Tradicionalna i moderna kur’anska hermeneutika u komparativnoj perspektivi

Autor: Adis Djuderija

U svojoj doktorskoj disertacija, koja je završena 2010. godine i objavljena 2011. godine, nudim uporedni pregled ovih složenosti i njihovih implikacija u tradicionalnoj i modernoj kur’anskoj znanosti, te ocrtavam epistemološke i metodološke tendencije koje razlikuju moderne i tradicionalne pristupe u odnosu na sljedećih sedam ključni kriterijuma.

1. Priroda jezika i priroda Objave

Tradicionalni pristupi tumačenju Kur’ana su u velikoj mjeri filološki, a tumačenja su uglavnom ograničena na vidljive lingvističke karakteristike kur’anskog teksta. Prema ovoj metodologiji, čitatelji pronalaze značenje teksta analizom arapske gramatike, sintakse i morfologije. U isto vrijeme, tekst Kur’ana se smatra doslovnom Riječju Božijom koja se suštinski razlikuje od ljudskog jezika. Štaviše, njegovo značenje je potpuno nezavisno od psihološkog karaktera Poslanik Muhameda i njegovog poslaničkog iskustva. Stoga se smatra da kur’anski jezik djeluje izvan povijesti i da posjeduje fiksno značenje koje, u principu, ne ovisi o ljudskim načinima percepcije i analize. Moderni pristupi prepoznaju da je jezik Kur’ana, barem za egzegetske svrhe, socio-kulturološki uvjetovan, a njegovo značenje nužno djeluje u okviru ljudske percepcije i analize. Štaviše, priroda objave je usko isprepletena sa umom i fenomenološkim iskustvom Poslanika Muhameda. Interpretacijske implikacije su da kur’anski tekst ima povjesnu dimenziju i da je njegovo značenje uvjetovano kulturnim kontekstima u kojima je objavljen i čitan.

2. Lokacija i širina značenja

U tumačenju teksta može se tvrditi da je značenje teksta prvenstveno određeno ili namjerom autora, formom samog teksta ili percepcijom čitatelja. Nadalje, može se smatrati da su čitatelji ili u mogućnosti da u potpunosti dobiju značenje koje je autor želio, ili da samo približe namjeravano značenje. Tradicionalni pristupi, uglavnom smatraju da čitatelji i čitateljice mogu uočiti autorsku namjeru i saznati neko objektivno značenje teksta. Budući da je značenje teksta fiksno, uloga čitatelja i čitateljice u određivanju ili utjecanju na značenje je minimalna. Vjerovanje u objektivno postojanje značenja u umu autora, koje je na sličan objektivan način lahko dostupno i čitatelju i čitateljici, doprinosi ideji da postoji samo jedna ispravna interpretacija teksta. Moderni hermeneutički pristupi tvrde da čitatelji i čitateljice ne mogu saznati autorsku namjeru na potpuno objektivan način. Umjesto toga, oni sa svojim socio-kulturnim porijeklom, obrazovanjem, moralnim sklonostima, itd., aktivno sudjeluju u stvaranju značenja teksta, koje može samo okvirno približiti autorsku namjeru, ali je nikada ne može u potpunosti i objektivno obuhvatiti. Dok je tekst fiksiran u svojoj formi, njegovo značenje tumači ne mogu fiksirati. Čak i ako se značenje teksta smatra statičnim i monovalentnim, značaj njegovog značenja je kontekstualno ovisan i podložan je promjenama. Tako tekst može izdržati veliki broj interpretacija. Međutim, kako bi obuzdali nerazumna ili nepopularna tumačenja, neki hermeneutičari pribjegavaju konceptu „zajednica tumačenja“ – grupi čitatelja koji dijele slične kulturne perspektive, vrijednosti i hermeneutičke principe – kako bi utvrdili da je valjanost interpretacija relativna i ograničena pretpostavkama koje karakteriziraju takve zajednice.

3. Odnos između teksta i konteksta

 Tradicionalna filološka hermeneutika nastoji marginalizirati povjesni kontekst u kojem je objavljen tekst Kur’ana. Iako postoji prepoznavanje istorijskog karaktera i razvoja Kur’ana kada se govori o “povodima objave” (asbab al-nuzul) i “abrogaciji” (naskh) objave, ne postoje jasni hermeneutički modeli za potpunu integraciju i korištenje ovih aspekata u tumačenju jezika Kur’ana. U mjeri u kojoj se razmatra povjesni kontekst, tradicionalni filolozi sistematski ne prave razliku između povjesne i nepovjesne dimenzije značenja teksta. Kao rezultat toga, postoji snažna tendencija univerzalizacije povjesno posebnog značenja. Nasuprot tome, moderni hermeneutičari naglašavaju kako je povjesni kontekst u kojem je objavljen tekst Kur’ana značajno utjecao na formu i značenje teksta, te kako su povijesni referentni okviri i kulturološke norme prvobitne publike ovog teksta utjecale na njihovo razumijevanje prirode kur’anskog teksta i njegovog značenja.

