Trag vremena

Tu sam, na ulazu nepreglednog, vidim tek zraku sunca koja se stidljivo pojavljuje, ali opet i opet nestaje. U njoj se ogledaju sve moje godine. Ona je moja iskra, moja zvijezda vodilja. Shvatam, samo sam putnik, putnik kofera punog nade, želje i ambicije, ali i putnik bez sigurnog utočišta. Puštam da me moje želje vode, nadajući se da zraku neću izgubiti i slučajno skrenuti na stranputicu. Hodim par koraka, spotičem se i padam. Ne, neću dopustiti da me vrijeme pretvori u zaborav. Odvažno ustajem, to je samo moja lekcija.

Trnje me bode, podsjeća na surovost života, ali misao da ću na kraju puta ubrati ružu uspijeha me tjera da ustrajem. I dižem glavu, osmijehom tjeram tmurne oblake. Moja nada je daleko veća od prolaznosti dana i zagasitih obrisa nadolazeće noći. Skrivena je iza mojih trepavica, u dubinama očiju, iza drhtavih ruku i iskrenosti duše. I znam, kao što ne liče dvije pahuljice ili dva zrna pijeska, tako ne liče ni dva čovjeka.

Pa tako kao jedinka, kao skladan dio ovog mozaika svijeta imam svoju ulogu, koju trebam odigrati dostojno. Kročim dalje i, da, stižem do cilja. Izvor svjetlosti je jasno vidljiv, a moja duša bezbrižna. Putevi su nepredvidivi, budimo hrabri prkositi vremenu i svijetu, te u konačici dopustimo da nas svjetlost života miluje.

Za Akos.ba: Rabija Arifović