Toksični roditelji – oni koji se stalno šale na račun djeteta

Sjećate li se stare izreke: “Štapovi i kamenje mi mogu polomiti kosti, ali riječi me nikad ne mogu povrijediti”?

To nije istina.

Grube riječi, omalovažavajući komentari i ponižavajuće kritike djeci šalju izrazito negativne poruke o njima samima, poruke koje mogu imati dramatičan uticaj na njihovu budućnost. Kao što je rekao jedan slušalac u mojoj emisiji na radiju:

“Kad bih morao da biram između fizičkog i verbalnog zlostavljanja, uvijek bih izabrao batine. Kod batina se mogu vidjeti tragovi, pa će se barem ljudi sažaliti nad vama. Kod verbalnih uvreda, samo te izlude. Rane su nevidljive. Nikome nije stalo. Fizičke povrede zacijele mnogo brže nego uvrede.”

Kao društvo, tradicionalno smo smatrali da je disciplinovanje djece privatna stvar, koja se riješava unutar porodice. Danas, mnogi stručnjaci prepoznaju potrebu za novim postupcima u suočavanju s proširenim fizičkim i seksualnim zlostavljanjem djece. Ali čak ni oni najzabrinutiji ne mogu učiniti ništa za verbalno zlostavljano djete. Ono je sasvim samo.

Moć okrutnih riječi

Većina roditelja će povremeno reći nešto ponižavajuće svojoj djeci. To nije nužno verbalno zlostavljanje. Ali jeste zlostavljanje kad se dijete često verbalno napada zbog njegovog izgleda, inteligencije, kompetentnosti ili njegove vrijednosti kao ljudskog bića.

Kao roditelji koji žele punu kontrolu, verbalni zlostavljači imaju dva različita stila.

Postoje oni koji napadaju direktno, otvoreno, te pokvareno degradiraju svoju djecu. Nazivaju ih glupom, bezvrijednom ili ružnom. Govore da bi bilo bolje da se njihovo dijete nikad nije rodilo. Zaboravljaju na djetetova osjećanja i dugoročne posljedice njihovih stalnih napada na razvoj djetetove slike o sebi.

Ostali verbalni zlostavljači su više indirektni, napadaju dijete neprestanom kišom zadirkivanja, sarkastičnosti, uvredljivih nadimaka i humora. Oni zbijaju šale poput: “Poslednji put sam vidio tako veliki nos na Velebitu”, ili: “To je odlična jakna – za klovna”, ili: “Vjerovatno si bio u pogrešnom redu kad se dijelila pamet”.

Ako se djete ili bilo koji drugi član porodice žali, zlostavljač ga uporno optužuje za nedostatak smisla za humor. “Ona zna da se ja samo šalim”, reći će, kao da je žrtva njegovog zlostavljanja saradnik.

Fil, star 48 godina, imao je izgled pouzdanog čovjeka. Bio je visok, krupan stomatolog, moderno odjeven. Ali kada je govorio, njegov glas bio je tako tih da sam imala poteškoća da ga čujem. Morala sam nekoliko puta da ga molim da ponovi to što je rekao. A rekao je da traži pomoć za svoju stidljivost.

“Jednostavno više ne mogu ovako. Uskoro ću napuniti 50 i preosetljiv sam na gotovo sve što mi neko drugi kaže. Ne mogu ništa da prihvatim tako kako jeste. Uvijek mislim da me neko ismijava. Mislim da me moja žena ismijava… Mislim da me pacijenti ismijavaju. Ležim budan noću, razmišljajući o tome što su mi ljudi rekli tokom dana… I stalno svemu pridajem loše značenje. Ponekad mi se čini da ću poludjeti.”

Fil je otvoreno govorio o svom sadašnjem životu, ali se zatvorio kada sam ga pitala o njegovom djetinjstvu. Nakon nježnog ispitivanja, rekao mi je da je ono čega se najjasnije sjeća iz svog detinjstva očevo neprestano zadirkivanje. Šale su uvek bile na Filov račun pa se često osjećao poniženim. Kad bi se ostatak porodice smijao, on se osjećao isključenim.

