Tešanjsku sahat-kulu 129 godina čuva porodica Hojkurić

Iako je za vrijeme vladavine Osmanskog Carstva postojala 21 sahat-kula, danas ih je u Bosni i Hercegovini samo četiri. Među njima je i ona tešanjska koja je na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Potiče iz 17. stoljeća, a do 1891. godine sat na njoj je pokazivao a la turca vrijeme. Međutim, tada iz Beča dolazi poklon od Tešnjaka Fehim-bega Smailbegovića i novi sat koji pokazuje srednjoevropsko vrijeme. Već 129 godina o njoj se brine tešanjska porodica Hojkurić.

“Sat je došao u Tešanj 1891. godine. Tada se moj djed primio posla da ga postavi, da ga gore smjesti i da ga održava”, kaže Adem Hojkurić, dugogodišnji sahadžija tešanjske sahat-kule.

Iako je bilo sedam sahadžija u to vrijeme u Tešnju, njegov djed Muhamed je dobio obavezu da se brine oko sata, zato što nije imao sahadžijsku radnju kao drugih sedam sahadžija. Nakon djeda Muhameda, na red je došao Ademov otac Abdulah, a potom i Adem koji je 75 godina svakodnevno obilazio sahat-kulu, navijao sat, čistio je i brinuo se o svakom njenom dijelu. Sa sedam godina je sve počelo.

“Pošao sam u prvi razred osnovne škole, a već sam išao na kulu, oca često mijenjao i navijao sahat. On mi je kazivao da trebam mnogo paziti na tačnost sata jer, govorio bi, cijeli Tešanj gleda na njega. Džaba što imaš sat na ruci, ali ti, kad god dođeš u Tešanj, uvijek pogledaš na sahat-kulu”, priča Hojkurić u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

Sahat-kula je visoka 18,50 metara, a sat je potrebno naviti svaki dan. Hojkurić se prisjeća kako je u ratnom periodu, također, svaki dan išao na sahat-kulu. Tada mu niko nije plaćao za to.

“Jedne sam prilike gore pošao i samo što sam ušao unutra, a granata gruhnu na grad, na kapiju. Samo da nisam ušao unutra, gotovo bi bilo. Granate su sipale, ali ja sam opet bio uporan i išao gore i navijao, da ne mogu reći: ‘Tešanj, rat, a sat ne radi’. Sat mora raditi, pa kako tako”, kaže Hojkurić.

Iako je njegov otac Abdulah imao nekoliko sinova, brigu oko sahat-kule je prepustio Ademu.

“Moj otac je imao još sinova. Ali, ko god je uzeo raditi s njim, rekao bi: ‘Ne ide to meni, ne mogu ja to raditi’. Ja sam bio mlađi od njih, ali imao sam i želju, imao sam želju za tim poslom”, navodi Hojkurić.

Pješice bi svaki dan prelazio po 8 km, dok bi došao do sahat-kule i vraćao se kući u Radušu, selo nadomak Tešnja. Inače, Hojkurić je bio sahadžija, imao je sahadžijsku radnju na tešanjskoj čaršiji, i tu je i penziju zaradio.

Ove se godine oprašta od sahat-kule, brigu o njoj prepušta zetu Adnanu Aliću, suprugu unuke Adite. Povjerenje u njega, kaže Hojkurić, mu je najvažnije.

“Nije mi jednostavno jer, ipak, to je tradicija, duga tradicija, nije to tradicija od godine, ali opet kad se sjetim da ovo prepuštam čovjeku koji ima volju raditi, drago mi je. Jer, ako nemaš volje to raditi, nemoj se toga ni primati. Neće to biti ono pravo”, sa sjetom u očima priča Hojkurić.

Adnan Alić, profesor tjelesnog i zdravstvenog odgoja u Srednjoj mješovitoj školi u Tešnju, kaže da je odluka o brizi oko sahat-kule došla spontano.

“Nakon završenog fakulteta 2014. godine i povratka u Tešanj, djed je tražio ko mu može pomoći da održava kulu. Sadašnja supruga, a tadašnja djevojka mi je predložila da ja pokušam. Iskreno, na prvu mi je bilo malo strašno, ne znam ja to, ne razumijem se, ali sam uz nagovaranje pristao. Tako da i dan-danas navijam, naučio sam sve što treba”, ističe Alić, dodajući kako nema sumnje da neće stizati sve poslove koje ima.

“Ja sam dijete Tešnja, dijete iz čaršije. Volim ovaj grad, kao dijete sam se igrao ovdje, oko sahat-kule. Ne sumnjam da ću stizati sve, uz posao u školi, mogu ovo stizati, imam vremena, tako da ovo neće predstavljati nikakav problem”, ističe Alić.

O sahat-kuli se brinu Općina Tešanj i Muzej Tešanj. Načelnik ove općine ističe kako je kula uspjela odoljeti sistemima, ratovima i u Tešnju svjedočiti o vremenu.

“Općina Tešanj je općina koja je bogata kulturno-historijskim naslijeđem. U samom centru grada imamo nacionalne spomenike koji su jedan od identiteta Tešnja. A, na grbu našeg grada se nalazi i tvrđava i sahat-kula, dakle nacionalni spomenici koji su simbol ovih ljudi ovdje. Mi smo kao općina opredijeljeni da čuvamo i njegujemo to naslijeđe i u arhitektonskom smislu, ali i u onom drugom smislu, a to je očuvanje i revitalizacija”, kaže Suad Huskić, načelnik općine Tešanj, za Anadolu Agency (AA).

Institucije daju svoj doprinos, ali bez onoga koji je svoj život posvetio ovom objektu koji u jednoj bosanskoj čaršiji stoji kao podsjetnik da vrijeme prolazi, ni on ne bi odolijevao svim nedaćama toliko vremena. Premda sjetnih očiju, kod Adema Hojkurića osmijeh je, ipak, tu. Ljubav prema sahat-kuli je velika, s njom je njen dugogodišnji sahadžija rastao, učio, živio. I zato na kraju poručuje: “Sahat-kula mora raditi, pa bilo kako bilo.”