Trajni rad na sjećanju: Knjige koje svjedoče o genocidu u Srebrenici

Genocid u Srebrenici ostavio je neizbrisiv trag na sve njene stanovnike. Koliko je genocid promijenio živote Srebreničana govori i činjenica da je trebalo proći određeno vrijeme da bi se moglo početi pisati o stravičnim zločinima. Za razliku od prvih godina nakon genocida u Srebrenici, sada postoji mnogo više autobiografskih svjedočanstava koja su pretočena u knjigu.

Kako kažu, tim putem će se na pravi način predstaviti istina i doprinijet će se njegovanju kulture sjećanja.

 – Posljedice gendocida su još uvijek vidljive –

Novinar i historičar Adem Mehmedović kao devetogodišnji dječak bio je žrtva genocida koji je, za razliku od mnogobrojnih vršnjaka, uspio preživjeti. Mehmedović se nakon progona iz Srebrenice ipak vratio u svoj rodni grad, a u posljednjih nekoliko godina se trudi pisati o različitim sudbinama Srebreničana koji su preživjeli genocid.

“Svaki čovjek na području Srebrenice i Podrinja je priča za sebe. Uglavnom su to teške priče, porodične tragedije kao posljedica rata. Priče koje su emotivane, teške, ali koje treba da budu zbilježene kao opomena generacijama koje dolaze. Sjećanje i kultura sjećanja su jednostavno potrebni kako se ponovo ne bi dogodilo zlo. Narod koji ne pamti osuđen je na propast. Sjećanje na genocid te pisanje o njemu je, između ostalog, i obaveza svih nas”, rekao je Mehmedović.

On je kazao kako je Srebrenica simbol i planetarno poznato mjesto po genocidu koji je počinjen na koncu 20. stoljeća. Posljedice genocida su još vidljive, ne samo u Srebrenici, nego u cijeloj zemlji.

“Zbog svega toga treba pisati, dokumentovati i bilježiti svjedočanstva. Motiv zbog kojeg dosta pišem o Srebrenici je, prije svega, to što sam i sam žrtva genocida, jer sam kao dječak od devet godina preživio genocid. Pored toga, po zanimanju sam diplomirani profesor historije, a radim novinarski posao. Zbog svega navedenog, moja obaveza je pisati o genocidu, dokumentovati, i prenositi argumentovane priče i svjedočanstva”, naglašava Mehmedović za AA.

– Naslijeđe za naredna pokoljenja –

Iako je trebalo proći dosta vremena pa da iz štampe izađu prva autobiografska djela autora koji su preživjeli genocid u Srebrenici, posljednjih godina objavljeno je više naslova koji se bave tematikom genocida u Srebrenici.

Ova djela su posebno važna, jer prenose subjektivni osjećaj preživjelih o svemu što se događalo. Takva svjedočenja, koja obiluju historijskim činjenicama, od velikog su značaja, jer ostaju u naslijeđe generacijama koje dolaze.

“Posljednjih godina su se u javnosti pojavile knjige koje pišu osobe koje su preživjele genocid, osobe koje su prošle put smrti u julu 1995. godine, koje su izgubile svoje najmilije u julu 1995. i to su njihova svjedočenja. Mislim da je to dobar način da se priče tih ljudi približe javnosti, jer to nije samo klasična izjava o onome što su ljudi doživjeli, nego knjige obično govore o širim temama, kao što je život prije rata, ratni život, prilike i neprilike, pad Srebrenice, izbjeglički život. Zanimljivo je da ovakve knjige, koje su autentična svjedočanstva, najviše čitaju i nekako su najbliže mladima, što je dobro. Takvih knjiga nema mnogo, ali mislim da će ih u narednim godinama biti više”, rekao je Mehmedović.

On je spomenuo autore poput Fikreta Hodžića, Emira i Memedalije Bektića, Dževada Avdića i drugih. O Srebrenici, naravno, pišu i mnogi drugi koji nisu rodom s područja Podrinja. Pored toga, mnogo je knjiga koje su pisane iz stručne perspektive, koje predstavljaju određene dokumente, zapise, presude itd.

“Knjiga je svjedočanstvo, priče u printanim medijima, novinama su takođe svjedočanstvo i one otvaraju prostor za dalja istraživanja te za stvaranje većeg interesa. Sigurno je da se o genocidu nad Bošnjacima ‘SZ UN-a’ Srebrenica iz jula 1995. godine neće prestati pisati, nego naprotiv, mišljenja sam da ćemo iz godine u godinu imati sve veći broj knjiga/tekstova koji su inspirisani tematikom genocida u Srebrenici. Vjerovatno će doći i do novih otkrića. Nadam se da će određene arhive i neki dokumenti, koji nisu do sada bili, postati dostupni javnosti”, ističe Mehmedović.