4. Tekstualna koherentnost

 Tekst Kur’ana je usmeno objavljivan u periodu koji je trajao oko dvije decenije, a proces njegove kanonizacije trajao je više decenija. Čini se da kanonski poredak kur’anskih sura nije vođen hronologijom; a čini da nije vođen ni temama, jer su reference na teme često raspršene kroz tekst Kur’ana. Tradicionalni egzegeti u suštini umanjuju usmenu i proklamatorsku prirodu objave i uglavnom koriste segmentalnu i sekvencijalnu  “riječ po riječ “ analizu kanonskog teksta. Stoga ovaj pristup ne uspijeva u potpunosti razotkriti tematsku koherentnost Kur’ana.

Mnogi moderni egzegeti prepoznaju međusobnu povezanost kur’anskih koncepata i tema i preduzimaju holistički i potkrepljujući-induktivni pristup tumačenju Kur’ana, utemeljen, ne samo na uvidima koji proizlaze iz tradicionalnih znanstvenih principa konceptualnog/tekstualnog povezivanja (munāsaba) i potkrepljujuće indukcije (istiqrā’), već i na modernim lingvističkim pristupima tekstualnoj koherentnosti, sekvencijalnosti i razvoju. Razumijevanje kur’anskog koncepta zahtijeva analizu svih relevantnih pasusa u cijelom tekstu i njihovo sintetiziranje unutar šireg tematskog okvira. Zadatak interpretacije, u ovom pogledu, je da otkrije “sveobuhvatnu konstantu”.

5. Uloga razuma u etičko-pravnim tumačenjima Kur’ana

Tradicionalni egzegeti snažno ograničavaju ulogu razuma samo na njegov analogijski oblik, tako da sva etičko-pravna tumačenja moraju biti povezana s tekstualnim dokazima. Ako ne postoji tekst koji je direktno relevantan, onda se čini svaki napor da se indirektno relevantan tekst identificira sa zajedničkim osnovnim principom i da se tumači u svijetlu njegovog značaja za novi slučaj. Temeljne pretpostavke su da etičko-pravno znanje uvijek mora proizaći iz otkrovenja i da ljudi ne mogu znati šta je etički ili pravno ispravno nezavisnim razumom. Iz ove perspektive, mnogi egzegeti zaključuju legalističku dimenziju cijelog Kur’ana, tako da se čak i one kur’anske zapovijesti koje se mogu smatrati široko etičkim ili didaktičkim tumače kao pozitivne pravne naredbe.

Moderni egzegeti, s druge strane, ističu važnost razuma u tumačenju Kur’ana i smatraju da je sam Kur’an u skladu sa razumom. Budući da ljudski razum može samostalno donositi etičke sudove, funkcija otkrivenja je da podsjeti ljude na njihove etičke obaveze. Suprotno tradicionalnom legalističkom pristupu, oni smatraju da je Kur’an prvenstveno etičko-religijski tekst, da su njegovi pravni aspekti periferni u odnosu na njegovu širu etičku viziju, te da su podložni promjenama kako se društveni uvjeti mijenjaju. Stoga bi pravna tumačenja Kur’ana trebala evoluirati s razvojem etičkih vrijednosti putem razuma – imajući na umu, međutim, da je Islamska etika čvrsto usidrena u kur’anskoj vjerskoj kozmologiji.

6. Tumačenje univerzalnih principa Kur’ana

Svi gore spomenuti aspekti tradicionalne hermeneutike čine prilično ograničeno razumijevanje Kur’ana kada je u pitanju njegovo utjelovljenje osnovnih etičkih vrijednosti, kao što su pravda i jednakost, i njegovih temeljnih ciljeva, kao što su olakšavanje javnog blagostanja i promicanje opšteg dobra. S druge strane, svi aspekti moderne hermeneutike doprinose široj intepretacijskoj brizi za ostvarenje takvih principijelnih vrijednosti i ciljeva.

Prevela: Zilka Spahić Šiljak

akos.ba