćemo navesti slijedeći slučaj:

Nuruddin Muhammed Eš-Šehid je bio vladar. Od svojih je podanika tražio da sude prema Šeriatu. Govorio je: ”Pred Seriatom su jednaki mali i veliki”. Postao je poznat po ovoj izreci. Čak su se emiri, velikani i trgovci bez kolebanja odazivali i pokoravali Vrhovnom Šeriatskom Vijeću. Bili su izjednačeni sa ostalim narodom.

Jednom je vladar bio na vojnoj vježbi gdje je primjetio dva čovjeka kako razgovaraju i pokazuju na njega. Poslao je jednog od svojih ljudi da upita o čemu je riječ. Covjek je rekao da je kadijin izaslanik i da traži vladara zbog tužbe koju je protiv njega podigao neki čovjek. Kada je Nuruddin čuo o čemu se radi, bacio je sprave za vježbu i zajedno sa svojim parničarom uputio se pješice pred kadiju. Kadiji je poslao poruku da ga tretira jednako kao i drugog parničara. Kada su pred kadiju stigli vladar i čovjek koji ga je tužio, ponašao se kao i sav ostali svijet. Ostao je stajati sve dok presuda nije donešena. Kadija je čovjekovu tužbu proglasio neosnovanom. Kada je to obznanjeno Nuruddin je rekao: ”Došao sam sa njim da dokažem da se niko nema pravo oglušiti o poziv zakona. Mi vladari smo sluge Allahova Poslanika i čuvari vjerozakona, uvijek smo u službi vjere, izvršavamo ono što nam naredi a klonimo se onoga što nam zabrani. Bio sam ubijeđen da se nisam ogriješio o pravo čovjeka koji me tužio, pa i pored toga pozivam vas kao svjedoke da sam mu poklonio ono za što on misli da mu pripada”.

Ovo je eklatantan primjer koji govori o velikoj razboritosti ovog daije. On nije sebi dozvolio da se ogluši o poziv kadije. Plašio se da kadija pred njim ne bi osjetio strah (bio je vladar cijelom islamskom svijetu), te zbog toga napravi razliku među parničarima. Poslao mu je poruku upozorivši ga na njegovu obavezu da prema njemu i čovjeku koji ga je tužio mora jednako postupiti. O ovome događaju postoji dosta sličnih predaja.