Teravih-namaz u praksi Bošnjaka
I na našim prostorima duboko se ukorijenila praksa klanjanja teravije od dvadeset rekata. Zbog ratnih okolnosti, proteklih godina, praktikovana je teravija od osam rekata. Poredeći je sa onom od dvadeset rekata, ona se pokazala praktičnijom, bližom onoj koju je klanjao Pejgamber, s.a.v.s.
Naime, osnovna odlika teravih-namaza je dugo učenje na kijamu, zadržavanje na sedždi i pravljenje pauze između selama. Ibnu Kudame navodi da je Ahmed rekao da se u ramazanu narodu uči ono što će mu olakšati a ne ono što će mu predstavljati teškoće, a posebno kada su kratke noći.” (Fikhus-Sunne, 1/175.)
To, svakako, ne znači biranje suviše kratkih ajeta od jedne ili dvije riječi, brzo i nerazgovijetno učenje, niti žurbu koja narušava ta’dili-erkan. Mnogi naši imami, u želji da udovolje obavezi klanjanja dvadesetorekatne teravije, a istovremeno bojeći se da ne odulje teravih-namaz, klanjaju odveć brzo, a neki tako da se osnovano postavlja pitanje ispravnosti samog namaza. Zbog brzine, narušava se namaska skrušenost i prisebnost (hušu’), što je jedna od osnovnih odlika namaza. Ne smijemo gubiti iz vida činjenicu da je svaki namaz naš ponizni i blagi razgovor i obraćanje Uzvišenom Stvoritelju.
Ako već želimo u ovom odabranom noćnom namazu provesti što više vremena klanjajući što više rekata, onda zaista moramo voditi računa o njegovim osnovnim osobenostima. U protivnom, teraviju je bolje skratiti na osam rekata, pogotovo u sredinama gdje džamije nemaju klimu ili zimi nisu zagrijane, ili su u pitanju neki drugi objektivni razlozi.
El-Kadi zastupa mišljenje da nije lijepo da se u toku ramazana ispusti hatma (u namazu), kako bi džematlije imale priliku saslušati cijeli Kur’an, dok Ebu Zerr, r.a., navodi: “Klanjali smo sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s, (i ostali toliko dugo u namazu), tako da smo se pobojali da nas ne prođe sehur.” (Fikhus-Sunne, 1/175.)
Slijedeći tu praksu, u mnogim islamskim sredinama i danas se na kijamu teravih-namaza, tokom ramazana, prouči cijeli Kur’an. Hvala Allahu, dž.š., da i kod nas neke džamije imaju tu tradiciju, u kojima kavijj-hafizi, Allah bio zadovoljan s njima, i povećao im znanje, na svakom rekatu prouče sahifu, odnosno džuz u toku jednog namaza. To je praksa na koju se treba ugledati i kojoj treba težiti.
Gospodaru naš, daj nam od Sebe milost i podari nam prisebnost, u ovom našem poslu. Oprosti nam, učini nam vjeru osnovom života na ovom svijetu, primi naše pokajanje i dobra djela nam ukabuli. Smiluj se i našoj djeci, našim roditeljima i svim mu’minima i mu’minkama, posebno onima kojima se zulum čini i koji su potlačeni, samo zbog toga što govore “naš gospodar je Allah”! Amin!
Hfz. Dr. Halil Mehtić
Akos.bA
