Tendenciozno fiksiranje uzroka nepohađanja škola u nekim muslimanskim sredinama

Redakcija portala Akos.bA će u narednom periodu objavljivati birane tekstove iz izuzetno vrijedne kolekcije probranih tekstova objavljenih u IIN Preporod u periodu između 1970. do 2000. godine.

Piše: Fikret Ibragić

“Kakvi ste vi vjernici, pripadnici islama, a u školu ne šaljete svoju djecu, iako to od vas traži islam i naglašava da je to vaša prvorazredna dužnost.”

Imamo priliku da povremeno u nekim listovima pročitamo priloge u kojima se govori da u nekim mjestima određeni broj djece, školskih obveznika, ne pohađa školu. Isto tako se konstatuje da u najviše slučajeva veći broj ženske djece pohađa školu. U stanovitom broju slučajeva prezentirani podaci odnose se na područja u kojima žive pripadnici islama. Autori navedenih priloga nastoje otkriti uzroke ovoj pojavi. Tako se na prvom mjestu apostrofira zaostalost, a kao glavna komponenta zaostalosti ističe se “jak utijcaj religije”.U slučajevima kada se radi o pripadnicima islama, dolazi se do zaključka da je islam uzrok ili izvor zaostalosti, da je protiv nauke, progresa, te da baš zato vjernici – muslimani  i ne šalju djecu u školu. Ovakav zaključak pokazuje nedozrelost i neznanje autora da objektivno razmatra i analizira probleme ove vrste te da na osnovu poznavanja činjenica fiksira problem ove vrste i tako pronađe prave uzročnike. Najveći broj autora prilazi ovoj tematici, rješava je aprioristički, opterećen kompleksom o destruktivnoj funkciji religije. Autori nastoje saznati osnovne principe određenih religija, u konkretnom slučaju islama, njegov odnos prema nauci i obrazovanju, osnovne podatke iz prošlosti islama. Tako bi se na osnovu poznatih  činjenica mogle odrediti relacije i postaviti hipoteze o uzrocima određene pojave u konkretnom slučaju zašto roditelji u muslimanskoj sredini ne šalju djecu u školu. Analizirajući priloge navedene tematike objavljene u navedenim listovima možemo konstatovati da kod autora ovih priloga, prilikom traženja uzroka, dominira sugestivna kauzalna veza, a to je da roditelji podržavaju učenje islama, religiozni su, pa zato ne šalju djecu u školu. Na osnovu ovakve sugestivne kauzalne veze determiniraju i pogrešni zaključci. Tako dolazimo do situacija da se lansira jedna notorna neistina, dezinformacija, koja sve akcije usmjerava u potpuno suprotnom pravcu budući da se uzrok pojavi ne nalazi tamo gdje je fiksiran. Neshvatljivo je da ovakve netačne i neistinite zaključke nekritički prihvataju ili iznose i prosvjetni radnici, koji bi, s obzirom na prirodu svog posla, trebali temeljitije i svestra nije poznavati određeni problem i stvarne, a ne fiktivne uzroke određenih pojava. Rekli smo da učenje islama nije uzrok zašto određeni roditelji ne šalju djecu u školu. Činjenica je da svi autori navedenih članaka, ukoliko se radi o pripadnicima islama, imputiraju islamu ono što mu nije svojstveno budući da je islam u svom cjelokupnom učenju imanentno za progres i nauku. Tako kada se radi o odnosu islama prema znanosti i školi imamo više eksplicitnih odredaba koje naglašavaju značaj nauke i znanja. Poznato je da je glavni izvor islamskog učenja Kur’an, a drugi Hadis. Na osnovu učenja islama jedna od primarnih dužnosti svakog pripadnika islama je stjecanje znanja. Ova dužnost je samo formulisana u hadisu koji glasi: “Stjecanje znanja je primarna dužnost svakog muslimana i svake muslimanke.” Ovim hadisom je u islamu kodifikovan princip obaveznog školovanja za vjernike oba pola. Dakle islam se, odmah u početku, opredjeljuje za nauku i progres. Islam posebno naglašava da nema pravog i istinskog muslimana bez znanja i nauke. Nepismen i neobrazovan čovjek nije koristan m samom sebi, te prema tome ni društvu u kome se nalazi. Kao što vidimo islam ne poznaje diskriminaciju. Učenju islama je strano i nepoznato favorizovanje jednog spola u stjecanju znanja, a diskriminacija drugog. U islamu i muslimanka i musliman imaju jednake obaveze i jednaka prava u stjecanju znanja. Islam traži i zahtijeva od vjernika da permanentno u toku cijelog života rade na stjecanju znanja. Stjecanje znanja je trajna dužnost vjernika i odnosi se na cjelokupni period njihovog života. Historija islama je puna velikog broja činjenica koje to dokazuju, a koje potvrđuju i istraživanja islamologa, sociologa, orijentalista i naučnika drugih struka različitih ideoloških shvatanja, ali dobrih poznavalaca islama i objektivnih interpretatora činjenica.