“Bilo je samo po sebi grozno to što me zadirkivao, ali ponekad bi me stvarno uplašio kad bi rekao: ‘Ovaj dječak ne može biti naš sin, pogledaj ga. Kladim se da su zamijenili u porodilištu. Daj da ga vratimo i zamijenimo za pravog?’ Imao sam samo šest godina i zaista sam mislio da će me ostaviti u bolnici. Jednog dana napokon sam mu rekao: ‘Tata, zašto me uvijek zadirkuješ?’ On je rekao: ‘Ne zadirkujem te, samo se šalim. Zar to ne vidiš?’”

Fil, kao bilo koje malo dijete, nije mogao da razlikuje istinu od šale, prijetnju od zadirkivanja. Pozitivni humor je jedan od naših najvrijednijih alata za jačanje porodičnih odnosa. Ali humor koji ponižava može biti izrazito štetan u porodici. Dijeca shvataju sarkazam i humorističko pretjerivanje bukvalno tako kako ste izgovorili. Još nemaju takav riječnik da bi razumjela da se roditelj šali kad kaže nešto poput: “Morat ćemo te poslati u malu školu u Kini”. Umjesto toga, dijete može imati noćne more o tome da će biti napušteno u nekoj strašnoj, dalekoj zemlji.

Svi smo krivi za zbijanje šala na tuđi račun. Većinu vremena te su šale relativno bezopasne. Ali, kao i u drugim oblicima otrovnog roditeljstva, često se okrutnost i izvor tih šala može pretvoriti u zlostavljanje. Djeca veruju u ono što njihovi roditelji govore o njima.

Fil je bio stalno ponižavan i zadirkivan. Kada je pokušao da suoči svog oca s njegovim ponašanjem, bio je optužen da s njim nešto nije kako treba jer “nije mogao da prihvati šalu”. Fil nije imao kuda sa svim tim osjećajima. Kad bi ih opisivao, mogla sam da vidim da ga je još uvek sram – kao da je vjerovao da su njegove žalbe smiješne.

Razuvjerila sam ga rekavši mu: “Razumijem kako su ponižavajuće bile šale vašeg oca. Jako su vas povrijedile, a opet, niko nije vašu bol uzimao ozbiljno. Ali ovdje smo da dođemo do srži vaše boli, a ne da joj umanjujemo značenje.”

Trebalo mu je nekoliko trenutaka da mu se to slegne. Bio je na rubu suza, ali učinio je ogroman napor da ih sakrije kada je rekao: “Mrzim ga. On je takva kukavica. Mislim, ja sam bio samo malo dijete. Nije trebalo tako da me izaziva. Još uvek se šali na moj račun. Ako spustim svoju odbranu samo na tren, uhvati me! I onda ispadne kao da je on dobar momak. Bože, kako ga mrzim!”

Kada je Fil prvi puta došao na terapiju, nije mogao da poveže svoju hiperosetljivost i očevo ruganje. Kao mali dečak, Fil je bio nezaštićen jer očevo ponašanje nikad nije bilo prepoznato kao zlostavljanje. Fil je bio u tipičnoj “gubitnik – gubitnik” situaciji: “Tatine šale su me povrijedile, i ja sam slab jer ne mogu to da prihvatim.”

Mali Fil je bio meta očevih šala i borio se da sakrije svoja osjećanja neprimerenosti. Odrasli Fil nije se puno razlikovao, ali je prešao u mnogo veći svijet, tako da je prenio svoje strahove i negativne osjećaje na druge ljude. Fil je prošao kroz život napetih živaca, očekujući da će biti povrijeđen i ponižen. Njegova hipersenzitivnost, sramežljivost i nepovjerenje u druge ljude bili su neizbježan, ali neučinkovit način da se zaštiti od toga da će ga neko ponovo na isti način povrijediti.

Odlomak iz knjige “Otrovni roditelji” dr Suzan Forvard

Izvor: Zelena učionica