Trebević za poeziju

Sabahudin bi skoro svako jutro, uz kahvu, sjedao pored prozora u stanu sa druge strane Miljacke i gledao na Trebević.  Zaustavljena žičara na kojoj su visile gondole u odlasku gore u magličaste vrhove, i one druge što  su izranjale iz tame da pokupe prve posjetioce, kao zaustavljeni snovi dječaka iznenadnim buđenjem.  Zamišljao je taj osjećaj ujednačenih pokreta a da se nije poželio voziti od kada je obnovljena. Na Trebeviću nije bio od prije rata. Kao da za njega žičara još nije ni proradila, ali je bio sretan da ljudi gore odlaze. U njihovim odlascima utješno je brojao i svoje. Spremao se na posao kada mu stiže poruka od prijatelja Enesa, pisca iz Norveške.

– Ahbabu moj, možeš li doći u petak u deset sati u Skenderiju? Na sajmu knjige imam promociju romana “Ime i duša”, pa da  recituješ bar jednu pjesmu. Znaš, fali mi tvoj glas. Enes!

Najradije bi ga odbio ali nije znao kako. Volio je to što piše ali i kao insan se primakao njegovoj duši da je u trenutku poželio susret u kojem knjiga progovori ili se zaustavi na njihovim usnama čekajući novo mastilo. Dino je volio poeziju i pisao mnogo. Objavio je samo jednu malu zbirku. Enesovu poeziju je recitovao uvjerljivo jer  je znao naći tu nit osjećanja što je isplete  davno pored Drine, onako iskreno u svojoj patnji.

– Dogovoreno ahbabu, napisao je  kratko. Već je u glavi prebirao njegove pjesme. Zaustavio se na “Relativnoj fantaziji” i ovim stihovima,  “Ne boj se ljubavi što se normama kosi, One su vječne i iskrene.”

Sabahudin je bio glumac malih uloga. Toliko beznačajnih da bi se neke mogli sjetiti tek kada neko izgovori repliku. I sam je znao dodati svoju rečenicu i tako biti upamćen dok se zavjesa spuštala. Činilo se da je i njegov život mala, beznačajna uloga. Ranije, dok je krv boema kolala venama, znali su Dino i Miki sjediti do kasno u kafiću na obali i recitovati poeziju. Dino bi recitovao svoju a Miki je redao najveća svjetska imena. Već dugo ne odlazi na večeri poezije, jer je tamo sve manje nalazi. Zapravo, danas poeziju doživljavaju kao usku haljinu na tijelu zgodne žene koju treba čim prije svući, poderati. I šta onda? Suštinu stvaranja pretvoriti u ruševinu, gdje imitacijom života kao jedinim osjećajem svoje praznine mnogi žive virtualni život. I to ih ispunjava! Nije Dino gledao na poeziju ni kao Ničeovo pisanje krvlju, ali mu je jako bitno da ono napisano prostruji u krvi, osjetno.

Dva dana poslije, koračao je prema Skenderiji. Pola stolica za publiku već je bilo popunjeno ljubiteljima knjige koji tu provedu svaki dan dok traje sajam. Ispred mikrofona predstavnica izdavača, autor i promotor. Dino ih uljudno pozdravi, zagrli Enesa pa sjede sa strane stola. Između štandova je prilazila žena plave kose u tankoj svilenoj bluzi i farmericama, sa malim crnim ruksakom na leđima. Na nogama je imala “starke”.  Kada je pomislio da će proći pored mjesta za promociju, ona sjede na početku zadnjeg reda, tačno nasuprot njega. Nakon što izdavač završi uvodni dio, zatim promotor, javi se Sabahudin sa Enesovim stihovima. Preko papira je bacio pogled koji se sudari sa pogledom plave žene. Još je trajao lagani aplauz uljudnosti a Sabahudin nestade iza velikog panoa na kojem je izdavač promovisao nova izdanja. Pio je  “vodu ljubavi” kako je uvijek  naglašavao. Držao je gutljaj vode u ustima da bolje natopi usne i tako zaustavi riječ koja bi nesmotreno krenula.

– Divno! Je  li ovo tvoja pjesma?

Ispred njega je stajala plava žena sa vidljivim slojem pudera na licu ali usne bez ruža, onako u pokretu, okupirale su ga u trenutku. Pitome i zrele mamile su ga kao sočna voćka. Trže se i nadlanicom obrisa mokre usne da malo dobije na vremenu. Pogleda je ravno u oči što su neobično sijale,  pa odgovori.

– Ne, nije! Svoje pjesme recitujem na uho, ali nisam već dugo nikome.

– Zašto? Nije zar da nemaš kome? Da se upoznamo, ja sam Stela!