– Glavni motiv buduće generacije –

Emir Bektić, autor knjige “Kad osvaneš sam”, svjestan da je njegova priča samo jedna od hiljadu sličnih koja treba da bude ispričana, odlučio se da svoja sjećanja pretoči u knjigu kako bi, kako kaže, spasio Srebrenicu od zaborava. Njegov cilj je i prenošenje činjenica na mlađe generacije koje trebaju znati o dešavanjima u Srebrenici. Za pisanje knjige mu je bilo potrebno nekoliko godina jer, kako ističe, bilo je teško ponovo se suočiti s nepravdom koja mu se dogodila.

“Ideja o pisanju knjige je nastala mojim povratkom u Srebrenicu gdje sam radio pripravnički staž u općinskoj administraciji. Također, na tu odluku utjecao je moj prijatelj Hasan Hasanović, kustos u Memorijalnom centru Potočari. Dugo sam razmišljao o tome, u početku nisam imao predstavu šta me sve čeka dok budem pisao. Znao sam da se trebam hronološki prisjetiti svih događaja, kako lijepog djetinjstva tako i perioda agresije i genocida počinjenog nad Bošnjacima u julu 1995. godine i gubitka mojih roditelja”, kazao je Bektić.

Bio je svjestan da je njegova priča jedna od hiljadu sličnih, a opet posebna. Glavni motiv za pisanje knjige “Kad osvaneš sam” bio je da mladi i buduće generacije znaju šta se desilo, da to pamte i ne zaborave.

“Zaborav nas je često kroz historiju koštao ljudskih života. Osjetio sam moralnu obavezu da pišem, da dam svoj doprinos, da govorim o genocidu kad god imam za to priliku, a knjiga je jedan od načina za to. Period pisanja knjige se odužio i trajao je oko četiri godine. Nekad nisam pisao mjesec, dva, a nekad sam za jednu noć znao napisati više od pet stranica”, kaže Bektić.

Dževa Avdić, autorica knjige “Moj osmijeh je moja osveta”, navodi da je “knjiga nastala kao rezultat potrebe preživjelog svjedoka genocida da opravda svoje postojanje i na sebi svojstven način doprinese kulturi sjećanja.

“Knjiga ‘Moj osmijeh je moja osveta’ je autobiografski zapis iz ugla djeteta koji kazuje o odrastanju, sazrijevanju i borbi autorice prije i poslije rata. Nastala je kao rezultat potrebe preživjelog svjedoka genocida da opravda svoje postojanje i na sebi svojstven način doprinese kulturi sjećanja. S prvom posjetom Spomen sobi u Potočarima 2013. godine, gdje je trauma preživljavanja genocida, oživjela sam, osjetila dug što postojim, nisam imala nijedno opravdanje zašto i moj nišan nije među onim u šehitluku u Potočarima. Željela sam ostati tu, ma koliko zvučalo apsurdno. Osjetila sam ogroman dug, kojeg sam se jedino mogla osloboditi ako učinim nešto za one koji više ništa ne mogu učiniti. Počela sam zapisivati svoja osjećanja i tako je ustvari nastala knjiga, koju sam prvi put pročitala nakon godinu dana od objavljivanja za potrebe biblioteke za slijepa i slabovidna lica Bosne i Hercegovine”, govori Avdić.

– Na engleskom i perzijskom jeziku –

Knjiga “Moj osmijeh je moja osveta” je specifična po tome što je veoma brzo nakon izlaska drugog izdanja prevedena na engleski jezik, a ove godine i na perzijski, što dovoljno govori o značaju ove knjige. Avdić je svoja sjećanja poklonila osobama s umanjenim vidim sposobnostima, a njena je napisana knjiga na Brajevom pismu jedinstven je projekat kada je riječ o tematici koja se bavi genocidom u Srebrenici.

“Knjiga je za manje od godinu dana doživjela drugo izdanje, zatim je prevedena na engleski jezik, a ove godine i na perzijski. Od kada je naša knjiga ugledala svjetlo dana, jedini cilj mi je bio da učinim one korake koji će doprinijeti da jedna priča, koja je priča svih nas, postane historijski dokument”, rekla je Avdić.

Ona je dodala da knjiga ne treba biti najprodavanija, ali da mora biti dostupna raznim sferama društva za čitanje.

“Stoga sam učinila najteži korak poslije pisanja, a to je da pročitam knjigu za Biblioteku za slijepa i slabovidna lica BiH i osobama s umanjenim vidnim sposobnostima poklonim knjigu ‘Moj osmijeh je moja osveta’ na CD-u. Također, knjiga je u završnoj fazi štampe na Brajevom pismu. Sve spomenuto su koraci koji vode krajnjem clju, a to je da knjiga opravdano postane udžbenik iz kojeg će djeca učiti o genocidu u Srebrenici. Djeca su budućnost, a mi smo dužni da im ponudimo znanje o prošlosti. Dužni smo širiti istinu i doprinositi da svijet sazna šta se stvarno dogodilo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Zato sam izuzetno ponosna i zahvalna na podršci da knjiga bude prevedena na engleski i perzijski jezik. Neopisivo je, iz jedne male države kakva je BiH, imati priliku predstaviti svoje stradanje i doživjeti empatiju u kolijevci kulture i civilizacije kakav je Iran, država tradicije i kulture”, konstatira Avdić.