Naglašavajući značaj obrazovanja i nauke u životu čovjeka i čovječanstva u borbi za progres i što veći standard, islam je proklamovao vizionarsku misao koja ima veliki i izvanredni zanačaj za napredak i blagostanje svih ljudi na Zemlji, a ista je izražena u hadisu: “Nauka osigurava progres i prosperitet narodima.” Ova odredba islama je i danas veoma aktuelna, a prošlost čovječanstva dokazuje njenu vrijednost i istinitost. One zemlje i narodi koji su prihvatili nauku koriste se tekovinama nauke u cjelini osiguravajući progres i prosperitet svojoj zemlji. Svjedoci smo stalnog naglašavanja potreba za raznim istraživanjima i primjenom naučnih dostignuća u svakodnevnom životu. Imajući u vidu samo ova dva hadisa koja jasno i nedvosmisleno definišu stav islama prema obrazovanju i nauci, onda su sve kritike, u kojima se islam smatra uzročnikom negativnog odnosa prema nauci, obrazovanju i školstvu netačne, neistinite i deplasirane. Već smo rekli da islam od svojih sljedbenika traži da stječu znanja, te prema tome i da pohađaju budući da je ovo primarna dužnost svakog muslimana i muslimanke jer nauka osigurava sretniju i bolju budućnost. Islam je kao što vidimo za nauku i zajedno sa naukom je najveći protivnik neznanja. Islamsko učenje se ne plaši nauke nego naprotiv zahtijeva od vjernika da i dalje razvijaju nauku. Islam visoko cijeni učene i obrazovane ljude i posebno naglašava njihov značaj u društvu. Kritičari islama bi morali ovo znati, ali isto tako i oni koji se smatraju vjernicima, tj. pripadnicima islama.

Imajući u vidu učenje islama i odnos vjernika u nekim sredinama prema pohađanju škole onda nedvosmisleno možemo konstatovati, da uzroci ovoj pojavi nisu u tome što su oni pripadnici islama, nego u tome što se ne pridržavaju svih odredaba islama. Tako bi se muslimanima u ovim sredinama mogla uputiti jedna principijelna primjedba: “Kakvi ste vi vjernici, pripadnici islama, a u školu ne šaljete svoju djecu, iako to od vas traži islam i naglašava da je to vaša prvorazredna dužnost.” Za ovakvu primjedbu postoje i činjenice, o kojima smo već govorili. Odnos ovih roditelja je u suprotnosti sa učenjem islama. Mišljenja sam da bi u ovakvim sredinama, osnovna i glavna dužnost vjerskog službenika bila u tome da vjernici svakom prilikom iznose učenje islama o ovim pitanjima i da to ilustruje nizom primjera. Neis lamski postupci onih koji se nazivaju vjernicima moraju biti osuđeni od onih koji prihvataju islam u cjelini. Defektna primjena islamskog učenja nanosi štetu islamu, te zahtijeva nepotrebno angažovanje muslimana kako bi dokazali ono što je jednom dokazano ali se i ne zna ih namjerno prikriva. Isto tako treba upozoriti i neinformirane kritičare islama na izvore islamskog učenja kako bi korigovali svoja mišljenja na osnovu autentičnih dokaza. Na ovaj način će se doprinijeti eliminisanju jedne veoma štetne zablude, a osim toga doprinijeti utvrđivanju stvarnih uzroka određene pojave, što može biti osnova za jednu sociološku studiju u kojoj bi se ovaj problem sagledao sa svih apsekata. Tako bi se fiksirali uzroci određenoj pojavi i otklonila jedna velika zabluda. Pripadnici islama su veoma zainteresovam za objektivne rezultate jednog ovakvog istraživanja budući da bi konstatovani rezultati omogućili primjenu odgovarajućih oblika i sadržaja rada sa ovim vjernicima koji se pridržavaju određenih shvatanja koja su u suprotnosti sa učenjem islama.

Novembar 1970 

Preuzeto iz: Preporod – izbor tekstova: 30 godina: 1970 – 2000. 

Priredio: Aziz Kadribegović

Izdavač: El Kalem 2000. 848 str. tvrdi uvez

Akos.bA