– Sabahudin, za prijatelje Dino! Pružao je ruku i već osjetio nježnu svilu jagodica što se na trenutak zaustavile na njegovom dlanu, baš na liniji života. Mirisala je na zrelu jesen. Znaš, ja sam onaj Dino što je dobio šamar od Šintora jer ga je njegova Dolly Bel učila kako se ljubi. Nisam bio onoliki, a ni lijep kao dječak u filmu. Tek mali u pubertetu ostavljen na kiši zbog nekoliko poljubaca. Kraj sedamdesetih kada se film snimao ti si se možda tek rodila. Nikada nisam naučio svirati gitaru osim nekoliko akorda za dvadeset četiri hiljade poljubaca.

Stela se sada nasmija toliko glasno, sretna da pred sobom ima duhovitog sagovornika i veliku pričalicu.

– Da prošetamo, imam cio dan slobodno.

– Može! I ja sam uzeo slobodan dan a večeras ću svakako družiti se sa Enesom. A gdje ćemo?

– Recimooo, na Trebević! Izgovarala je razvučeno uz osmijeh kao da se šali a onda povukla usne u ozbiljan stav, pogledala ga u oči i nastavila ga maziti svojim glasom koji mu je podgrijavao uspavane derte.

– Nisam dugo bila, a nakon preležane korone zaista bi mi prijao planinski zrak. Dan je lijep za šetnju, zar ne?

– Nisam ni ja bio od prije rata. Reče pomalo uplašen da će joj morati ispričati priču o svom drugu Rami Biberu.

-Stvarno? Upita sva iznenađena, jer njegov sarajevski naglasak nije mogao uvjeriti da govori istinu.

-Ne, ali to je duga priča. Radije krenimo!

Koračali su Dobrovoljačkom ulicom do Akademije. U pekari je kupio slana i slatka peciva, zatim u granapu  pored pekare kupi “vodu ljubavi” i sokove, one sto posto voćne. Da, kupio je i kilogram banana. Sa najlon kesom vratilo mu se sjećanje na djetinjstvo i odlaske u prirodu sa pletenim cekerom u ruci. Dok su prolazili pored pivare ruke im se dodirnuše u hodu i Dino uhvati njenu, nježnu kao latica ruže. Ona se samo osmjehnu i blagim stiskom potvrdi da želi isto. Prstima zapletenim u pesnicu dvije ruke su učvrstile korak.

Nisu ih razdvajali ni kada je Dino plaćao karte za žičaru a djevojka na blagajni ih gledala čudno objašnjavajući put do gondole kao da ih sprema sjesti u kapsulu za mjesec. Taj dan i nije bilo puno posjetilaca, pa su u gondoli bili sami. Jedno pored drugog okrenuti gradu i dalje držeći se za ruke, pogledali se očima punim poželjenja. Dino je zagrli drugom rukom pa spusti usne na njene. Nisu brojali poljupce. Ili je bio samo jedan koji je trajao do dolazne rampe, ravno osam minuta.  I dalje  nisu puštali ruke hodeći cestom zadivljeni pogledom na grad.

– Ti si vjernik,  upita Stela, gledajući srebrni prsten sa urezanim crnim harfom na njegovoj desnoj ruci.

– Blizina bogomolje ne znači jačinu vjerovanja. Odgovori Dino na svoj način, pa nastavi. “Čovjek na ovom svijetu je putnik koji razmišlja i svjedoči da nema drugog boga osim Uzvišenog Stvoritelja, i tako se “izvlači” sa nivoa životinje.” To je rekao Said Nursi, turski mislilac, ne ja, dodade uz osmijeh.

Stela se samo jače nasloni uz bok i ujednači korak sa njegovim u hodu do prve klupe da sjednu.

-Ti pišeš poeziju? Upita Dino spuštajući kesu pored, prije nego mu išta odgovori na onu izgovorenu misao.

– Pokušavam! Reče skromno ali iskreno. Nije vjerovala da je dosegla taj svijetli nivo za kojim teži u svojoj izražajnosti. Imam tri zbirke iza sebe, dvije već objavljene, ali nedovoljno za ono što ustvari želim napisati.

– Sve dok nalaziš poeziju unutar sebe, tvoji će stihovi odjekivati u čulima mnogih kao svjesnost da jednom oživljenju ne mora uvijek prethoditi smrt. Možda je to samo privid klonule duše ostavljene u žeđi za nekim. I molim te, ne zaboravi. Poezija će živjeti zauvijek tamo gdje svoju slobodu urami ljepotom. Sve izvan lijepog i nije poezija ma kako se neki trudili da nas uvjere u to. Znaš, i zvijezda kada padne u blato samo je meteor.

– Govoriš zbunjujuće, a tako bih voljela čuti nešto od tvoje poezije.

Kao na zapovijed krenu joj recitovati nekoliko pjesama zapisanih u mobitelu. Okrenuti jedno ka drugom, sa rukama koje su se obostrano splele u pojasu, potonuli su u poljubac dok je dolje treperilo Sarajevo opijeno popodnevnim zrakama sunca.

