Teško li se roditeljima koji svoju djecu ne navikavaju na namaz!
Kur’an nas poziva i naređuje: „O vjernici, čuvajte sebe i porodice svoje od vatre čije su gorivo ljudi i kamenje. Nad ovom vatrom su postavljeni meleki koji su osorni i jaki. Oni nisu nepokorni Allahu u onome što im se naređuje.“ (Et-Tahrim, 6.)
Prema ovom Allahovom naređenju, dužni smo kao vjernici da ispravno odgajamo svoju djecu, a ispravno uzgajanje znači svjesno i promišljeno nastojanje odraslih oko tjelesnog i duševnog razvitka neodraslih.
Kao što se oglušujemo o mnoge islamske propise, tako već odavno ne ispunjavamo i jednu među najvažnijim našim dužnostima, a to je odgoj naše djece, a posebno se oglušujemo u njihovom odgoju u dini islamu. Naš nehaj, nebriga, naša nezainteresovanost o tome hoće li se naša čeljad kupati, hoće li abdest uzimati, hoće li klanjati, hoće li se stariji poštivati, hoće li se pošteno živjeti, kako će se sa ostalim svijetom ponašati, kada će naša kćerka i naš sin i u koja doba noći će doći kući, kao i s kim će se družiti, da li će se tvoj sin oženiti sa onom koja zna šta je gusul, šta je abdest, šta je namaz, šta je roditelj i kakvo je njegovo pravo, itd.
Ta nebriga nas je dotjerala do zabrinjavajućeg stanja, tako da mi nismo više u stanju u vlastitoj kući uspostaviti red. Kako može biti jedan roditelj nedogovoran, da ujutro ustane, abdest uzme, klanja, a njegova kćerka ili sin od 6, 7, 10, pa i 20 godina spavaju i ne misle na svoj namaz!? A tvoj ti Pejgamber naređuje: „Naređujte svojoj djeci kad budu u dobi od sedam godina da klanjaju, a kaznite ih za propuštanje namaza u desetoj godini.“
Naša je dužnost, kao roditelja, da dijete od sedme godine stalno nadziremo i da od njega tražimo na blag način, a ponekad i sa strogošću, da lijepo i redovito vrši svoje vjerske dužnosti. Tako, npr., djetetu ne treba dopustiti da večera prije nego što klanja akšam-namaz, niti da spava prije nego što klanja jaciju. Zapitajmo se sada šta smo mi od ovoga dp sada prema svojoj čeljadi učinili i kako i sada postupamo. Da li se naša riječ sluša i da li se uvažava?
A šta sad da se kaže za one roditelje koji to ni sami ne vrše i ne obavljaju? A šta da se očekuje od njihove djece i djece onih koji harame rade, koji alkohol piju, psuju, svinjske derivate troše, svađaju se i slične zabranjene poslove rade? I takav roditelj se čudi što mu dijete ne valja. Takav čini veliki grijeh, ne samo prema sebi i svom djetetu nego i prema cijeloj zajednici, jer ostavlja iza sebe neodgojeno dijete, koje će biti na teret zajednici, koje će i dalje sijati nevaljalstva u svojoj okolini.
Dužnost je roditelja da kad dijete počne razumijevati i progovarati da ga odmah nauči da izgovara: „La ilahe illallah, da je bog samo Allah“. Sa ovim riječima su nas naše majke i nane uspavljivale i budile.
Ako ne budemo djecu odgajali u dini islamu, kako ćemo se sačuvati džehenemske vatre, kojom nam Allah, dž.š., prijeti? A tu vatru mnogi roditelji osjete i na ovom svijetu, kada mu obraz zapali njegov sin i njegova kćerka, koji ga svojim postupcima osramote i pred Bogom i pred svijetom.
Autor: hfz. Abdullah Budimlija, dio hutbe održane u Bijeljni 1968. godine
Za Akos.ba priredio: Nedim Botić