– Imate li voznu kartu za put do djetinjstva? Nakon kratkog predaha dok su se gledali u oči, Stela je ovako počela recitovati svoju pjesmu. Pomjeranje njenih usana ispod uvojaka plave kose izgledalo je kao pomjeranje latica crvenog maka u polju žita. U zagrljaju do stopljenosti u kojoj poezija kao lepeza tjera nagomilanu vatru da se Univerzum ne zapali, kapali su stihovi koji će tek biti zapisani, ili ostati zameteni kao u snijegu procvali šafrani. Do nekog novog sunca, u nekom doživljenom proljeću kojeg valja znati dočekati.

– Ovdje si bliže nebu, i ti si zaista zvijezda. Tvoje ime znači zvijezda! Dino šapnu tiho i spusti usne na njene.

Stela ga povuče za ruku da krenu prema uzbrdici uzanom stazom u kamenjaru sa nekoliko klupa pored. Gore na vrhu čuli se glasovi, te njih dvoje krenuše okolo. Nakon što su prošli dvije trećine kruga, zaustavili se na malom proplanku uokvirenom borovima i sitnim rastinjem. Cvrkut ptica i obostran zagrljaj sa tačno podešenim pogledima, dok su im se prsa pripijena kao mali ptići ubrzano podizala i ispuštala. Dino krenu rukama prema njenom vratu pa preko svilene bluze dolje na grudi. Na trenutak ih osjeti u svojoj čvrstini. Stela skloni njegove ruke te padoše na njene kukove, a prsti ispod bluze dodirnuše toplu put mekšu od kadife. Na desnom boku pod jagodicama osjeti ben kakav je i sam imao na istoj strani. Zatim polahko, kao da pješke idu na Trebević, prsti krenuše uz leđa do ramena. Usne spojene u strastven poljubac oduzimale su dah dok su se jagodice pune dodira vraćale istim putem klizeći niz topla leđa, nalazeći opet onaj ben, do ruba farmerica sa elastinom.

U povratku je Stela nebrojeno puta ponovila kako je ovo bio divan dan u prirodi. Dvoje mladih stranaca poželjelo je da ih fotografiše iznad panorame grada. Tako zagrljeni sa bokovima pripijenim izgledali su kao na razglednici. Stela ih zamoli da i sa njenim mobitelom naprave snimak. Onda su požurili do žičare jer je trebala u toalet. Nikada to nije radila u prirodi, uvjeravala je Dinu koji se samo smješkao. U gondoli je  opet recitovao stihove kada je uzviknula da joj je mobitel ostao u toaletu. Još jedna vožnja od osam minuta i nije tako loša, reče joj i zagrli je jako. Ljubazni rukovalac žičare odmah je javio gore da pronađu mobitel i pošalju ga. Sjedili su na klupi ispred sa rukom u ruci, dok je sunce krvarilo na horizontu. Gore visoko, na zelenkaste vrhove Trebević je redao stihove pjesme što se rasula u nebrojeno uzdaha. Bio je potpuno svjestan svoje male uloge. Takve je inače dobijao u pozorištu. Bez obzira na  njihovu kratkoću živio ih je iza zavjese. Bio je zadovoljan sa onim što mu je život nudio, pa i onda kada to nije bila sreća. Uvjeren da živi trenutak kao stih iz kojeg može ali i ne mora nastati pjesma. Jer poezija jeste stvaranje koje ne obavezuje konačnost u vremenu dok se duša neumorno penje sa dna bunara gore ka nebu za jednu  zraku sunca. Igrao je i živio život u nekoliko trenutaka.

….. Nakon iscrpljujućeg dana i male uloge u praizvedbi predstave, Dino je umoran sjeo pored prozora. Gledao je iznad vrhova plavetnilo neba sa prometejskim rumenilom, a Trebević kao tek spuštena zavjesa.  Iza zavjese on! U tišini, bez aplauza, i samo tupi zvuk tramvaja što vozi posljednju turu prije ponoći. Trebao bi napisati pjesmu, pomislio je.  Provlačio je pogled ispod spuštenih kapaka i tražio olovku pod stolom. Uvjeren kako je poezija uska staza između stvarnog i nestvarnog kojom je najčešće usamljen koračao, malo zastade.

U zadnjim vijestima na sarajevskoj televiziji izvještavali su sa nekog skupa koji je govorio o poeziji. Na slabo osvijetljenoj pozornici stajala je Stela.  Iza nje sa rukom na njenom boku, sasvim pripijeno uz tijelo, stajao je starac u bijelim bermudama. Ruka mu zastala tamo gdje je Dino svojim jagodicama našao mali ben onog dana na Trebeviću. Starac je pobjedonosno  razvlačio porculanski osmijeh u objektiv kamere, dok je Stela blago pomjerala usne kao dvije tek otvorene latice ruže. Naoko sretna. Ali, to nikako nije bila poezija!

Autor: Said Šteta, književnik i novinar

Akos.ba